Na točno 15 dana udaljenosti od jednog od najvećih uspjeha u njegovoj sportskoj karijeri, srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u japanskom Kobeu, Velimir Šandor (38) ponovno je bio u poznatom okruženju. U prostorijama gradske uprave primio ga je gradonačelnik Krešimir Ačkar sa suradnicima, a sve skupa izgledalo je kao novo druženje starih prijatelja.

– Ne znam ni sam koliko sam puta već dolazio na ovakve prijeme od 2015. do danas, ali svaki put mi je jako drago doći, biti dio ovoga – rekao je Velimir, “naoružan” srebrnom medaljom, koju je rado prošetao po svome gradu.

Već su se polako slagali dogovori i za neki novi prijem, kojeg očekujemo nakon povratka s Olimpijskih igara u Parizu, ali prije svega je trebalo sažeti dojmove ovog, recentnog uspjeha.

– Velimire, uvijek iznova dokazuješ da pomičeš granice i da svim osobama s invaliditetom daješ dodatni životni poticaj, koji se ničime ne može kupiti, nadomjestiti, nadoknaditi. To što ti činiš je nešto nevjerojatno, nešto fenomenalno, toliko pozitivno, s utjecajem na sve ostale ljude. Mogu ti reći samo hvala na tome, izuzetno smo ponosni što si dio naše zajednice. Ti nas ne prezentiraš samo u nacionalnim i europskim, nego i svjetskim okvirima, i to na način kakav bi samo u najljepšim snovima jedan gradonačelnik u ovom segmentu mogao poželjeti – obratio se izravno Velimiru gradonačelnik Ačkar, pa dodao:

– Nastavit ćemo ti biti podrška u svemu što radiš koliko god možemo. I molim te, nemoj se umoriti. Drago mi je da što si s ovom srebrnom medaljom izborio i nove Olimpijske igre, ništa manje ne očekujemo ni u Parizu. Vjerujem da ćeš napasti i zlato, no sve što radiš vrijedi i više od bilo kojeg zlata. Ovo je kvaliteta koja nije slučajna, to nema veze sa srećom, nego samo s talentom, upornošću, radom i stručnošću. Mi smo se već navikli na ovakve stvari, smatramo da je nešto potpuno normalno kad Velimir Šandor donese medalju, ali istovremeno znamo da je to nešto vanserijski. I nešto toliko bitno za zajednicu, toliko važno i snažno, da mogu reći da ne znam imamo li i hoćemo li ikad opet imati svjetli primjera poput tebe. Hvala ti puno još jedanput!

Riječ je potom dobio još jedan važan lik u ovoj priči, Šandorov dugogodišnji trener i prijatelj Ivan Čengić.

– Baš sam jako ponosan na Velimira. Toliki niz godina biti u vrhu zaista nije lako. Dao se u potpunosti u sve ovo, spreman je na velika odricanja…. Emocije mi izbijaju, jer svašta smo prošli posljednjih godina, od ozljeda pa na dalje. Ne damo se, stalno radimo rezultate, pa tako i sad, u Parizu, očekujemo zlato. Međutim, naravno da to neće biti nimalo lagano. Dapače, bit će jako teško, no borit ćemo se kao uvijek i dati sve od sebe. Hvala Gradu i svima ostalima na podršci – kazao je Čengić.

Nakon što je odslušao sve te komplimente na svoj račun, sa zahvalama je mogao krenuti i sam Velimir.

– To što nam je Grad dao od početka ove naše priče, to je stvarno nemjerljivo. Kad bismo se vratili na ono što smo imali 2014. godine, kad smo Čenga i ja krenuli, rekao bih da nema šanse da se naprave svi ovi rezultati. Bili smo praktički bez opreme, imali smo jedan ili dva diska, a sad klub stalno raste, grad nas prati… Uvjete imamo možda i najbolje u Hrvatkoj, a jedini problem je što smo malo skučeni. Ali dobro, i to ćemo jednog dana proširiti – sa zaraznim smiješkom istaknuo je Šandor i nastavio:

– Zahvaljujem Gradu na svakoj potpori, puno mi znači što sam i zaposlen kao vanjski suradnik u Zajednici sportskih udruga, to mi puno olakšava. Prošle godine mi se dogodilo da smo ostali bez stipendije i da nije bilo Grada i ZŠU-a, teško bismo izgurali ovu godinu i došli do rezultata koje smo ostvarili, do medalje koja je direktan plasman na OI. Time smo skinuli veliki teret s leđa, olakšali svima cijeli proces.

