Jedna nevjerojatna sezona nogometašica Gorice, sezona s najmanje dva lica, polako ulazi u svoju završnicu, a bizarnosti uporno ne prestaju. U prvom dijelu prvenstva u kojem je ostalo odigrati još jedno kolo, u nedjelju protiv zagrebačkog Agrama, Goričanke su bile u ozbiljnoj borbi za mjesto među prve četiri ekipe prvenstva. Najljepša priča sezone, ugodno iznenađenje iz Velike Gorice… Tako su nekako u to vrijeme u svijetu ženskog nogometa opisivali ŽNK Goricu.

A onda su stvari počele kretati naopako…

– Prvo se, krajem listopada, na akciji reprezentacije teško ozlijedila Lucija Vunić, najveće ovosezonsko pojačanje. Pukli su joj križni ligamenti i sezona je za nju završila. Nakon toga, tijekom zimske stanke, od nogometa se oprostila Lucija Borovac, koja se odlučila posvetiti obvezama na fakultetu. Malo potom Anu Pavičić je napala nekakva bakterija u koljenu, zbog koje je također morala završiti sezonu. Zbog privatnih razloga nakon toga je odustala i Izabela Van Ass, još jedna bitna igračica, iz prvih 11 – nabraja trener Stefan Rajić, koji je već u tim trenucima postao svjestan da će drugi dio sezone biti puno teži nego prvi.

Iako, problemi su tek počeli.

– Sljedeća je nastradala Nika Tokić. I njoj su otišli križni ligamenti i tko zna kad će se vratiti. Najveći udarac do tad tek je slijedio, jer na jednoj utakmici kapetanica i najbolja igračica Perica Cicijelj nezgodno je pala na lakat, da bi joj ustanovili puknuće, zbog kojega je upitna možda i za prvi dio sljedeće sezone. Nakon toga, naša Kanađanka Vanessa Hansen odlučila je prihvatiti posao u domovini i vratila se u Kanadu. Malo zatim, dogodilo se i treće puknuće prednjih križnih ligamenata u sezoni, do daljnjeg je otpala i Helena Štimac – dalje nabraja niz nesreća trener Rajić, uz onaj reklami dodatak “ali to nije sve…”

– Valentina Vinetić otpala nam je zbog ozljede zgloba, liječnici su joj odmah rekli da će morati pauzirati najmanje dva mjeseca, čime je postala već deveta igračica na koju ne možemo računati. I onda, da zaokružimo na deset, ove nedjelje na operaciji slijepog crijeva završi Katarina Đukić, što znači da ni nje nema do početka sljedeće sezone.

I to je, konačno, kraj crnog niza. Nevjerojatnog, nezamislivog, zastrašujućeg…

– Gledajući početak sezone, od prvih 15 igračica u rotaciji, ostala nam je golmanica i tri igračice. Nevjerojatno. Baš smo pričali da sve ovo izgleda kao da postoji nekakva voodoo lutkica s kojom se netko grubo šali… Ostalo nas je ukupno 17, u što brojim i tri kadetkinje, koje su tu da popune broj, pri čemu je praktički nemoguće povezati bilo koju od tih ozljeda, odnosno situacija, nema tu nekog zajedničkog povoda i objašnjenja – govori Stefi Rajić.

U cijelom tom procesu, logično, i rezultat je patio, pa je Gorica od kandidata za Ligu za prvaka pala na pretposljednje mjesto i završila u kvalifikacijama za ostanak u ligi. Zadarski Donat već se oprostio od prvoligaškog društva, a Gorica će u njemu pokušati ostati u dvije utakmice protiv Koprivnice.

– Gledali smo ih i mogu vam reći da sam i dalje optimističan. Ne bude li nekakvih novih nesreća ili ozljeda, vjerujem da smo bolji od Koprivnice i da ćemo ostati u ligi. Imamo dobru ekipu oko terena, svi se jako trude i pokazuju da im je stalno, a u takvom okruženju je i lakše pronalaziti optimizam i motiv da se gura dalje – kaže trener Rajić.

