Srijeda je navečer. Kiša je prisutna, ali nije rezolutna. U prostorijama Gradske knjižnice Velika Gorica gostuje Milko Valent, osebujni pjesnik i odnedavno autor višestruko nagrađivanog najvećeg jednotomnog romana napisanog na hrvatskom jeziku, trećeg ukupno. Obujmom ga nadmašuju tek Krležine “Zastave” i roman Marije Jurić Zagorke, ali večeras prestavlja svoju novu knjigu poezije “Otvorena rosa”.

Milka susrećem u prostoru ulaza u knjižnicu omeđenom pomičnim vratima, gdje puši cigaretu, što je i dobra ilustracija njegovog književnog djelovanja na rubu prihvatljivog međama društvenih zakona, ali uvijek jednim korakom izvan tih granica, u provokaciji. U razgovoru, kao i javno, rado ističe svoju već pomalo poznu dob od sedamdeset godina, od čega je već pola stoljeća književno aktivan, što je u vidnom raskoraku s njegovim vragolastim dječačkim softverom za koji kaže kako nikad ne stari.

“Otvorena rosa” je zbirka koja je nastajala, kaže šačici okupljenih u uvodu, četrdeset i jednu godinu. Jedna pjesma u njoj pojavljuje su u svojoj 126. verziji. U svom nadahnutom uvidu u teorijsku bazu Milkovih stihova, sugovornik Davor Šalat izriče kako je Valentova poezija uvelike poezija ekrana, televizijskog, telefonskog ili računalnog, na kojemu promatramo često hektičnu radnju njegovih priča u stihu. Nešto poput crnog ogledala iz naslova istoimene TV serije koji se odnosi na sadržaj kojima nas ti ekrani konstantno zatrpavaju kada rade, a kada su ugašeni, zrcale neku mračniju sliku nas samih.

Valentove pjesme više su prilagođene izvođenju u zadimljenim barovima nego u sterilnoj atmosferi knjižnice. Mnogo onoga što će pročitati iz svoje knjige proletjet će iznad većine okupljenih glava. To su pjesme ustoličene u repulzivnoj postmodernoj shizofreniji koja autora isto vrijeme i užasava i nadahnjuje, a koja je danas uvelike utjelovljena u konstruktima od kojih se pletu društvene mreže. “Kada umrem, ostavite Facebook otvoren,” parafrazirat će Lorcu u duhu današnjice.

Milko izvodi nekoliko podužih poema koje, osim modernih oblika komunikacije, govore o terorističkim napadima, Europi, crnim jajnicima i, naravno, seksu. Onkraj ustaljene političke korektnosti, pjesnik će prvim dojmom distancirati malograđanske moraliste, ali tu ključa i jedna bujna i razigrana erudicija svjetskog čovjeka u vremenu s kojim se i s više muke suočavaju mnogo mlađi pisci. Njegov stil ima energiju rock and rolla i buntovnost anarhističkog punka, a njegov jezik ima fluidnu kvalitetu jazza, afričke vune. U ludom kaosu koji ključa poput parnoga lonca, Valentova poezija se kondenzira po njegovim stijenkama poput otvorene rose.

Tekst: Ivan Laić