Već tijekom bacanja na Svjetskom prvenstvu, kaže, okrenuo se prema Parizu.

– S prvim hicem u Kobeu znao sam da sam u zoni medalja, nakon toga je bilo važno ne ozljediti se, vratiti se doma i krenuti s pripremama za napad na medalju. Da, na medalju, jer ja ne bih govorio o zlatu. Dok god se vrtim u prva tri, to je top. U Tokiju je zlato pobjeglo za četiri centimetra, možda se ovoga puta okrene, ali bio bih zadovoljan da u Parizu bude i bronca za jedan centimetar – zaključio je Šandor.

Lijepi su dani iza njega, ali cijeli niz važnih životnih događaja je i ispred njega. Očekuju ga naporni treninzi kao priprema za Pariz, ponovno će tu biti odricanja i žrtvovanja, ali sve skupa prekinut će i jedan prekrasan dan. Posljednje subote u lipnju, naime, dogovorio je sastanak pred oltarom sa svojom Anom, koja će tog dana biti unaprijeđena iz zaručnice u suprugu…

A onda, u Parizu, neka to bude neka vrsta medenog mjeseca. Zaslužio je.

Gorički bikovi Grga Softić i Blago Šimić osvojili su srebro na vrlo zahtjevnom međunarodnom hrvačkom turniru ‘Arena open’ u Puli.
U borbi za medalju bio je i Leonardo Kovačić, no uz dvije pobjede i dvije izgubljene borbe osvojio je 5. mjesto.

Veliku Goricu na ovom velikom natjecanju predstavljalo je 11 članova Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991.

– Naši su hrvači, ostavili srce na borilištima, u vrlo teškim uvjetima sparne dvorane, gdje je natjecanje trajalo sve do 19 sati. Tu su nastupale i mnogobrojne reprezentacije od Hrvatske, Srbije, Izraela….. Čestitke svim našim hrabrim velikogoričkim hrvačima na svom prikazanom trudu, posebno onima, kojima su ovo bile i prve borbe, a to su Fran Hranilović, Roko Marinković i Martin Mužek – istaknuli su iz kluba.

Inače, turnir je okupio 360 natjecatelja iz 43 kluba i devet država.

Foto: Hrvački klub Velika Gorica 1991.

Foto: Hrvački klub Velika Gorica 1991.

Budući da je početak nove sezone u SuperSport HNL-u zakazan bitno kasnije nego što smo to naviknuli posljednjih godina, pa će nova prvenstvena kampanja početi tek drugog dana kolovoza, ove su godine i igrači dobili nešto više prostora za predah, za odmor od napora koje su ostavili iza sebe. U nedjelju oko 19.30 sati, nakon što završi posljednja utakmica sezone u drugom rangu hrvatskog nogometa, doznat ćemo hoće li Rudeš u elitnom društvu zamijeniti Šibenik ili Zrinski, ubrzo nakon toga izaći će i raspored odigravanja prvenstva, a kad je riječ o našoj HNK Gorici, zasad je jasno samo da će pripreme početi 24. lipnja. I da će ih povesti isti čovjek koji je i završio prošlu sezonu.

– Rajko Vidović apsolutno je neupitan. Neka odradi pripreme po svome, a kadar za novu sezonu selekcionirat ćemo zajednički – kazao je predsjednik Nenad Črnko, ne otkrivajući tom prilikom i odgovor na pitanje računa li pod terminom “zajednički” i na sportskog direktora Marija Brkljaču.

