Nekada boksač, danas borac za prava nerođenih

Damir Mirenić, bivši boksač, a danas borac za prava nerođenih otkriva kako je od boksa i kasnije MMA natjecanja postao voditelj velikogoričke inicijative 40 dana za život.

Više od desetljeća svog života Damir Mirenić proveo je u ringu, pa čak i kavezu. Nekad perspektivni boksač i viceprvak Hrvatske bio je nadolazeća zvijezda MMA te tek drugi Hrvat koji je uz popularnog Mirka Cro Cop Filipovića potpisao ugovor s japanskim Prideom, tada jednom od najsnažnijih borilačkih organizacija u svijetu. Ipak, dani fizičke borbe daleko su iza njega, sada ga zanima samo ona duhovna.

-U svim tim ljudima koji nas napadaju vidim prisutnost jedne duboke rane, jednog nezadovoljstva, frustracije i pesimizma. Zakaj ja sad imam potrebu vikati na nekoga na ulici? Zbog čega?-rekao je Damir za Bitno.net.

Osim manje kilaže, izgleda kao stereotipni borac i redar u noćnim klubovima (čime se doista i bavio): ćelav, razbijena nosa, u ranim četrdesetima, ali još uvijek u dobroj formi. Njegovo snažno “kaj” samo pojačava tu sliku. Damir je jedan od pokretača inicijative da se potakne muškarce na veće sudjelovanje u apostolatu za život nerođenih. Fasciniralo ga je kad je vidio da u SAD-u na molitvu pred bolnicom dolaze cijeli sportski timovi i to u svojim dresovima:

-Prekrasno je kad pred bolnicom vidiš 30 muškaraca. Kakav je to tek znak. Kod nas ljudi imaju takav mentalitet da misle da je krunica za bake- Ističe kako je i sam bio žrtva tog mentaliteta.

Život bez vjere

-U mojoj kući nije bilo žive vjere, eventualno za Božić i Uskrs, ali se i to svodilo na hranu. Nije bilo molitve, krunice i Božje providnosti- govori dok se prisjeća svojih sportskih početaka koji su već od rane dobi bili usmjereni prema karijeri. Tvrdi da to nije nešto što bi htio priuštiti svojoj djeci.

Sportom se počeo baviti već sa šest godina. Ipak, na početku je to bio nogomet. Kasnije, potaknut društvom, prelazi na boks i shvaća kako tu može biti “sam svoj šef”. Nogomet napušta premda je dogurao do reprezentacije grada Zagreba – prema njegovim riječima, već su tada glavnu riječ vodili menadžeri. Ubrzo su krenuli i prvi uspjesi. Boksao je sa Stipom Drvišem, trenirao sa Željkom Mavrovićem i Mirkom Filipovićem, a u slobodno vrijeme radio kao zaštitar u velikogoričkim noćnim klubovima.

Kaže da se tukao isključivo u samoobrani, nema temperament lokalnog štemera. Hrabrosti i tehnike mu pak ne nedostaje. Ipak jedna ozljeda, koju je zaradio upravo tijekom tučnjave, udaljila ga je od boksa. Preko prijatelja u igru je ubrzo upao brazilski jiu-jitsu te se zainteresirao za miješane borilačke vještine. Tako je i krenula njegova karijera u MMA tijekom koje se susreo s uspjesima, padovima, ali i puno onoga što mu se nije sviđalo, što nije zapravo bio sport. No, ne želi o tome u detalje. U tom svijetu živio je i sam, sve do jedne duhovne obnove.

Ženina bolest

-Moja žena također je bila u sportu, međutim dobila je tešku bolest – trombozu. Završila je na hitnoj, gotovo je umrla, a onda se u nju uvukao strah. Naime taj tromb ostao je vezan za žilu i ona se po noći budila bojeći se da će se tromb otkinuti i ući u mozak ili srce te da će umrijeti. Kako sam se osjetio nemoćan pomoći joj te uvidio da ne mogu sve kontrolirati, počeo sam polako tražiti Boga. Ustvari, on je preko toga polako dolazio po mene-rekao je Damir koji je nakon teške situacije sa ženom došao do velečasnog Suca, bio je to prvi susret s vjerom nakon njegove prve pričesti.

