Jubilarni deseti put, s rekordnim brojem prijavljenih momčadi, ove subote od ranoga jutra kreće još jedna “Humanitarka”, malonogometni turnir s plemenitim ciljem. Oko Dinamova grba na centru, na betoncu u Cvjetnom naselju, ovom prilikom zaigrat će 32 momčadi, a sav prikupljeni prihod ići će za Judo klub osoba s invaliditetom Fuji.

“Osim 32 momčadi u natjecateljskom dijelu turnira, imamo i dvije ženske ekipe, Legalis tim i judo team Fuji, koje su odlučile odigrati revijalnu utakmicu između sebe te su tim potezom otvorile prostor za još dvije ekipe. Tako smo došli do rekordne brojke od 34 ekipe koje će nastupiti na turniru! Žao nam je što smo morali odbiti još nekoliko ekipa, ali zbog ograničenosti vremena ovo je maksimalan broj koji može sudjelovati”, objavili su organizatori.

Iza cijele priče stoje, kao i svih ovih godina, velikogorički navijači Dinama, koji su prethodnih godina prikupili ukupno više od 50.000 eura za razne dobrotvorne svrhe. Budući da je ovo jubilarni turnir, da je prijavljen najveći broj sudionika, očekuje se da će i ovoga puta iznos biti značajan i, prije svega, dobro iskorišten, što u slučaju KOSI Fujija nikad nije ni bilo upitno.

Program kreće već od osam ujutro, a otvara ga vrlo intrigantan ogled momčadi koje su organizirala dva brata Cundeković, jedni kao predstavnici Passagea, drugi kao momčad Scotcha. Finale je predviđeno za 21 sat, što će reći da će doslovno cijele ove subote u Cvjetnom biti veselo, bučno, razigrano i intenzivno. I, prije svega, humanitarno.

Ovoj plemenitoj akciji moći će se pomoći na razne načine, u što će se imati priliku uvjeriti svi koji se u nekom dijelu subote prošeću do najpopularnijega gradskog betonca…

Ovo je tekst najave utakmice između Gradića i Bana Jelačića, lokalnog derbija u okviru 4. NL Središte, petog ranga hrvatskog nogometa, ali bit će ovo malo drukčiji tekst. Jedan od rijetkih koji zahtjeva i – upute za upotrebu! Dakle, pripremite kalkulator, uzmite komad papira i olovku u ruke, jer bez toga će biti puno teže pratiti sve ono što slijedi…

Fakti kažu sljedeće: Ban Jelačić ima 27 bodova i drži trinaesto mjesto na tablici, a Gradići su na četrnaestome mjestu s 26 bodova. Iza njih su još i Topusko, koje također ima 26 bodova, a na dnu je Croatia iz Hrastja, koja je već otpisana sa 14 bodova. TOP iz Kerestinca je na 12. mjestu neuhvatljiv svima njima, sa 31 bodom. E dobro, kad smo to riješili, idemo na sljedeće što je važno, a to je pitanje: “Tko će ispasti?”

Odgovor na to pitanje, međutim, ide u sferu više matematike. Ili, bolje rečeno, nuklearne fizike. U prijevodu, nitko živ u ovom trenutku pojma nema ni tko će ispasti, ni tko će ostati, koliko klubova će se spasiti, za što se uopće igra u subotu od 18 sati…

– To bi ti se trebalo znati tamo negdje oko prvog devetog – s neskrivenom dozom ironije kažu uključeni u ono što nas čeka.

A kad je već tako, najlogičnijim se učinilo okrenuti broj onoga tko bi trebao biti nekako najupućeniji u cijelu priču, dobrog starog Željka Mihalja. I postaviti mu posljednje pitanje iz ovoga niza.

Željko, za što u subotu igraju Gradići i Ban Jelačić?

– Igraju za možebitni ostanak u četvroj ligi! – kao iz topa odgovara Mihalj.

Slijedi tu i nastavak, naravno, a s njim kreće i viša matematika, smjer nogomet.

– Sve ovisi o Segesti. Ako Segesta prođe Zadar u kvalifikacijama za ulazak u jedinstvenu treću ligu, Mladost Petrinja ostaje u 3. NL Centar, a iz 4. NL Središte ispadaju tri kluba, što znači da bi se spasio netko iz trokuta Gradići – Jelačić – Topusko. Ako Segesta ne uspije, u niži rang ispada Petrinja, a samim time iz 4. NL Središte ispadaju četiri kluba. Odnosno, i Croatia Hrastje, i Topusko, i Gradići i Jelačić – objašnjava Mihalj, a mi zapisujemo, računamo, kalkuliramo, shvaćajući kako ipak postoji “netko živ” tko ima odgovore na sva pitanja.