Nakon što u nedjelju odrade zadnju utakmicu prvenstva, “izmasakrirane” Goričanke u srijedu će igrati prvu utakmicu kvalifikacija s Koprivnicom, a u sljedeću nedjelju na rasporedu je – polufinale kupa! To je relikt onog prvog dijela sezone, one potpuno drukčije situacije i puno jače ekipe od ove aktualne, ali jasno je da su šanse u ogledu s Dinamom i manje od minimalnih. I da će fokus biti na prvoj i drugoj utakmici s Koprivnicom, koja će se igrati tjedan dana nakon polufinala kupa.

Sezona će tako potrajati praktički sve do kalendarskog početka ljeta, a ostaje samo nadati se da će završiti happy endom. I da će se u Velikoj Gorici i dalje igrati prvoligaški ženski nogomet. Uz puno, puno više sreće, jer manje sreće nego ove sezone, realno, ni ne možeš imati…

U prepunoj dvorani Gorica sinoć je održana premijera dokumentarnog filma ‘Hassanovi ratovi’. Ovaj dugometražni dokumentarni film, koji su došli pogledati brojni uglednici, umjetnici i društvena elita, prati životnu sudbinu renomiranog i višestruko nagrađivanog novinara Večernjeg lista, našeg Velikogoričana, Hassana Haidara Diaba.

Film otkriva javnosti nepoznatu priču iz njegove prošlosti, kako je kao dječak držao pušku u ruci u svom rodnom gradu Bejrutu, ali i kako je stigao u svoju novu domovinu Hrvatsku te u njoj ostavio traga.

Prema riječima scenarista i redatelja filma Roberta Bubala ideja o filmu rodila se prije deset godina, a sada je konačno ugledao svjetlo dana. Veći dio filma sniman je u Libanonu, te jednim djelom u Zagrebu i Velikoj Gorici.

– Dugo sam nagovarao Hasana da krenemo u taj projekt, ali on je uporno odbijao. Mi nismo imali tada ni viziju kako bi to moglo izgledati, no s vremenom u tim našim svakodnevnim razgovorima on je polako omekšavao, a kod mene se ideja iskristalizirala. Tako smo s vremenom odlučili ispričati njegovu priču kroz puno razgovora s njegovom braćom i sestrama koji su pristali na sudjelovanje u filmu – rekao je Bubalo za Večernji list.

Na put se s filmskom ekipom uputila i Hassanova supruga Ljiljana.

– Zapravo, djetinjstvo nisam ni imao. Kada je počeo taj užasni rat, bio sam desetogodišnje dijete s puškom u ruci, rat u kojem sam ranjen nekoliko puta, u kojem sam izgubio brata i prijatelje. Nisam želio da mi se opet vrate neke stare slike, stare strahote koje u meni izazivaju veliku bol. Međutim, Robert me uvjerio da bi bilo dobro i poučno snimiti film zbog globalno važne teme – otkriva Hassan.

Uvodno prije same projekcije okupljenima se obratio i gradonačelnik Krešimir Ačkar.

– Večeras smo ovdje kako bi odali počast još jednom našem ponosu, našem sugrađaninu i glavnoj zvijezdi ovog filma Hassanu Haidaru Diabu, koj je svojom pričom i talentom osvojio srca mnogih, a večeras ćemo imati priliku uroniti u njegov svijet kroz objektiv – istaknuo je Ačkar.

Film je snimljen u produkciji Olimp Produkcije iz Zagreba i koprodukciji Kadar Filma iz Širokog Brijega, a podržali su ga Hrvatski audiovizualni centar i Fondacija za kinematografiju Sarajevo.

Grad Velika Gorica i trgovačko društvo VG Čistoća d.o.o 13. lipnja 2024. godine, organiziraju konferenciju i radionicu na temu gospodarenja otpadom. Sve će se odvijati u zgradi novog Poduzetničkog inkubatora u Velikoj Gorici na adresi Podložnica 6.