- Prvi put sam se susreo s evanđeljem, ljubavlju Božjom. Prvi put mi je netko govorio o Kristu, ali i grijehu. Kad su mi krenule suze shvatio sam da smo zapravo tu došli i zbog mene- rekao je Damir koji je tada rekao svojoj ženi da moraju promijeniti svoj život.

Premda su već živjeli zajedno, uopće nisu razmišljali o braku i djeci. Nakon ovog događaja sve se okrenulo. Vratili su se u Veliku Goricu, Damir se krizmao, a nakon šest mjeseci provedenih u čistoći su se vjenčali. Bog ih je blagoslovio s četvero male djece, ali ne planiraju stati na toj brojci.

-Mi smo danas s četvero djece fanatici u svom gradu, a u kući moje majke bilo ih je 13 i to za vrijeme Drugog svjetskog rata. U takvoj brojnoj obitelji odrastao je i moj otac. Ja sa svakim djetetom vidim blagoslov i radost. Također vidim i da ovo što ljudi žive kad tvrde da nemaju novaca za dijete, da je to sve jedna laž. Mi bacamo hranu, živimo u izobilju, želimo djeci kupiti najnoviji iPhone ili ‘najkice’. To je politika ovog društva koje te uvjeri da moraš imati, i onda si odjednom zatvoren u strahu. Ako čovjek shvaća da je jedini cilj prenijeti svom djetetu živu vjeru i da će Bog providjeti sve ono što vam je potrebno, onda vidi i da taj život ima jedan drugi smisao i drugi put-kazao je Mirenić koji danas predvodi goričku pro-life inicijativu.

Rad u pro-life inicijativi

-Neki dan smo imali tribinu u jednoj crkvi. Bilo je samo desetero ljudi, od toga dvoje mladih. Nitko ne želi gledati u pobačaj-dodaje Damir.

Uskoro je shvatio kako je pobačaj ne samo raširen u Hrvatskoj (unatoč niskom broju službenih pobačaja, hrvatski ‘pro-life’ aktivisti smatraju kako ta brojka i danas doseže oko 40 000 abortusa godišnje, većinom odrađenih u tajnosti) već i da je uzrok mnogih problema u ljudima. Uskoro je primijetio i kako ljudi iz njegove okoline nose tu ranu.

-Inicijativa želi potaknuti ljude tj. one koji nose tu ranu, da dozvole da im se ona iscijeli, jer ako ju budu potiskivali ona će se kanalizirati na drugi način te izaći kroz agresiju, alkoholizam, ovisnost ili kroz asocijalne poremećaje. Ljudima treba reći da je to laž, treba im reći istinu. Gospodin je preko nas spasio dvije djevojke da ne učine pobačaj tako što smo im rekli istinu koju im nitko nije govorio. Znam i ljude koji su napravili pobačaj i sad im je žao, ne mogu imati više djece-kaže.

U toj borbi Damiru veliku snagu daje iskustvo borilačkih vještina – vježbe i energija koju je stekao svakodnevnim napornim treningom. Iako je i nakon obraćenja nastavio putem profesionalnog borca, jedan događaj promijenio je njegov pogled i usmjerio ga na put na kojem se i danas nalazi.

Konačni prekid karijere

-Prava transformacija dogodila se nakon jedne borbe, nakon koje su mi se zapravo otvorila vrata uspjeha. Ipak, u meni se nešto zatvorilo. Borio sam se s Fabricijom Nascimentom, viceprvakom Europe i pobijedio. Neki kažu da mi je to bio najbolji meč karijere. Nakon toga me ponovno menadžer zvao da dođem u Ameriku, dobio sam ponudu za mnoge borbe, zapravo je ovaj meč bio ‘biti ili ne biti’ za nastavak moje karijere. Međutim, kad sam ušao u svlačionicu i vidio Nascimenta u meni se nešto prelomilo. Bila je to teška borba, puna krvi, i kad sam vidio njega, a i svoje ozljede, pomislio sam ‘čemu to’? Toliko me to dirnulo da nakon toga više nisam ušao u ring-kaže Damir.

Postupno se maknuo od MMA te danas u Velikoj Gorici vodi borilački centar posvećen rekreaciji građana i samoobrani, a znao je raditi i seminare o samoobrani za djevojke i srednjoškolke.

Ipak, samoobrani ne može naučiti dijete u majčinoj utrobi. To je također jedan od razloga zašto je ušao u inicijativu, da brani nevinu djecu, ali i žene.

Cijeli članak možete pročitati OVDJE.

Bitno.net