Doznajemo usput i kako se definitivno ide na smanjivanje 3. NL Centar, koja je ove sezone imala 18, a sljedeće će imati 16 klubova. Takva je odluka donesena još prije početka sezone na zahtjev klubova, da bi tijekom sezone, opet na zahtjev klubova, vodstvo lige krenulo prema Ministarstvu sa zahtjevom da se liga ipak ne smanji. To su u ministarstvu odbili, uz objašnjenje da se ne mogu odluke tek tako mijenjati u tijeku natjecanja, pa će ipak veći broj klubova ispasti iz četvrtoga ranga, a samim time i iz petoga.

– Nikad nije bilo više kombinacija i mogućnosti, a to vam izgleda ovako nekako… Zasad iz 3. NL u ovu našu skupinu 4. NL ispadaju Sava i Zelina, dok Petrinja, dakle, čeka što će napraviti Segesta. Spasi li se Petrinja, mogući raspleti zadnjega gola u petom rangu su ovi: Ako Gradići pobijede Jelačić, a Topusko pobijedi Moslavac iz Popovače, spašava se Topusko, a ispadaju Croatia i oba gorička kluba. Ako Jelačić pobijedi Gradiće, u Vukovini će se spasiti, a ispadaju Topusko, Gradići i Croatia. Ako Topusko ne uspije pobijediti Moslavac, spasit će se Gradići pobjedom ili Jelačić pobjedom, odnosno remijem – nabrojio je Mihalj.

Sve vam je jasno, zar ne?

U svakom slučaju, u peti rang natjecanja iz nižih liga dolaze Inker iz Zaprešića i Frankopan iz Siska, u četvrti odlazi prvak Tigar iz Svete Nedelje.

Gledajući iz perspektive sudionika lokalnog derbija pred nama, u subotu poslijepodne bit će važno – pobijediti. Pa što bude. I završiti sezonu koja je iscrpila sve koji su u njoj sudjelovali, na terenu, uz njegov rub, na tribinama… Pogotovo se to odnosi na proljeće, koje je ponudilo sve one čari, odnosno “čari”, koje može ponuditi samo i jedino niželigaški nogometni svijet. Ljutili su se svi, bunili su se gotovo svi, frustracije su se rađale kod većine.

– Najava utakmice? Nemoj se ljutiti, ali radije ne bih… Možemo razgovarati kad sve završi, sad je bolje da šutim. Znam samo da ću nakon ovoga uzeti malo odmora od nogometa – kaže trener Gradića Zoran Tomčić.

Puno rječitiji, uz najbolju volju, nije mogao biti ni Hrvoje Jančetić, njegov kolega s klupe Jelačića.

– Mi se nadamo da ćemo, uspijemo li dobiti utakmicu, izboriti ostanak. Naravno, s obzirom na sve, to ne možemo znati sa sigurnošću, ali u svakom slučaju ćemo ići na pobjedu. Ljepše je završiti sezonu pobjedom nego bilo kako drukčije, kako god se na kraju sve skupa rasplelo. Bit će sigurno zanimljivo, vjerujem da će biti i dosta ljudi, da ćemo gledati pravi lokalni derbi – kaže Jana.

Lokalni derbi koji bismo sljedeće sezone lako mogli gledati i u jednom rangu niže, što bi Mraclin ostavilo kao jedinog našeg predstavnika u petom rangu hrvatskog nogometa. Ne bi to bio lijep rasplet, ali možda ne bi bilo ni toliko loše dobiti još dva kluba u JŽNL-u, u društvu iz kojeg ispada Kupa, ali i dalje ostaje najmanje sedam klubova s našeg područja. Možda ih bude i osam, što će još samo povećati broj lokalnih derbija, a to i nije baš toliko loša vijest…

Mjesec dana odmora već je iza rukometaša Gorice, bit će toga još u neobičnom kalendaru kojeg prakticira krovno tijelo hrvatskog rukometa, pa će pripreme za novu sezonu krenuti tamo početkom kolovoza. Goričane će u njih povesti Matej Mišković, trener koji je i dovršio prošlu sezonu, okončanu prvim mjestu u Ligi za ostanak, što jasno govori da je u nekim drugim okolnostima Gorica lako mogla biti i dio Lige za prvaka…

Međutim, nije bila, što ne znači da neće biti u sezoni koja slijedi. U njoj će trener, kao i najveći dio momčadi, ostati isti ili vrlo sličan, ali promjena će svakako biti. Točnije, promjene su se već krenule, jer ima i dolazaka i odlazaka, a u svemu tome i podosta razloga za optimizam i vjeru da će sljedeća sezona biti uspješnija nego prethodna.