Budući da je Brkljači ugovor istekao posljednjih danom prošle sezone, budući da oko kluba vlada cijeli niz nepoznanica, zasad nema potvrde hoće li Gorica krenuti dalje s istim sportskim direktorom, s nekim drugim čovjekom u toj ulozi ili, moguće je i to, bez čovjeka na toj funkciji. U tom smislu, nije nerealno očekivati da će igrački roster slagati predsjednik i trener, a s obzirom na sve te nedoumice teško je i pokušati predvidjeti kao će Gorica izgledati u sljedećoj sezoni.

Što se odlazaka tiče, zasad je poznato da igrači Gorice više neće biti Sven Blummel, Alex Munksgaard, Marko Soldo, Tim Matavž, Lenny Ilečić i Jan Paolo Debijađi, a u ovom trenutku igrač našeg prvoligaša više nije ni Gabrijel Rukavina, čiju bi posudbu u klubu voljeli produžiti. Sa 99 posto sigurnosti možemo pretpostaviti da svoju goričku priču neće nastaviti ni Nikola Vujnović, a nije isključeno da će ta lista u danima pred nama biti dopunjena još ponekim imenom.

– S Mitrovićem, Maločom i Štiglecom smo produžili ugovore, a nadamo se da će s nama ostati i kapetan Mrzljak – kaže predsjednik Črnko, svjestan da s ovim potonjim pregovori i dogovori tek slijede, budući da je i Mrzljaku ugovor istekao.

Uzimajući u obzir mogućnost da se dogodi i neki transfer, što bi bilo sjajno za klub, u ovom trenutku možemo reći da su igrači Gorice i dalje golmani Banić i Radošević, braniči Krizmanić, Leš, Matković, Đekić i Vuko, veznjaci Pršir, Kapulica, Sagna, Lazarov, Brlek i mladi Vrzić, kao i krila Mitrović i Majstorović te napadač Jurić.

S ranijem spomenutom trojicom i Mrzljakom, to je ukupno 20 igrača, a njima treba dodati i najveće pojačanje za novu sezonu, koje dolazi iz unutarnjih redova. Ozljeda Merveila Ndockyta puno je toga poremetila u sezoni iza nas, veznjak iz Konga igrao je možda i najbolji nogomet svog života u trenutku kad je zaradio iznimno neugodnu ozljedu pubične kosti, pa se njegovu povratku raduju svi odreda. Pokušao se “Endo” vratiti već na proljeće, ali na jednom od prvih treninga opet je osjetio bol, pa je dobio još vremena za oporavak. Svi u klubu vjeruju da je ta ozljeda sad stvar prošlosti i da će se Ndockyt pojaviti već na prvom danu priprema i krenuti punom snagom.

S obzirom na veliku dozu iščekivanja i neizvjesnosti, o nekim drugim pojačanjima u ovom je trenutku praktički nemoguće i govoriti, pa se u rubrici “dolasci” može najaviti još samo ostatak društva iz unutarnjih rezervi. Riječ je o petorici igrača koji su sezonu iza nas proveli na posudbama, pri čemu nikoga od njih nećemo i ne možemo okarakterizirati pojačanjima.

Trener Rajko Vidović imat će priliku vidjeti i upoznati na terenu igrače koje su prošlu sezonu proveli na posudbama

Iz drugoligaša Sesveta bi se tako trebao vratiti golman Karlo Žiger, koji je odradio vrlo dobru sezonu na zagrebačkom istoku i nije nemoguće da bude jedna od opcija za mjesto između goričkih stativa. Pogotovo ako znamo da je moguće da (barem) jedan od dvojca Banić – Radošević napusti klub ovoga ljeta, pa kad tome dodamo da će svojim putem krenuti i lani treći golman Debijađi…

Čak trojica igrača vratit će se u Goricu nakon sezone u slovenskom nogometu, a tu je riječ o dvojici veznjaka iz drugog razreda slovenskog nogometa i jednom napadaču iz tamošnje prve lige. Brazilac Caio Cruz (22) bio je vrlo dobar u prvoligašu Radomlju, za kojeg je upisao 32 nastupa i postigao tri gola, uz dvije asistencije. Brojke na prvu nisu impresivne, ali ono što je Caio pokazivao u dresu Radomlja nudi šansu da bi mogao pokazati svoje pravo lice u novoj goričkoj eri. Pripreme će svakako započeti, a hoće li se i izboriti za važno mjesto u rotaciji, ovisit će samo o njemu.