Konferencija pod nazivom “Novi sustav gospodarenja otpadom Grada Velike Gorice” počinje u 15,00 sati, a na kojoj će biti predstavljeni aktualni projekti i inicijative u području gospodarenja otpadom, s posebnim naglaskom na projekt izgradnje i opremanja novog Reciklažnog dvorišta Velika Gorica te zbrinjavanja otpada koji sadrži azbest.

– Pozivaju se svi zainteresirani građani da se pridruže ovoj važnoj konferenciji kako bi saznali više o najnovijim trendovima i praksama u području gospodarenja otpadom u Velikoj Gorici te sudjelovali u raspravi s predstavnicima Grada i komunalnog društva VG Čistoća d.o.o. – naglašavaju organizatori.

Za sudjelovanje na konferenciji možete se prijaviti ovdje. 

Osim konferencije, Grad Velika Gorica u suradnji s Razvojnom agencijom Grada Velike Gorice – VE-GO-RA i VG Čistoćom, u sklopu projekta CITIES FOOD2030 sufinanciranog iz programa Obzor2020 Europske unije, organizira i specijaliziranu radionicu za poduzetnike pod nazivom “Kako postupati s otpadom od hrane: Prilike za poduzetnike”.

Radionica će se održati istoga dana, 13. lipnja 2024. godine, s ciljem educiranja poduzetnika o najboljim praksama za smanjenje otpada od hrane, mogućnostima recikliranja i ponovne uporabe te ekonomskim prednostima odgovornog gospodarenja otpadom od hrane. Radionica će se također održati u prostorijama Poduzetničkog inkubatora Velika Gorica, s početkom u 10:00 sati.

Za sudjelovanje na radionici možete se prijaviti ovdje. 

– Ne propustite priliku sudjelovati u događanjima koja će vam pružiti korisne informacije, priliku za umrežavanje i razmjenu iskustava s drugim sudionicima – pozivaju organizatori.

Program radionice

9:30 – 10:00 Okupljanje sudionika
10:00 – 10:10 Pozdrav sudionicima
10:10 – 10:15 Video prezentacija novog sustava gospodarenja otpadom Grada Velike Gorice
10:15 – 10:30 Gospodarenje komunalnim otpadom
10:30 – 11:00 Elektromehanički uređaji za obradu kuhinjskog otpada
11:00 – 11:45 Pauza za kavu
11:45 – 12:00 Usluga sakupljanja biootpada iz kuhinja i kantina
12:00 – 12:15 Završna riječ organizatora
12:15 – 13:00 Ručak za sudionike

Program konferencije

15:00 – 15:15 Prijava sudionika
15:15 – 15:20 Pozdrav sudionicima gradonačelnika Krešimira Ačkara
15:20 – 15:40 VG Čistoća – plan razvoja poduzeća u novim uvjetima gospodarenja otpadom
(predsjednik Uprave VG Čistoće Ivan Rak)
15:40 – 15:50 Novo Reciklažno dvorište Velika Gorica (Gordana Mikulčić Krnjaja)
15:50 – 16:00 Sprječavanje ilegalnog odlaganja otpada (Komunalno redarstvo Grada Velike Gorice)
16:00 – 16:15 Pauza za kavu
16:15 – 16:30 Gospodarenje komunalnim otpadom (prof.dr.sc. Sanja Kalambura)
16:30 – 16:45 Rezultati novog sustava gospodarenja otpadom Grada Velike Gorice (Marijan Galović)
16:45 – 17:00 Planirane građevine za gospodarenje otpadom, zbrinjavanje otpadnog azbesta
(Marko Ružić)
17:15 – 18:00 Predstavljanje novog Reciklažnog dvorišta V. Gorica u Kurilovcu (prijevoz autobusom na lokaciju), zakuska za uzvanike, prikupljanje anketnih upitnika od sudionika

Bilo je to u veljači 2020. godine, neposredno nakon što je Sergej Jakirović napustio klupu Gorice, kad je HNK Gorica dobila veliko pojačanje. Ne toliko zvučno, ali zaista veliko… S Jakirom je, naime, iz kluba otišao i kondicijski trener Marin Ivančić, njegov vjerni suradnik do današnjih dana, pa je trebalo pronaći novog stručnjaka za kondicijsku pripremu. Tadašnji sportski direktor Mindaugas Nikoličius i novi trener Valdas Dambrauskas obavili su nekoliko razgovora s potencijalnim kandidatima, koji su rezultirali identičnim razmišljanjem:

– Krešo Šoš! Samo on i nitko drugi.