Za početak, igrači HRK Gorice više nisu Matej Svržnjak i Kajo Cikatić. Nakon tri godine u goričkom dresu, Dubrovčanin Cikatić napravio je značajan iskorak u karijeri, budući da je potpisao za prvaka Makedonije, sve ambiciozniji Eurofarm Pelister iz Bitole. Stariji ljubitelji rukometa jako dobro znaju što je Bitola značila u svijetu rukometa u bivšoj državi, cijela priča polako se vraća na te razine, a Kajo će u svemu tome imati priliku okušati se na vrlo ozbiljnoj razini rukometa.

U Gorici je proveo posljednje tri godine, došao je u naš grad iz zagrebačkog Metalca kao anonimac, na mala vrata, pa u međuvremenu pokazao da se kroz ovaj klub može i napradovati i napraviti ovako zvučan transfer. Budući da je imao još godinu dana ugovora s Goricom, klub je u ovom poslu nešto i zaradio, što je također važno u ovako izazovnim vremenima, a isto vrijedi i za slučaj Mateja Svržnjaka.

Desni vanjski koji je prošao školu Zagreba odlazi u Sesvete, Gorica će također dobiti naknadu na temelju njegove četiri godine provedene u klubu, ali i na temelju nastupa za razne reprezentacije. Kako doznajemo, i dalje je otvorena opcija da Svržnjak na kraju završi i u prvaku Zagrebu, ali Sesvete ga svakako žele i u Gorici više neće igrati.

Prometa je bilo i u drugom smjeru, budući da su novi igrači Gorice postala dva 22-godišnjaka, koji će pojačati naš klub na vanjskim pozicijama. Marin Lisac bio je ponajbolji igrač Dubrave, bivši je juniorski reprezentativac, a pokriva pozicije srednjeg i lijevog vanjskog, jednako kao i druga prinova. Jakov Neralić je iz Dugog Sela, tamo je i igrao, trener Mišković poznaje ga jako dobro, a tijekom karijere nosio je i dres Sesveta te Ruda, iz kojih i stiže u Goricu.

U smislu slaganja momčadi za novu sezonu važno je reći i da su ugovore produžili Jakov Dujić, Rok Malin i Juro Čakarić, jednako kao i mladi Zvonimir Turkalj i Fran Solariček, da ostaju sva tri golmana, da s Goricom nastavljaju i vođe momčadi, Hrvoje Ceković i Ivan Laljek…

– Ukupno ćemo imati 19 igrača pod ugovorom, što bi trebalo garantirati da nećemo patiti u slučaju nekakvih ozljeda, kao što se događalo ranije. Pregovaramo i s igračima na poziciji pivota, koji bi trebali zamijeniti Cikatića, a jednog od njih trebali bismo i definitivno dovesti u sljedećih nekoliko dana. Sve u svemu, vjerujemo da će Matej Mišković imati dobar i kvalitetan kadar, da će Gorica biti dobra u sljedećoj sezoni – kaže direktor Vlado Malbašić.

Prvenstvo će početi 7. rujna, do tad će trener i njegovi igrači imati dovoljno vremena da se uigraju, poslože i već od prvoga kola krenu jako i ambiciozno.

Nakon što su prije dva tjedna svojim nastupom na državnom završnici u Poreču oduševile djevojke iz Udarnikove generacije 2008., sedma ekipa u Hrvatskoj, od ovog četvrtka red je došao i na dvije godine mlađu generaciju. Mlade rukometašice predvođene trenericom Martinom Vugrinović otišle su na završni turnir prilično suvereno, bez previše drame, a to je dalo za pravo svima u klubu nadati se da će i u Poreču ova ekipa biti vrlo konkurentna za ozbiljan rezultat.