U pripreme bi i ovoga puta trebali krenuti i Patrik Jug te Vinko Skrbin, vezni igrači koji su prošli goričku školu nogometa, a iskustvo i minute prošle sezone skupljali u tri slovenska drugoligaša. Skrbin (20) odigrao je sezonu u NK Tolminu u ulozi standardnog prvotimca, skupio je 28 nastupa i postigao dva gola za klub koji je na kraju završio na 11. mjestu lige u kojoj je 16 klubova. Dvije godine stariji Jug prvi je dio prošle sezone odradio u dresu NK Iliriji, da bi uoči starta proljeća prešao u NK Beltinci, klub koji je završio na trećemu mjestu, nedaleko od promocije u najviši rang. U svojoj sezoni afirmacije Jug je odigrao 29 utakmica za oba kluba, postigavši pritom jedan gol, uz dvije asistencije.

Sve njih trener Rajko Vidović imat će priliku vidjeti, upoznati i procijeniti, a isto bi moglo vrijediti i za Francuza Nathana Cruce-Corcyja, 20-godišnjeg stopera visokog čak 197 centimetara. On je prošlu sezonu proveo na posudbi u trećem rangu hrvatskog nogometa, u redovima Mladosti iz Ždralova, no veliko je pitanje koliko će prikazano u tom okruženju impresionirati goričku struku. Šansu bi također mogao dobiti, ali realno bi bilo iznenađenje da se uspije nametnuti za ostanak u Gorici.

Međutim, sve dok se nešto ne pomakne ili promijeni, ova petorka u ovom trenutku čini jedine prinove koje se mogu očekivati na početku priprema. Pri čemu se isplati nadati i vjerovati da će se ovi dečki, barem bio njih, vratiti u Goricu kao bolji igrači nego što su bili kad su iz njej odlazili…

Točno dva tjedna prije nego što će otvoriti Europsko prvenstvo, ogledom protiv moćne Španjolske u Berlinu, hrvatski nogometni reprezentativci odradili su trening, a zatim se okupili ispred televizora u svojoj riječkoj bazi i ispratili Luku Modrića i njegov Real Madrid u pohodu na nevjerojatni 15. naslov prvaka Europe. Jednako nevjerojatan je i podatak da je najvećih hrvatski nogometaš svih vremena došao do svoje šeste titule europskog prvaka u 12 madridskih godina, pa je i ponos svih okupljenih bio ogroman.

Luku Modrića suigrači će za koji dan dočekati već uobičajenom tortom kao čestitkom za novi veliki klupski uspjeh, a u nešto drukčijem raspoloženju reprezentaciji će se priključiti Marcelo Brozović. Njegov Al Nasr, naime, poražen je u finalu saudijskoga kupa nakon izvođenja jedanaesteraca u sudaru s Al Hilalom, osvajačem duple krune. Svijet su obišle suze Brozova suigrača Cristiana Ronalda, Portugalca je silno pogodilo što je njegova momčad nakon prvenstva ostala i bez drugoga trofeja, a negdje u pozadini tugovao je i naš Marcelo.

U finalu kupa najveći turopoljski nogometaš svih vremena igrao je do 69. minute, tako da je propustio i produžetke, i penale, a sve skupa nije baš osobita vijest ni za izbornika Zlatka Dalića, odnosno sve hrvatske navijače. Brozović će se u ponedjeljak, na dan prijateljske utakmice protiv Sjeverna Makedonije, priključiti reprezentaciji nakon sezone u kojoj nije uspio osvojiti trofej, ali i nakon sezone u kojoj je nogomet igrao na bitno nižoj razini od one na koju je navikao tijekom svoje karijere.