I Krešo Šoš je došao u Goricu. Poklopilo se to s pojavom one užasne pandemije, s pauzom od nogometa, ali i normalnog života, ali bilo je to i vrijeme koje su i Dambrauskas i Šoš iskoristili da se uhodaju u goričku stvarnost, da se upoznaju i međusobno i s igračima, pa da započnu jednu prekrasnu zajedničku eru. Funkcionirali su besprijekorno, toliko dobro da je nekoliko mjeseci kasnije sam Šoš izrekao sljedeće:

– Po radu, po standardu koji je postavljen, po razmišljanjima i načinu na koji se pripremamo za treninge, ovo je jedna jako ozbiljna razina. Ako mene pitate, vjerujem da ovaj stožer može raditi na bilo kojem nivou!

A radio je, što se tiče Gorice, na iznimno visokom nivou. Najvišem kojeg je Gorica uspjela doseći svih ovih prvoligaških godina. U trenutku kad je Valdas prihvatio ponudu bugarskog Ludogoreca, Gorica je bila treća momčad u državi, Gorica je odlazila na Poljud u statusu favorita i to opravdavala, Gorica je u najmanju ruku bila vrlo ozbiljan kandidat za Europu.

Krešo Šoš, koji je u svom CV-ju imao rad u omladinskoj školi i prvoj momčadi Dinama, ali i poljske Legije iz Varšave, donio je u svom dijelu posla novu razinu ozbiljnosti, profesionalnosti i stručnosti, čega je Valdas Dambrauskas bio itekako svjestan. Baš ga je zato svim silama pokušavao nagovoriti da krene s njim prema Bugarskoj, u nove izazove, ali Krešo je odlučio ostati vjeran Gorici. Udomaćio se ovdje, osjećao se jako dobro, pa je zahvalio Valdasu na ponudi i nastavio raditi u goričkom stožeru.

Godine su prolazile, a “doktor kondicijske pripreme”, a ujedno i sjajan tip, čovjek kojeg bi svatko poželio u svome društvu, radio je sa svakim sljedećim trenerom. Prvo sa Sinišom Oreščaninom, zatim i sa Krunom Rendulićem, pa onda i sa Samirom Toplakom, Igorom Angelovskim, Željkom Sopićem, Dinkom Jeličićem i, na kraju, s Rajkom Vidovićem.

I svaki od njih doživljavao je Krešu Šoša na svoj način. Neki su mu vjerovali više, davali mu maksimalan prostor za rad u svom segmentu, a neki su više vjerovali sebi. I bili uvjereni da sami znaju više od čovjeka koji je dokazan u svom poslu i na puno višim razinama od one na kojoj je bio posljednje četiri i nešto godine. Tko je od ovih nabrojanih pripadao u koju kategoriju? Pogledajte njihove rezultate, pa ćete dobiti i najveći dio odgovora na to pitanje…

– Radio sam godinama s prvom momčadi Dinama, bio sam i u Legiji, pratio puno klubova vani, i mogu reći da tu ima svega. Ima trenera koji su organizirani, koji imaju viziju i znaju što žele, koji to znaju prezentirati igračima… Dugoročno, takvi treneri sigurno naprave progres u karijerama. Međutim, i na visokom nivou ima trenera koji se “provuku” na nekim drugim temeljima, na osnovu nekog CV-ja, priče ili preporuke dođu do razine na koju ne pripadaju – govorio je Krešo u svojim goričkim počecima, a nešto slično može se primijeniti i na sve ove njegove goričke godine.

