Nakon odlaska Mirona Češkića, koji je zaključno s posljednjim danom svibnja završio svoju goričku epizodu i vratio se u rodno Đakovo, Košarkaški klub Gorica ostao je bez čovjeka koji je obavljao dvije dužnosti, budući da je bio i trener prve momčadi i tajnik kluba. To je, naravno, automatski značilo da će se morati pronaći dva nova rješenja umjesto dosadašnjeg jednog, jer nije baš uobičajno da trener seniorske momčadi vodi i sve operativne poslove u klubu.

Imenovanje novog trenera i dalje se čeka, tek ćemo u danima ili tjednima pred nama doznati tko će s klupe povesti Goričane u novu sezonu Prve muške lige, dok je pitanje tajnika kluba već riješeno. Tu funkciju preuzet će Igor Đuran (38), koji se kroz posljednja gotovo dva desetljeća afirmirao u lokalnom novinarstvu, prvo kroz RVG i Reporter, zatim i kroz portal VGdanas, a posljednjih godina kao urednik i novinar na županijskom 01portalu.

Svih tih godina Đuran je aktivno sudjelovao u sportskom životu grada, novinarski prateći sve sportove i klubove iz našega grada i okolice, a jedno vrijeme bio je uključen i u rad KK Gorice, i to u svojstvu glasnogovornika. Dio našega košarkaškoga kluba bio je i u mladosti, budući da je u tinejdžerskim godinama nosio dres mlađih kategorija kluba, a u ovoj fazi svoga života i karijere stiglo je vrijeme za novu ulogu. Na temelju svega toga, u Upravnom odboru kluba došli su do zaključka kako je upravo Đuran najbolji izbor za upražnjenu tajničku funkciju.

U cijelom procesu uhodavanja, a onda i operativnog vođenja kluba, podršku će imati u ljudima iz Upravnog odbora, koji bi u budućnosti trebali biti puno značajnije uključeni u rad i djelovanje našega kluba. Uz predsjednika Duška Radovića, koji će i dalje biti na čelnoj poziciji, svoja zaduženja dobili su i bivši košarkaši i treneri poput Dominika Živanovića, Zvonimira Kovačevića, Jakova Baričića, Marka Šukera i ostalih. Brigu o omladinskom pogonu vodit će Hani Istanbuli, koji uspješno vodi i školu košarke Velgor, a novosti će biti i u tom smislu, budući da se osim trenera prve momčadi traže rješenja i za vođenje pojedinih selekcija u mlađim uzrastima.

Formirala se, dakle, nešto šira ekipa ljudi koji su i ranije bili uz klub, pa se imamo razloga nadati da će se u razdoblju pred nama događati i određeni iskoraci, prije svega u radu s mladima i samom funkcioniranju kluba koji je u sezoni 2022/23. ispao iz najvišeg ranga natjecanja, a tijekom nedavno završene sezone u jednom trenutku došao i u situaciju da juniori budu izbačeni iz natjecanja. Kasnije su, nasreću, ipak vraćeni u svoje prirodno okruženje, ali poslužilo je to kao jako dobro upozorenje da bi se neke stvari trebale mijenjati.

Osim Mirona Češkića, koji je ostavio jako dobar dojam u oba segmenta kojima se bavio, u klubu više nisu ni sporni trener juniora Filip Tanta, glavni akter spomenutog skandala, kao ni sportski direktor Tonći Mašina, koji je propustio gotovo sve utakmice seniorske momčadi prošle sezone.