Brojke kažu da je 31-godišnjak iz Okuja tijekom svoje prve saudijske sezone skupio 43 nastupa u svim natjecanjima, pri čemu je postigao pet golova i podijelio 12 asistencija svojim suigračima. Sudarao se pritom s brojnim velikim imenima, igračima koji su poput njega prihvatili zov arapskih milijuna i preselili na istok, ali ukupna kvaliteta saudijske lige takva je da su mnogi skeptični u kakvom će stanju Brozović biti na Euru nakon sezone u takvom okruženju. Fizički kapaciteti nikad nisu bili upitni, neće biti ni ovoga puta, ali važan je tu i intenzitet i ritam nogometa kojeg igra godinu dana, a on nije onakav kakav će biti na turniru kao što je Europsko prvenstvo.

Broz će biti motiviran, željan nogometa na najvišoj mogućoj razini, željan i dokazivanja da ništa nije izgubio kroz sezonu u Saudijskoj Arabiji, a bude li doista onakav kakvoga ga poznajemo, bit će to veliko pojačanje za cijelu hrvatsku kampanju na Euru.

– Puno je tu važnih igrača, ali posebno je važno kakav će biti Brozović. Kad je on na top razini, onda je i Hrvatska na top razini – komentirao je i veliki talijanski trener Fabio Capello u jednom od nogometnih razgovora ovih dana.

Ante Budimir svoju je nogometnu priču započeo u tadašnjem Radniku, a zatim i u tek osnovanoj HNK Gorici… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

S posebnim veseljem Broza će u Rijeci dočekati i njegov sugrađanin Ante Budimir, koji ima svoje probleme, ali i svoje želje, motive, načine… Ante je u završnicu klupske sezone ušao ozlijeđen, procjene su govorile da je upitno hoće li uopće biti spreman za napore Europskog prvenstva, ali profesionalac poput njega u to nije ni najmanje dvojio. Treninzima se vratio i puno prije nego što su predviđale čak i najoptimističnije liječničke prognoze, pa se pripremama reprezentacije priključio – potpuno spreman!

Odmorio se u svemu tome od utakmica, zaželio se nogometa, a u koliko je dobrom stanju nepuna dva tjedna prije starta Eura govore i otvorene dvojbe izbornika Dalića o tome s kime krenuti na Španjolce od prve minute. Bruno Petković kandidat će sa svojim jakim argumentima, opcija je i Andrej Kramarić u samom vrhu napada, no kao najlogičnije rješenje, prema vijestima iz Rijeke, sve se više nameće upravo Budimir.

Njegovi argumenti najmanje su jednako snažni kao kod konkurenata, a sastoje se u prvom redu u fantastičnoj sezoni koju je ostavio iza sebe. Budimir je potpisao 17 prvenstvenih golova u dresu Osasune, dugo se borio čak i za mjesto najboljeg strijelca La Lige, a to je gotovo nestvaran doseg za dečka sa Cibljanice. Igrao je najbolji nogomet u svojoj karijeri i doslovno prisilio izbornika, koji ga je nakon Katara praktički već otpisao, da ga vrati u kadar. A danas, bez obzira na ozljedu koja je iza njega, vrlo ozbiljno razmišlja o Anti kao prvoj opciji u špici napada.

Uz sve ostalo, Budimir dolazi iz lige zemlje koja je naš prvi protivnik, a i profilom, odnosno stilom igre, nameće se kao najbolje rješenje. Već u ponedjeljak, sudaru sa Sjevernom Makedonijem, vidjet ćemo kako izbornik razmišlja, vidjet ćemo i u kakvom je Budimir točno stanju, ali i bez toga je jasno da će Hrvatska i ovoga puta imati snažan velikogorički pečat. Možda i snažniji nego što ga je imao prije dvije godine u Kataru, nakon kojeg smo naš dvojac dočekali s medaljama oko vrata.

Neka se ponovi…

Već odavno su nogometaši Lukavca zaslužili svoje mjesto u miru i spokoju gornje polovice tablice, daleko od bilo kakvih briga oko borbe za ostanak, o kojoj se ove sezone ni na trenutak nije ni razgovaralo, ali i na značajnoj udaljenosti od samoga vrha. U takvim okolnostima, bez podržaja “borbe za goli život”, pa još i uz povremeni nedostatak sreće, završnica sezone nije nalikovala njezinom najvećem dijelu kad je u pitanju momčad trenera Siniše Idrizija.