Na vrijeme koje je – isteklo. S posljednjom utakmicom prošle sezone istekao je ugovor Kreše Šoša s Goricom, ugovor koji neće biti produžen, pa će svatko krenuti svojim putem. Gorica će u smislu kondicijskog rada ostati u rukama Dina Bušljete, koji je došao “u paketu” s trenerom Vidovićem, te Matije Špičića, koji je u posljednjem razdoblju imao priliku učiti od Šoša. Riječ je o kvalitetnim mladim kondicijskim trenerima, dečkima koji su pokazali da mogu i znaju raditi ovaj dio posla, no unatoč tome imamo zašto žaliti zbog ovakvog raspleta, zbog Šošova odlaska iz Gorice.

U profesionalnom sportu to tako ide, dođe vrijeme za rastanke, iz ovih ili onih razloga, ali apsolutno je nedvojbeno da je Krešo Šoš iza sebe ostavio puno toga. I da su njegove zasluge za sve dobre trenutke i sve uspjehe Gorice u posljednjem razdoblju itekako značajne. Nedostajat će u okruženju HNK Gorice i kao stručnjak, i kao čovjek, i kao prijatelj, no na kraju ove priče možemo mu samo poželjeti puno sreće i uspjeha u nastavku njegova sportskog i životnog puta…

Nema previše stanovnika ovoga grada koji barem ponekad, barem negdje usput, nisu primijetili tipa koji se vozi na biciklu, svako toliko stane, opali “fotku” mobitelom, pa krene dalje. Njegovo ime je Renato Glogovčan, 53 su mu godine, Goričanin je već posljednjih 40-ak, a tijekom svim tih godina zaslužio je nadimak koji možda i najbolje opisuje ono što radi, kako živi – Gradsko oko!

Pojavom društvenih mreža njegov je društveni angažman, jer tako se to bez problema može nazvati, postao još puno vidljiviji, a narastao je i njegov utjecaj. Tisuće sugrađana prate njegove objave, a pomaže i usmjerava čak i gradske službe.

– Dobro sam se nasmijao kad su mi ljudi iz VG Komunalca u jednom razgovoru rekli da praktički svako jutro pogledaju što sam objavio dan ranije, što sam primijetio na gradskim ulicama, pa i na temelju toga planiraju što će se raditi taj dan – sa smiješkom govori Glogovčan.

I doista, svi koji prate njegov rad znaju da se nerijetko dogodi da objavu na određenu temu slijedi objava na istu tu temu s opisom “Vrijedni komunalci žurno su se bacili na posao…” A tako to nekako i treba biti, jer Renato je glas i, prije svega, oko običnih ljudi, stanovnika ovoga grada. I tako već godinama.

– Nisam išao u školu za fotografa, završio sam srednju drvno-tehničku školu, a da sam pogriješio u izboru shvatio sam na norijadi! Tad sam prvi put uzeo “idiot” kameru i cijeli dan fotkao, tu se rodila ta ljubav prema fotografiji koja me nikad više nije pustila. Odmah nakon završetka srednje škole upisao sam tečaj za opću fotografiju na tadašnjem učilištu “Moša Pijade” u Vukovarskoj, da bi edukaciju nastavio u Foto klubu Zagreb. Tamo sam završio tečajeve za opću, digitalnu, portretnu, pejsažnu i modnu fotografiju, jedan za drugim – prepričava Renato.

U vrijeme kad je izlazio iz tinejdžerskih godina, oko njega su se događale velike promjene, što je i sam osjetio na svojoj koži. Samo dva mjeseca nakon što se vratio iz JNA, nakon što je vojni rok odradio u Srbiji, u blizini bugarske granice, počeo je Domovinski rat. Ubrzo se uključio kao branitelj, a po povratku kući, u “normalan” život, pojavio se i prvi angažman koji je uključivao fotografiju.