Seniori Kurilovca ove su nedjelje završili sezonu u 3. NL Centar, zaključili su je porazom 0-3 u gostima kod Save Strmec, ali iza nogometnog Kurilovca zapravo je – vikend za pamćenje! Senzacionalan, čudesan vikend koji je zaokružio sezonu za povijest, za dugo sjećanje, za gomilu ponosa i zadovoljstva na svim razinama. I seniori su tu, ispalo je tako, gotovo pa najmanje važni, jer u pozadini se događalo ono što je bitno, ono što izaziva sve te najpozitivnije moguće emocije…

Nedjelja poslijepodne, naime, donijela je rijetko viđenu dramu i poplavu istinke radosti na kraju. U glavnim ulogama bili su kadeti i juniori Kurilovca, koji su se ove sezone zajednički borili za promociju u 1. ligu Središte, odnosno drugi rang hrvatskog nogometa u ovim uzrasnim kategorijama. Sadržavala je ta cijela sezona i uspone i padove, i trenutke u kojima je bilo teško, ali i one u kojima su srca bila puna. S kulminacijom baš ove nedjelje!

Juniori i kadeti NK Zagreba već su osigurali promociju, a za drugo mjesto u višem rangu borili su se Kurilovec i zagrebačke Ponikve. S obzirom na ukupnu bodovnu situaciju, bilo je jasno da su Kurilovcu četiri boda iz te dvije zadnje utakmice protiv Jaruna dovoljna za ostvarenje velikog i važnog cilja. Kadeti su odradili posao čisto i uvjerljivo, pobijedili vršnjake iz Jaruna 7-0, a onda su na teren izašli juniori, koji su morali uzeti još taj jedan jedini bod…

Međutim, već u četvrtoj minuti Jarun je poveo i povećao nervozu do maksimuma, a sve što je slijedilo spada u red najvećih mogućih nogometnih drama. Mladi Kurilovčani bacali su se na glavu u pokušajima da dođu do izjednačenja, ali sve se okretalo protiv njih. Čak su i promašili penal u završnici utakmice, mnogi su u tim trenucima već i odustali, pogotovo s obzirom na “krađu” vremena motiviranih protivnika, jer sekunde i minute su curile ludom brzinom.

I došla je tako ova naša priča do 96. minute, do zadnjeg napada na utakmici, do zadnjega kornera na utakmici. Lopta je otišla u kazneni prostor Jaruna, bilo je vremena još za samo taj jedan pokušaj, a sudbina je htjela da se happy end konačno i dogodi. Odbijala se ta lopta, došla na kraju do Ante Burazera, a on ju je svom preostalom snagom zakucao u mrežu! I izazvao erupciju oduševljenja na terenu, na klupi, na tribinama…

– Da je netko režirao sve skupa, ne bi mogao bolje izrežirati! Nevjerojatna drama, nevjerojatan rasplet, a na kraju nevjerojatna sreća za te dečke, ali i za sve nas oko terena. Nešto čudesno! Evo, imam 60 godina, a i sad se ježim kad o tome pričam – kaže trener kurilovečkih juniora Zvonko Radoš, presretan i ponosan na svoje dečke.

Uvertira u dramatičnih posljednjih 90 minuta sastojala se u špaliru igrača Jaruna za prvake 2. lige Središte, budući da je Kurilovec titulu osigurao četiri kola prije kraja, no sve skupa imalo bi puno manju vrijednost bez tog jednog, posljednjeg, u drami izborenog boda.

– Već 22 godine neprekidno sam u natjecanjima mlađih kategorija, prošao sam sve uzraste, gomilu utakmica i različitih raspleta, ali ovo je bilo nešto posebno. Imali smo nakon svega i lijepu feštu, dodjelu trofeja za prvaka lige, sve skupa došlo je kao konačna nagrada za ove sjajne mlade dečke. Puno smo toga prošli zajedno, radili smo u uvjetima koji se baš i ne mogu nazvati adekvatnim, 90 posto treninga odradili smo na polovici terena s umjetnom travom, na 30 puta 40 metara, a iza nas ostaje vrhunska sezona. S finalom goričkoga kupa, koje ćemo odigrati u srijedu protiv Gorice u Turopolju, odigrat ćemo 41 utakmicu u sezoni, a maksimalna brojka je bila 44. Propustili smo samo završnicu nacionalnoga kupa, iz koje smo ispali nakon poraza od Lokomotive, a to možda i najbolje opisuje ovu sezonu – ističe trener Radoš.