U skladu s tim razvila se i posljednja utakmica ove prvenstvene sezone, u kojoj je na Lukavello stiglo Vrapče, treća momčad 3. NL Centar. U ovaj je ogled Lukavec ušao s nizom od 40-ak dana bez pobjede, jer posljednja tri ulovljena boda datiraju još od 20. travnja i pobjede 3-0 protiv HAŠK-a na domaćem terenu. U sljedećih sedam utakmica Lukavec je upisao tri poraza i četiri remija, pa je itekako bilo motiva da se sve skupa završi pozitivno, da se još barem malo ukrasi ova generalno vrlo uspješna sezona.

Međutim, nije se dogodilo…

Vrapče je stiglo u Lukavec kao četvrta momčad lige, s velikim adutom u liku prvog strijelca lige, Brazilca Diega Florentina, koji je debelo prebacio granicu od 30 golova, a na kraju su gosti kući otišli kao treći sastav lige. I to ne zahvaljujući svom efikasnom napadaču, nego Ivanu Pađenu, koji je utakmicu riješio i prije nego što je krenula druga minuta. Prvu pogrešku Lukavčana na utakmici gosti su iskoristili, nakon oduzete lopte na centru kreirali kontranapad kojeg je Pađen realizirao slanjem lopte u malu mrežicu lukavečkoga gola s ruba kaznenog prostora.

Nije se dalo u tim trenucima pretpostaviti da će taj gol biti i jedini kojeg će nešto manje od stotinjak gledatelja na tribinama Lukavella vidjeti ovog subotnjeg poslijepodneva, ali ispalo je upravo tako. Lukavčani su pokušavali vratiti se u egal, više su i aktivnije napadali, ali nisu mogli zabiti ni Ostojić, ni Rašić, ni Banić… Golman Vrapča Josip Šulentić bio je u sjajnom izdanju, zaustavljao je sve domaće pokušaje, promovirao se u prvo ime utakmice i sačuvao bodove za svoju momčad.

Vrapčanci su na trenutke prijetili preko brzih izlazaka iz svoga defenzivnog bloka, no u dobrom je izdanju bila i lukavečka defenziva, kudikamo boljem od napadačkog dijela momčadi trenera Siniše Idrizija. Golova tako do kraja nije bilo ni na jednoj strani terena, semafor je i u trenutku posljednjeg sučeva zvižduka pokazivao tih 0-1 iz samoga uvoda u utakmicu, a to je značilo da će se Lukavec od sezone oprostiti “okruglim” desetim porazom u sezoni.

Dugo su se Lukavčani ponosili činjenicom da su imali najmanji broj poraza u ligi, da ih je bilo izuzetno teško pobijediti, bilo doma, bilo na strani, ali slabije proljeće dovelo ih je do “triple-double” učinka: 12 pobjeda, 12 remija, 10 poraza. Prevedeno u bodove, to će reći da se Lukavec zaustavio na njih 48, pri čemu puno značajniji dio otpada na jesen nego na proljeće. U prvoj polovici prvenstva Lukavec je doživio samo dva poraza, ulovio sjajan 31 bod, a u 17 proljetnih utakmica “Idrizi Boys” ubilježili su četiri pobjede, pet remija i čak osam poraza, odnosno ukupno 17 bodova.

Kad se jednome doda drugo, to je tih ukupno 48 bodova, dovoljno za osmo mjesto, a jedan zgodan detalj puno će reći o tome koliko je dojam pokvaren slabijim proljećem. Naime, u nedjelju od 18 sati kreće posljednja utakmica sezone u 3. NL Centar, naš Kurilovec će na Udarniku dočekati posljednjeplasiranu Savu iz Strmca, a u slučaju pobjede Kurilovčani će doći na 47 bodova, samo jedan manje od Lukavca. A još donedavno Kurilovec je bio u “drami”, u razmišljanjima kako osigurati ostanak u ligi koja se sljedeće sezone smanjuje. Na kraju, uspjeli su u tome i prije samog finiša sezone, a eventualna pobjeda u posljednjih 90 minuta može ih sasvim približiti rivalima i prijateljima iz Lukavca…