– Prvi posao bio mi je kao vanjski suradnik u Glasniku Turopolja. Saša Božić slao me na gradska događanja, fotkaj ovo, fotkaj ono, i tako sam krenuo s praćenjem grada, s čime nisam nikad ni prestao, sve do današnjih dana. Radim kao freelancer i povremeno mi se javljaju iz raznih redakcija, bilo zbog preuzimanja pojedine fotografije, bilo zbog nekakvih angažmana. I to mi savršeno odgovara. Ja volim reći da sam na poslu čim izađem iz svoje grad, čim zakoračim iz ulaza. Živim na Galženici, u srcu grada, tako da mi “ured” počinje doslovno na prvom koraku – kaže Renato.

I tako naš “lutajući reporter” svakog jutra krene u obilazak grada, na ovaj ili onaj način, s ovom ili onom namjerom.

– Ponekad odlazim na određene lokacije ciljano, kako bih napravio nekakvu foto priču ili zabilježio nešto što sam primijetio, ponekad odlazim na događanja po gradu, a ponekad jednostavno sjednem na biciklu i promatram… I super je što ja zapravo imam stalnu, konstantnu izložbu, budući da sve što fotkam mogu odmah i objaviti, podijeliti s ljudima – opisuje Glogovčan svoj radni dan.

Pomaže svim tim svojim foto bilješkama i lokalnim medijima, iako će sam u šali reći “možda vam malo idem i na živce”, ali situacija je zapravo upravo suprotna. I nama jako dobro dođe takav “suradnik”, koji će skrenuti pažnju na neke detalje, probleme ili događaje koji znaju proći ispod radara. Jer, njemu ispod radara može proći jako malo toga…

– Na placu sam obavezno, pratim sve što se tamo događa, obilazim i sve druge lokacije koje smatram važnima, a sad mi se već često događa i da mi se ljudi javljaju s molbom da nešto objavim, jer “tebe svi prate, tebe svi slušaju” – kroz smijeh priča Renato.

Posebno aktivno, kao uostalom i svi mi koji živimo u ovom gradu, prati razvoj i rast grada. Ljuti ga ta famozna “betonizacija” grada, iako je i sam jedan od onih koji će manjim problemom smatrati gradnju zgrada, a puno većim nedostatak jasnog plana u toj priči. Međutim, baš su ga sve te promjene koje se događaju posljednjih godina dovelo do ideje koja će svoje uprizorenje dobiti tijekom lipnja.

– Od 7. lipnja, tijekom VG Festa, bit će postavljena izložba fotografija pod nazivom “Velika Gorica – Nekad i sad”. U samom nazivu sadržana je i cijela ideja izložbe, budući da mi je želja bila prikazati sve promjene koje su se posljednjih desetljeća događale u našem gradu. Od jednog običnog sela, što je Velika Gorica bila tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, došli smo do ovoga što imamo dana, ozbiljnoga grada, urbane sredine u kojoj je jako lijepo živjeti. Ideja mi je bila prikazati taj razvoj grada kroz fotografije istih gradskih lokacija u nekim prošlim vremenima i danas, kroz što će ljudi lakše moći shvatiti koliko je ta promjena doista velika i značajna – kaže Renato i dodaje:

– Živim u gradu, živim ovaj grad, godinama pratim sve promjene koje se događaju, nije ni neobično da se kroz sve to rodila ideja…

A nakon što se ideja rodila, trebalo je napraviti i drugi korak. Glogovčan je znao kome se obratiti.

– Otišao sam s tom svojom vizijom izložbe u velikogoričku Turističku zajednicu, u kojoj su rado preuzeli kompletnu organizaciju na sebe Moja je ideja da se izložba postavi u Tuđmanovu parku, počevši od “stotke”, odnosno od trešnje ispred kafića, pa uz stazu prema vodotornju s obje strane. Bit će tu 20 fotografija najpoznatijih gradskih lokacija, od “osmog marta”, odnosno Zvonimirove ulice, preko Tržnog centra, benzinske pumpe, zgrade Gradske uprave i lokacije na kojoj je McDonald’s, pa sve do Pučkog otvorenih učilišta i još nekih lokacija koje najbolje opisuju naš grad – približava nam ideju Renato.