Da stvar bude još bolja, da uspjeh bude još veći, pobrinula se činjenica da je Kurilovec do titule prvaka, na koncu i do ključnog boda, došao s momčadi koja je u najvećem dijelu sastavljena od ulaznih juniora. U konkurenciji igrača rođenih 2005. godine, Kurilovec je nastupao s 19 igrača koji su godinu mlađi te s njim pet-šest 2005. godišta.

Imenom i prezimenom, to su ovi mladi nogometaši: Niko Šestak, Petar Andrijanić, Ante Burazer, Borna Cindrić, Renato Šimac, Antonio Novak, Matej Vojnić, Marko Ojvan, Sven Mikulin, Filip Kraljević, Andrija Forjan, David Premec, Gabrijel Blažević, Benjamin Balinčić, Domagoj Hanjinko, Lovro Huzjak, Emanuel Đuretić, Patrik Vidović, Marino Šturm, Ivan Šćepina, Franco Plepelić, Filip Ešegović, Palison Tee Doe Wesseh, Filip Vrban, Matej Šimčić i Ivan Tomašić.

– Sve su to velikom većinom domaća djeca, selekcionirana i odgajana u Kurilovcu. Generacija 2006. pokazivala je potencijal još od pionira, kad su pod vodstvom današnjeg predsjednika Dražena Vujnovića bili županijski prvaci u pionirima, nakon čega ih je dio otišao i u druge klubove. Neke od njih uspjeli smo vratiti kući, napravili smo dodatnu selekciju i na kraju stvorili karakternu i radnu momčad koja ima talent, koja zna slušati, s kojom se jako lijepo može raditi. Nismo željeli spuštati starije igrače, što su praktički svi drugi klubovi radili, vjerovali smo u ove dečke i to se na kraju isplatilo – kazao je Radoš i pogledao prema naprijed.

– Sjajna je stvar što će praktički cijela ova momčad ostati na okupu i sljedeće godine, u višem rangu. U prvoj sezoni uvijek je ključno osigurati ostanak, to će i nama biti cilj, pri čemu nemam dvojbi da ćemo to biti u stanju i napraviti. Međutim, uvijek moramo gledati i dvije godine unaprijed, baviti se i generacijom 2008., ali prije svega pokušati poboljšati uvjete za rad. Treba nam još jedan teren, imamo i projekt za igralište s travom, a realizacija tog projekta donijela bi jako puno cijeloj školi nogometa.

Dio su te škole, ali i integralan dio cijele ove naše priče, i kadeti Kurilovca. Njihovo je ovosezonsko iskustvo bitno drukčije od juniorskog, ali ništa manje važno, ništa manje impresivno…

Generacija 2007., dakle, jesen je okončala sa 11 bodova iz 13 utakmica, na 14. mjestu tablice, što je zahtjevalo pomake prema naprijed. Došlo je sedam-osam igrača, na klupu je sjeo Željko Radočaj, a konačni ishod je u najmanju ruku fascinantan. Na proljeće su kurilovečki kadeti u 17 utakmica upisali 15 pobjeda i dva remija, skupili fantastičnih 48 bodova i prvenstvo završili na petome mjestu svoje lige. Puno važnije, skupili su sasvim dovoljno bodova da se zajedno s juniorima plasiraju u viši rang.

– Na zimu smo napravili doselekciju, stvorili okosnicu od 22 igrača i krenuli raditi. Već od samog početka krenulo je jako dobro, od 21. veljače i prve utakmice s Trešnjevkom, jedne od dvije zaostale od jeseni. To smo pobijedili, u međuvremenu smo nanizali i pobjede protiv svih klubova iz Top 10 naše lige, a jedine bodove izgubili smo u remijima na gostovanjima kod Zagorca i Prečkog – kaže Željko Radočaj, trener kurilovečkih kadeta, koji je imao i jednu molbu.

– S obzirom na način kako su se dečki ponašali, kako su radili i igrali, trener je tu najmanje važan. Ovo je njihov i samo njihov uspjeh, na čemu im od srca čestitam. Bili su prava klapa i na terenu i izvan njega, družili su se, držali zajedno, a to im se vratilo kroz rezultat, zaključno s tom posljednjom pobjedom protiv Jaruna.