– Ovo je jedna jako dobra ekipa i vjerujem da ćemo imati što za reći na završnici – govorila je već u tim trenucima trenerica Vugrinović, koja već nekoliko godina vodi ovu talentiranu generaciju.

Da to nisu bile prazne priče, da su to bile najave s jakim argumentima, potvrđeno je već prvoga dana turnira u Poreču. U prvoj utakmici dana djevojke su pobijedile vršnjakinje iz Gospića 16-9, a dobar posao za otvaranje državne završnice potvrdile su pobjedom i u drugoj utakmici. U sudaru s djevojčicama iz Trogira slavile su 12-8, što znači da su uzele maksimalna četiri boda, a time i osigurale prolazak u osminu finala. Međutim, daleko od toga da je posao završen, jer u skupini će odigrati još dvije utakmice…

U petak točno u podne na rasporedu je ogled s Kokom iz Varaždina, koja je također upisala obje pobjede prvoga dana, pa je za pretpostaviti da će to biti i izravni okršaj za prvo mjesto i izbjegavanje jednoga koraka u eliminacijskom dijelu turnira. Posljednja utakmica u skupini igrat će se od 18.15 sati, a protivnik će biti Petason-Vranjic, ekipa koja je prvog dana izgubila obje svoje utakmice.

S obzirom na rasplet tih dviju utakmica, trenerica Martina i njezine djevojke doznat će raspored za subotnji program.

Udarnik u Poreču predstavljaju ove mlade rukometašice: Ema Markov, Petra Sečenj, Iva Markov, Jana Jurkić, Gita Konjar, Ema Jagodić, Ana Vlašić, Gabrijela Černetić, Jana Turković, Paula Polić, Paula Bilić Prcić, Luana Bigec Sabljak, Karla Miličević, Lucija Bižić, Tena Slojšek i Nives Juratović.

Kalendarsko je proljeće na izmaku, još malo pa će i službeno početi ljeto, a u svijetu nogometa to znači da je u tijeku famozna “sezona kiselih krastavaca”. Iz perspektive igrača i trenera, doba je to u kojem se treba odmoriti od prošle i pripremiti za novu sezone, a to je najbolje činiti u domaćem, obiteljskom okruženju. Takav tip predaha odabrao je i velikogorički trener Dean Klafurić (51), kojeg je uvijek lijepo sresti na ulicama njegova grada, a još je ljepše “privesti” ga na šalicu kave i čašicu razgovora.

Klaf je lokalna igračka legenda, nekoć plemeniti vezni sjajnog udarca, ali i tip koji će i godinama poslije priznati da bi “možda napravio i bolju igračku karijeru da već u to vrijeme nije razmišljao kao trener”. I sasvim je prirodno bilo da po završetku igrače priče sjedne na klupu, započne karijeru koja ga je u posljednja gotovo dva desetljeća vodila diljem Turopolja, Hrvatske, Europe i svijeta.

Cijela priča počela je u Kurilovcu, kojeg će uvijek nazvati svojim, obiteljskim klubom, nakon toga u juniorima Radnika, pa Poletu iz Buševca, ženskoj reprezentaciji, Gradićima, Vrbovcu, pa onda i u omladinskoj školi Dinama, u kojoj je ostavio dubok trag. Radio je i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, zatim poveo Goricu u posljednju drugoligašku sezonu pa preselio u veliku Legiju iz Varšave, s kojom je uzeo prvenstvo i kup. Imao je i kratku i nesretnu epizodu s Hrvatskim dragovoljcem, pa radio na Cipru, u Slaven Belupu i mađarskom Honvedu.

Posljednja, i dalje aktualna postaja Klafove trenerske priče smjestila se u Mostar, u kultni Velež, kojeg je preuzeo u kolovozu prošle godine. I napravio sjajan posao. Rođeni, kako je nadimak ovoga kluba, završili su sezonu na trećemu mjestu BiH Premijer lige, time su izborili i izlazak u Europu, a Dean Klafurić potvrdio je da je riječ o itekako ozbiljnom treneru.

– Kako je živjeti u Mostaru? Jako lijepo! – kaže uvodno, između dva srka espressa.

– Grad je prekrasan, okružen sam ljudima koji imaju toplinu, koji imaju vremena jedni za druge. Sve mi odgovara, od ljepote grada, prepunog drvoreda, od prirode, Neretve, staroga grada, Starog mosta, sve do mostarske raje, fantastične hrane… Ukratko, to je način života koji me podsjeća na život 80-ih kod nas. Kad se još na to nasloni i dobar rezultat, sve je još bolje i ljepše. Da nije dobar rezultat, sve bi bilo bitno drukčije, jasno mi je to, ali ovako je sjajno – govori sa smiješkom, pa nastavlja s dojmovima iz jedne specifične sredine.