Svaka fotografija bit će tako podijeljena u dva dijela; na gornjem će biti crno-bijela varijanta s prikazom kako je određena lokacija izgledala u prošlosti, a na donjem Renatova fotografija iste lokacije danas. Sve skupa bit će i interaktivno, jer na svakoj od tih fotografija naći će se QR kod koji će voditi na stranicu istog naziva kao izložba.

– Želio sam kroz to uključiti i sugrađane u cijelu ovu priču, jer na toj stranici moći će se ostaviti komentar, možda i podijeliti neku svoju priču o toj lokaciji. Tu sam živio, tu sam se zaljubio, tu mi je bus pobjegao… Znači, da dobijemo gradske priče iz prve ruke.

Fotografije će biti velikog formata, metar puta 70 centimetara, i sve će biti vodootporne, pa mi kiša u ta tri ili četiri tjedna neće moći ništa. Međutim, svejedno će tu biti opasnosti koje prijete…

– Budući da noću neće biti čuvara, a uvijek postoji mogućnosti da se fotografijama nešto dogodi, svake večeri ću ih spremati u skladište, pa ih ujutro opet vraćati na mjesto. Bit će malo više posla oko svega toga, ali čini se da je to jedino moguće rješenje – otkriva Renato.

A dok priča, dok nabraja planove i otkriva motive, praktički iz svake rečenice izbija privrženost prema svome gradu, neskrivena ljubav prema mjestu u kojem se formirao, ali i gradu u kojem nije rođen.

– Rodom sam iz Koprivnice, tamo sam i proveo prve godine života, sve dok se s roditeljima nismo preselili u Zagreb. Iz tog dijela djetinjstva pamtim česte selidbe, budući da smo živjeli kao podstanari prvo ispod Rebra, kasnije i na Cmroku, pa na Trešnjevci… Samim time, često sam mijenjao i škole, pa sam do dolaska u Veliku Goricu promijenio čak četiri osnovne škole!

Početkom osamdesetih obitelj Glogovčan konačno se skućila onako kako je to mali Renato želio.

– Kad smo kupili stan u Velikoj Gorici, u tadašnjem 8. martu, u crvenoj osmerokatnici, rekao sam roditeljima: “Ja više nigdje ne idem. Vi se selite gdje god želite, ali ja se odavde ne mičem!” Ispalo je da sam bio u pravu, jer nikad se više nisam maknuo iz ovoga grada – prisjeća se te 1981. godine Renato.

Kad je stigao u Veliku Goricu, a se opet vratimo na ključni dio ove priče, okruživao ga je bitno drukčiji grad.

– Kad smo prvi put dolazili, od Velike Mlake do Gorice vodio je makadamski put. Betonac u Cvjetnom bio je jezero, a na mjestu srednje škole bila su polja kukuruza i jedna trošna kućica, iako mi neki stariji sugrađani sad tvrde da ta kućica nije postojala… Manja crvena zgrada odmah pokraj, žuta do nje i smeđa osmerokatnica tek su se gradili, a sve ostalo su bili voćnjaci, vrtovi i zapuštene livade. Pamtim i legendarni Puky shop, na mjestu gdje je danas Zagrebačka banka i ljekarna – nabraja Renato, koji na jedno pitanje vezano uz gradsku svakodnevicu ipak nije znao odgovoriti.

– Gdje je centar Gorice? I svugdje i nigdje – kaže na ovu uvijek aktualnu temu.

– Mi nemamo pravi centar grada, a kad bih morao nešto odabrati, rekao bih da je to potez robna kuća – tuđmanac. Iako, imamo ja dobru ideju za centar grada – kaže Gradsko oko, pa otkriva svoju viziju i ideju za rješenje problema.

– ZET-ova garaža, plus Vegos World i kuća pokraj Scotcha, zajedno s dvorištem iza. Doda li se i parkiralište iza ZET-ove garaže, to bi se moglo pretvoriti u jedan lijepi gradski trg. Par lokala, parkić, šetalište… Vjerujem da je to najbolje moguće rješenje. A najgore bi bilo da na mjestu Vegos stvarno nikne još jedna zgrada, kao što je najavljeno.