Zagreb je tako na kraju skupio 123 boda, Kurilovec sa svoje dvije momčadi 120, a Ponikve su ostale na 119, unatoč svim pokušajima da preskoče sjajne Kurilovčane. Nije išlo, jer sjajni su bili i juniori i kadeti.

– Ta naša kadetska momčad je sto posto turopoljski proizvod, sve su to djeca iz Velike Gorice i okolice. Dečki se godinama međusobno poznaju, praktički cijeli život igraju zajedno ili jedni protiv drugih, a veseli me što je među njima i nekoliko igrača iz ulazne generacije, odnosno dečki 2008. godište. Na nama je sad da nastavimo raditi, da im pružimo najbolje moguće uvjete i da nastavimo napredovati u sklopi škole nogometa – zaključuje Radočaj.

Dugogodišnji voditelj škole Senad Harambašić još će dodati kako je ovog savršenog vikenda za kurilovečku djecu i generacija mlađih pionira osvojila turnir u Novom Čiču, dok su limači i prstići bili pobjednici turnira u Gradićima. Ukratko, slika je kompletirana, budućnost je tu.

– Sad će naglasak biti na mlađim i starijim pionirima, cilj je u sljedeće tri sezone s njima izboriti dva ranga više, a očekujemo da će nam u tome pomoći i suradnja s HNK Goricom. Napravili smo prve korake, sve to dobro funkcionira, a konačni cilj je proširiti bazu kvalitete, od čega će koristi imati i Gorica, i mi, ali i svi ostali klubovi iz našeg bazena – kaže Senad.

Od 7. do 9. lipnja cijela će škola nogometa, više od 200 mladih nogometaša podijeljenih u 14 momčadi, biti na turniru u Crikvenici, nakon toga slijedi i čuveni Alpas kup, a zatim i zasluženi odmor za sve.

Bravo, Kurilovčani!

Na točno 15 dana udaljenosti od jednog od najvećih uspjeha u njegovoj sportskoj karijeri, srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u japanskom Kobeu, Velimir Šandor (38) ponovno je bio u poznatom okruženju. U prostorijama gradske uprave primio ga je gradonačelnik Krešimir Ačkar sa suradnicima, a sve skupa izgledalo je kao novo druženje starih prijatelja.

– Ne znam ni sam koliko sam puta već dolazio na ovakve prijeme od 2015. do danas, ali svaki put mi je jako drago doći, biti dio ovoga – rekao je Velimir, “naoružan” srebrnom medaljom, koju je rado prošetao po svome gradu.

Već su se polako slagali dogovori i za neki novi prijem, kojeg očekujemo nakon povratka s Olimpijskih igara u Parizu, ali prije svega je trebalo sažeti dojmove ovog, recentnog uspjeha.

– Velimire, uvijek iznova dokazuješ da pomičeš granice i da svim osobama s invaliditetom daješ dodatni životni poticaj, koji se ničime ne može kupiti, nadomjestiti, nadoknaditi. To što ti činiš je nešto nevjerojatno, nešto fenomenalno, toliko pozitivno, s utjecajem na sve ostale ljude. Mogu ti reći samo hvala na tome, izuzetno smo ponosni što si dio naše zajednice. Ti nas ne prezentiraš samo u nacionalnim i europskim, nego i svjetskim okvirima, i to na način kakav bi samo u najljepšim snovima jedan gradonačelnik u ovom segmentu mogao poželjeti – obratio se izravno Velimiru gradonačelnik Ačkar, pa dodao:

– Nastavit ćemo ti biti podrška u svemu što radiš koliko god možemo. I molim te, nemoj se umoriti. Drago mi je da što si s ovom srebrnom medaljom izborio i nove Olimpijske igre, ništa manje ne očekujemo ni u Parizu. Vjerujem da ćeš napasti i zlato, no sve što radiš vrijedi i više od bilo kojeg zlata. Ovo je kvaliteta koja nije slučajna, to nema veze sa srećom, nego samo s talentom, upornošću, radom i stručnošću. Mi smo se već navikli na ovakve stvari, smatramo da je nešto potpuno normalno kad Velimir Šandor donese medalju, ali istovremeno znamo da je to nešto vanserijski. I nešto toliko bitno za zajednicu, toliko važno i snažno, da mogu reći da ne znam imamo li i hoćemo li ikad opet imati svjetli primjera poput tebe. Hvala ti puno još jedanput!