– Mostarci imaju specifičan smisao za humor, koji sam imao priliku upoznati i ranije, budući da mi supruga ima rodbinu u Mostaru, tako da sam povremeno dolazio tamo zadnjih 20-ak godina. To mi je i olakšalo, ubrzalo adaptaciju. Ljudi su široke ruke, vole počastiti i ćevapima i kavom, malo kad uspijem nešto sam platiti. A kava je čudo… Ja sam mislio da mi pijemo najviše kave, ali oni su daleko ispred nas, ha, ha…

Grad je to podijeljen na dva dijela, istočni i zapadni, a nogometno se dijeli na Velež i Zrinjski.

– Nemam nikakvih problema s navijačima. To je rivalstvo kao i svako drugo, iako je to u ovom slučaju pojačano i nekim drugim stvarima, ali ja se bavim nogometom, ponašam se kao profesionalac i apsolutno nema nikakvih problema. Prošao sam sve tribine Dinamovog stadiona, znam kako funkcionira taj svijet, ali ja se bavim isključivo nogometom, samo to me zanima – objašnjava odnose Klaf.

Nije odradio baš cijelu prošlu sezonu na klupi, ali nije puno ni propustio.

– Došli smo krajem kolovoza, prvu utakmicu vodili smo u petom kolu. Kod dolaska s upravom kluba sam komunicirao kako je cilj biti četvrti, pokušati izboriti Europu, kako bi to bilo lijepo, a na kraju smo završili na trećemu mjestu. Dakle, sezona se može opisati jedino kao izuzetno uspješna u svakom segmentu – govori Dean i dodaje:

– Ne samo da smo napravili dobar rezultat, nego smo i prezentirali jako dobar, prepoznatljiv nogomet. Velež u tom smislu ima bogatu tradiciju, ono što je taj klub nekad predstavljao po pitanju stila nogometa velikim se dijelom poklapa s onim što ja želim od svojih momčadi. Sjećaju se stariji ljubitelji nogometa igrača kao što su Baka Slišković, Džemal Hadžiabdić, Enver Marić, Duško Bajević, Semir Tuce, Franjo Vladić, pa još i Predrag i Goca Jurić, Kajtaz, Tuce… Imali su strašne igrače, sjajne generacije, a svi oni igrali su prepoznatljiv nogomet. Ja sam se kao trener dobro uklopio u tu filozofiju i Velež je napravio stvarno dobar rezultat, svakako iznad očekivanja.

Cijene ga izuzetno u Mostaru, uživa veliki ugled među navijačima i u samom klupskom okruženju, a i on cijeni sve što se događa oko njega.

– Osim u rezultatima, klub je rastao i u drugim segmentima, prije svega na polju infrastrukture. Gradi se četvrta tribina, s kojom će se stadion zaokružiti i biti vjerojatno najljepši u Bosni i Hercegovini. I sad je atmofera na stadionu uvijek sjajna, imamo najbolji teren u ligi, a sad će se to i poboljšati. Na utakmicama bude između tri i četiri tisuće ljudi, ponekad i više, ovisno o protivniku, a ponekad i manje, ovisno o vremenu. Tu su te čuvene mostarske kiše, a budući da stadion nije natkriven, vremenske prilike znaju dosta utjecati na broj gledatelja. Trenutačno stadion prima 7.000 ljudi, a s novom tribinom primat će 10.000. Ispod nove tribine bit će i moderne svlačionice, s VIP salonom i svim ostalim, pa će stadion biti potpuno spreman za europske utakmice, ali i za utakmice reprezentacije. Trebalo bi sve skupa uskoro biti gotovo, a uz to je napravljen i novi pomoćni teren za treninge. Uprava se jako angažira, pa je sve nekako lakše – priča Klaf i nastavlja:

– Uz građenje igre i momčadi, radili smo i na sistematizaciji radnih mjesta, strukturi kluba, što često dovodi do pada u rezultatima, što se nama nije dogodilo. A to je velika stvar, veliki uspjeh za Velež ove sezone.