Riječ je potom dobio još jedan važan lik u ovoj priči, Šandorov dugogodišnji trener i prijatelj Ivan Čengić.

– Baš sam jako ponosan na Velimira. Toliki niz godina biti u vrhu zaista nije lako. Dao se u potpunosti u sve ovo, spreman je na velika odricanja…. Emocije mi izbijaju, jer svašta smo prošli posljednjih godina, od ozljeda pa na dalje. Ne damo se, stalno radimo rezultate, pa tako i sad, u Parizu, očekujemo zlato. Međutim, naravno da to neće biti nimalo lagano. Dapače, bit će jako teško, no borit ćemo se kao uvijek i dati sve od sebe. Hvala Gradu i svima ostalima na podršci – kazao je Čengić.

Nakon što je odslušao sve te komplimente na svoj račun, sa zahvalama je mogao krenuti i sam Velimir.

– To što nam je Grad dao od početka ove naše priče, to je stvarno nemjerljivo. Kad bismo se vratili na ono što smo imali 2014. godine, kad smo Čenga i ja krenuli, rekao bih da nema šanse da se naprave svi ovi rezultati. Bili smo praktički bez opreme, imali smo jedan ili dva diska, a sad klub stalno raste, grad nas prati… Uvjete imamo možda i najbolje u Hrvatkoj, a jedini problem je što smo malo skučeni. Ali dobro, i to ćemo jednog dana proširiti – sa zaraznim smiješkom istaknuo je Šandor i nastavio:

– Zahvaljujem Gradu na svakoj potpori, puno mi znači što sam i zaposlen kao vanjski suradnik u Zajednici sportskih udruga, to mi puno olakšava. Prošle godine mi se dogodilo da smo ostali bez stipendije i da nije bilo Grada i ZŠU-a, teško bismo izgurali ovu godinu i došli do rezultata koje smo ostvarili, do medalje koja je direktan plasman na OI. Time smo skinuli veliki teret s leđa, olakšali svima cijeli proces.

Već tijekom bacanja na Svjetskom prvenstvu, kaže, okrenuo se prema Parizu.

– S prvim hicem u Kobeu znao sam da sam u zoni medalja, nakon toga je bilo važno ne ozljediti se, vratiti se doma i krenuti s pripremama za napad na medalju. Da, na medalju, jer ja ne bih govorio o zlatu. Dok god se vrtim u prva tri, to je top. U Tokiju je zlato pobjeglo za četiri centimetra, možda se ovoga puta okrene, ali bio bih zadovoljan da u Parizu bude i bronca za jedan centimetar – zaključio je Šandor.

Lijepi su dani iza njega, ali cijeli niz važnih životnih događaja je i ispred njega. Očekuju ga naporni treninzi kao priprema za Pariz, ponovno će tu biti odricanja i žrtvovanja, ali sve skupa prekinut će i jedan prekrasan dan. Posljednje subote u lipnju, naime, dogovorio je sastanak pred oltarom sa svojom Anom, koja će tog dana biti unaprijeđena iz zaručnice u suprugu…

A onda, u Parizu, neka to bude neka vrsta medenog mjeseca. Zaslužio je.

Gorički bikovi Grga Softić i Blago Šimić osvojili su srebro na vrlo zahtjevnom međunarodnom hrvačkom turniru ‘Arena open’ u Puli.
U borbi za medalju bio je i Leonardo Kovačić, no uz dvije pobjede i dvije izgubljene borbe osvojio je 5. mjesto.