Velikogorički stručnjak u Veležu nije samo trener, budući da je ujedno i na funkciji sportskog direktora, što je poprilično zahtjevno. Iako…

– Trenerski posao traži radni dan od 24 sata. Uostalom, uvijek kažem da to nije posao nego poziv. Treneri su obično fanatici nogometa, mi smo ljudi koji živimo takav život, posvećeni smo poslu maksimalno, i kad spavamo razmišljamo o igračima, o klubu, o tome kako unaprijediti igru i rezultate… Teoretski je to vrlo zahtjevno, ali meni osobno zapravo i nije. Puno mi je teže kad sam bez posla, kad nemam klub, kad ne znam gdje pripadam. U tim se trenucima ne osjećam dobro. Iskreno, koliko god mi je lijepo biti s obitelji, odmarati se i opuštati, sretniji sam kad radim nego kad sam na odmoru – priznaje Klaf.

Posljednjih desetak mjeseci radi s vrlo dobrom, prilično iskusnom momčadi, s igračima koji su u stanju slijediti njegove ideje, a među njima je i jedan Velikogoričanin.

– Da, s nama je i Vito Čaić, naš dečko, iz Velike Gorice. On je 2005. godište, došao je kao kapetan juniora Dinama, s kojim ima profesionalni ugovor. Došao je na posudbu, koja će se i nastaviti u sljedećoj sezoni, u kojoj će nam sigurno dati još više. U sezoni iza nas imao je problema sa sinusima i alergijom, tako da nije dao koliko se možda očekivalo, koliko je i sam očekivao, ali u svemu tome je dao vrlo solidan doprinos momčadi. U trenucima kad je bio zdrav, kad je uspio riješiti te probleme, bio nam je jedan od najboljih igrača. Pred operacijom je nosa, otkriveno je što je problem s alergijom i siguran sam da će biti samo još bolji – govori trener Veleža, u kojem je i još nekoliko igrača koje smo upoznali na hrvatskim travnjacima.

– Imamo Dubrovčanina Antu Oreča, koji je došao iz Kustošije prošlog ljeta, tu je i Dino Halilović, Alenov brat, kojeg sam trenirao još u kadetima Dinama, pa onda i Mihael Mlinarić, kojeg sam vodio u Hrvatskom dragovoljcu i Slaven Belupu, zatim golman Tomislav Duka, nekoć u Hajduku, Splitu i Istri… A sad smo doveli i dosadašnjega kapetana Cibalije Karla Išasegija – nabrojio je Klaf.

Na terenu uvijek mora biti barem jedan BiH igrač mlađi od 21 godine, a dozvoljena su tri stranca, pri čemu se igrači s prostora bivše Jugoslavije ne smatraju strancima. U Veležu su prošle sezone stranci bili Gruzijac u napadu, Brazilac u veznom redu i Iranac u obrani, a sve skupa je bilo dovoljno za vrlo uspješnu sezonu u okruženju jedne sve bolje lige.

– BiH ligu pratio sam posljednjih godina, budući da sam bio u pregovorima s nekoliko klubova u tom razdoblju, i mogu reći da je liga u ekspanziji. Kvaliteta terena sve je veća, situacija je po tom pitanju puno bolja nego ranije, jer događa se nešto slično što se događalo u HNL-u prije nekoliko godina, stalno se rade novi tereni. S druge strane, odluka da igrači s prostora bivše države ne budu stranci povećala je i kvalitetu same lige – istaknuo je Klafurić, koji nije mogao izbjeći ni pitanje o usporedbi HNL-a i BiH lige.

– Jako je teško to uspoređivati, ali možda bi najbolja usporedba BiH lige bila sa slovenskom. To je otprilike ta razina. Najbolji klubovi iz BiH, recimo to tako, bili bi negdje u sredini HNL-a. Ali opet kažem, teško je to uspoređivati, praktički nemoguće, znam samo da je HNL svakako viša razina, u prvom redu po obučenosti mladih igrača – procjenjuje Klaf.

Pomaže mu i cijelom procesu i njegov dugogodišnji suradnik Damir Milanović, poznatiji kao Milka, još jedan izdanak uspješne goričke trenerske ekipe koja radi po cijeloj Europi.