Veliku Goricu na ovom velikom natjecanju predstavljalo je 11 članova Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991.

– Naši su hrvači, ostavili srce na borilištima, u vrlo teškim uvjetima sparne dvorane, gdje je natjecanje trajalo sve do 19 sati. Tu su nastupale i mnogobrojne reprezentacije od Hrvatske, Srbije, Izraela….. Čestitke svim našim hrabrim velikogoričkim hrvačima na svom prikazanom trudu, posebno onima, kojima su ovo bile i prve borbe, a to su Fran Hranilović, Roko Marinković i Martin Mužek – istaknuli su iz kluba.

Inače, turnir je okupio 360 natjecatelja iz 43 kluba i devet država.

Budući da je početak nove sezone u SuperSport HNL-u zakazan bitno kasnije nego što smo to naviknuli posljednjih godina, pa će nova prvenstvena kampanja početi tek drugog dana kolovoza, ove su godine i igrači dobili nešto više prostora za predah, za odmor od napora koje su ostavili iza sebe. U nedjelju oko 19.30 sati, nakon što završi posljednja utakmica sezone u drugom rangu hrvatskog nogometa, doznat ćemo hoće li Rudeš u elitnom društvu zamijeniti Šibenik ili Zrinski, ubrzo nakon toga izaći će i raspored odigravanja prvenstva, a kad je riječ o našoj HNK Gorici, zasad je jasno samo da će pripreme početi 24. lipnja. I da će ih povesti isti čovjek koji je i završio prošlu sezonu.

– Rajko Vidović apsolutno je neupitan. Neka odradi pripreme po svome, a kadar za novu sezonu selekcionirat ćemo zajednički – kazao je predsjednik Nenad Črnko, ne otkrivajući tom prilikom i odgovor na pitanje računa li pod terminom “zajednički” i na sportskog direktora Marija Brkljaču.

Budući da je Brkljači ugovor istekao posljednjih danom prošle sezone, budući da oko kluba vlada cijeli niz nepoznanica, zasad nema potvrde hoće li Gorica krenuti dalje s istim sportskim direktorom, s nekim drugim čovjekom u toj ulozi ili, moguće je i to, bez čovjeka na toj funkciji. U tom smislu, nije nerealno očekivati da će igrački roster slagati predsjednik i trener, a s obzirom na sve te nedoumice teško je i pokušati predvidjeti kao će Gorica izgledati u sljedećoj sezoni.

Što se odlazaka tiče, zasad je poznato da igrači Gorice više neće biti Sven Blummel, Alex Munksgaard, Marko Soldo, Tim Matavž, Lenny Ilečić i Jan Paolo Debijađi, a u ovom trenutku igrač našeg prvoligaša više nije ni Gabrijel Rukavina, čiju bi posudbu u klubu voljeli produžiti. Sa 99 posto sigurnosti možemo pretpostaviti da svoju goričku priču neće nastaviti ni Nikola Vujnović, a nije isključeno da će ta lista u danima pred nama biti dopunjena još ponekim imenom.

– S Mitrovićem, Maločom i Štiglecom smo produžili ugovore, a nadamo se da će s nama ostati i kapetan Mrzljak – kaže predsjednik Črnko, svjestan da s ovim potonjim pregovori i dogovori tek slijede, budući da je i Mrzljaku ugovor istekao.

Uzimajući u obzir mogućnost da se dogodi i neki transfer, što bi bilo sjajno za klub, u ovom trenutku možemo reći da su igrači Gorice i dalje golmani Banić i Radošević, braniči Krizmanić, Leš, Matković, Đekić i Vuko, veznjaci Pršir, Kapulica, Sagna, Lazarov, Brlek i mladi Vrzić, kao i krila Mitrović i Majstorović te napadač Jurić.

S ranijem spomenutom trojicom i Mrzljakom, to je ukupno 20 igrača, a njima treba dodati i najveće pojačanje za novu sezonu, koje dolazi iz unutarnjih redova. Ozljeda Merveila Ndockyta puno je toga poremetila u sezoni iza nas, veznjak iz Konga igrao je možda i najbolji nogomet svog života u trenutku kad je zaradio iznimno neugodnu ozljedu pubične kosti, pa se njegovu povratku raduju svi odreda. Pokušao se “Endo” vratiti već na proljeće, ali na jednom od prvih treninga opet je osjetio bol, pa je dobio još vremena za oporavak. Svi u klubu vjeruju da je ta ozljeda sad stvar prošlosti i da će se Ndockyt pojaviti već na prvom danu priprema i krenuti punom snagom.

S obzirom na veliku dozu iščekivanja i neizvjesnosti, o nekim drugim pojačanjima u ovom je trenutku praktički nemoguće i govoriti, pa se u rubrici “dolasci” može najaviti još samo ostatak društva iz unutarnjih rezervi. Riječ je o petorici igrača koji su sezonu iza nas proveli na posudbama, pri čemu nikoga od njih nećemo i ne možemo okarakterizirati pojačanjima.

Iz drugoligaša Sesveta bi se tako trebao vratiti golman Karlo Žiger, koji je odradio vrlo dobru sezonu na zagrebačkom istoku i nije nemoguće da bude jedna od opcija za mjesto između goričkih stativa. Pogotovo ako znamo da je moguće da (barem) jedan od dvojca Banić – Radošević napusti klub ovoga ljeta, pa kad tome dodamo da će svojim putem krenuti i lani treći golman Debijađi…

Čak trojica igrača vratit će se u Goricu nakon sezone u slovenskom nogometu, a tu je riječ o dvojici veznjaka iz drugog razreda slovenskog nogometa i jednom napadaču iz tamošnje prve lige. Brazilac Caio Cruz (22) bio je vrlo dobar u prvoligašu Radomlju, za kojeg je upisao 32 nastupa i postigao tri gola, uz dvije asistencije. Brojke na prvu nisu impresivne, ali ono što je Caio pokazivao u dresu Radomlja nudi šansu da bi mogao pokazati svoje pravo lice u novoj goričkoj eri. Pripreme će svakako započeti, a hoće li se i izboriti za važno mjesto u rotaciji, ovisit će samo o njemu.

U pripreme bi i ovoga puta trebali krenuti i Patrik Jug te Vinko Skrbin, vezni igrači koji su prošli goričku školu nogometa, a iskustvo i minute prošle sezone skupljali u tri slovenska drugoligaša. Skrbin (20) odigrao je sezonu u NK Tolminu u ulozi standardnog prvotimca, skupio je 28 nastupa i postigao dva gola za klub koji je na kraju završio na 11. mjestu lige u kojoj je 16 klubova. Dvije godine stariji Jug prvi je dio prošle sezone odradio u dresu NK Iliriji, da bi uoči starta proljeća prešao u NK Beltinci, klub koji je završio na trećemu mjestu, nedaleko od promocije u najviši rang. U svojoj sezoni afirmacije Jug je odigrao 29 utakmica za oba kluba, postigavši pritom jedan gol, uz dvije asistencije.

Sve njih trener Rajko Vidović imat će priliku vidjeti, upoznati i procijeniti, a isto bi moglo vrijediti i za Francuza Nathana Cruce-Corcyja, 20-godišnjeg stopera visokog čak 197 centimetara. On je prošlu sezonu proveo na posudbi u trećem rangu hrvatskog nogometa, u redovima Mladosti iz Ždralova, no veliko je pitanje koliko će prikazano u tom okruženju impresionirati goričku struku. Šansu bi također mogao dobiti, ali realno bi bilo iznenađenje da se uspije nametnuti za ostanak u Gorici.

Međutim, sve dok se nešto ne pomakne ili promijeni, ova petorka u ovom trenutku čini jedine prinove koje se mogu očekivati na početku priprema. Pri čemu se isplati nadati i vjerovati da će se ovi dečki, barem bio njih, vratiti u Goricu kao bolji igrači nego što su bili kad su iz njej odlazili…