– On mi puno znači. Uvijek sam imao dobre suradnike, a Milka je već dugo sa mnom. Bili smo i suigrači, ja sam ga uveo u trenerski posao i jako sam sretan što je definitivno izrastao u pravog trenera. Posao koji radim u Veležu puno mi je lakše raditi uz njega, budući da je sazrio kao trener, da imamo istu filozofiju, da smo radili zajedno i u Gorici, i na Cipru, i u Mađarskoj – priča Klafurić o svom suradniku, pa se okreće HNL-u, kojeg je pratio s distance, jednako kao i Goricu, jedan od svojih klubova.

– Bilo je zanimljivo pratiti HNL kroz prizmu borbe za naslov, a na kraju je Dinamo prvi došao do cilja zahvaljujući i iskustvu i kvaliteti. Kao dinamovcu, naravno da mi je drago što je tako završilo. Gledajući cijelu ligu, žao mi je jedino što je sezona bila malo “mliječna” zbog Rudeša, jer nije bilo pravih tenzija u donjem domu – govori Klaf, pa se okreće Gorici.

– Pratio sam, naravno, uvijek i svugdje pratim Goricu. Dinko Jeličić mi je prijatelj i kolega kojeg jako cijenim, pod njim je Gorica u prvom dijelu sezone igrala jako dobro i žao mi je što na proljeće to nije bio slučaj, što je sve skupa otišlo u krivom smjeru. U svakom slučaju, želim sve najbolje Gorici u svemu što slijedi, nema dvojbe da je čeka izazovna sezona, ali svaka je takva…

Izazovna sezona čeka i Velež, kako u prvenstvu, tako i europskim natjecanjima. Rođeni kreću od prvoga pretkola Konferencijske lige.

– Rezultat u nogometu često je varljiv. Najvažnije je zadržati mirnoću u lošim razdobljima, ostati strpljiv, što je jako teško. S druge strane, kad se dođe blizu maksimuma, vrlo lako se poleti i postane nerealan. To su trenuci kad klubovi pokazuju koliko su ozbiljni, tu se vidi razlika između većih i manjih klubova. Mi smo u toj situaciji, kad smo došli blizu maksimumu i naravno da su očekivanja velika – kaže Klafurić i nastavlja:

– Logično je da mi u stožeru, zajedno s igračima, želimo najviše moguće, da ćemo dati sve od sebe da budemo što bolji, ali definitivno neće biti lako. Nismo nositelji, među klubovima koji su nam mogući protivnici ima svega i svačega, pa je jako teško i pripremiti te utakmice. Puno je tu igrača i momčadi koje su nepoznanica, za koje je teško procijeniti koja su razina, a to je novost i za naš klub. Svima će nam to biti novo iskustvo, puno je tu zahtjeva, moguća su i daleka putovanja, čime se gubi i vrijeme za trening… Ali dobro, to Europa nosi, treba biti spreman na sve. Moramo napraviti što bolje pripreme, pokušati proći to prvo pretkolo, pa ćemo dalje vidjeti – s obje noge na zemlji stoji Klafurić.

Neće još dugo uživati u Miru svoga grada, pripreme kreću već 17. lipnja, a dva dana prije toga trebat će odraditi i veliku feštu. Ženi se sin Marko, najstariji od trojice sinova, a samo dva dana poslije tata ide za svojim poslom.

– Sva tri sina su u nogometu, uživam s njima ovih dana. Supruga Maja često dolazi u Mostar, to je ok, a dečki su više dolazili u Budimpeštu, budući da je dosta bliže. Problem su i njihove obaveze, jer osim što igraju nogomet, Marko i Ivan rade i kao treneri, tako da su im vikendi ispunjeni. Marko ima 25 godina, Ivan 23, obojica igraju za NK Kralj Tomislav, a tamo i treniraju mlađe, odnosno i starije pionire. Bacili su se u trenerski posao, vole to, posvećeni su, već se vidi da je to i njihov poziv. Ne pitaju previše, ali te stvari su nam svakodnevna komunikacija. Idu svojim putem, što mi je jako drago, ali naravno da imamo sličan pogled na nogomet. Tu je i najmlađi Luka, on ima 17 godina i igra za kadete NK Kurilovca – završio je Klaf.

Telefon je tijekom razgovora zazvonio više od nekoliko puta, obaveza je koliko hoćeš, jer tako to ide kod ljudi s dvije funkcije. Ali dobro, za tipove poput njega, za nogometne fanatike ove kategorije, dvije funkcije puno su bolje od nijedne. Pogotovo kad ide ovako dobro, kad se kući na odmor vraća sretan, zadovoljan i ispunjen. Neka se tako i nastavi…