Najbrojnije logorovanje TUR-ovaca: Mladi turopoljski izviđači završili trinaestodnevnu avanturu na Bijelniku

Na najbrojnijem do sada, ovogodišnjem logorovanju izviđača, članova Turopoljske udruge skauta “Tur” i Odreda izviđača “Okić”, u Bijelniku se od 12.-24. srpnja okupilo osamdesetak sudionika.

Po prvi put izviđači su na višednevnoj aktivnosti kuhali sami, a glavnina programski aktivnosti, uz pripremu obroka, temeljila im se na humanitarnom radu te sportu i zabavi.

-Brzo je prošlo trinaest dana, bez žestokog ritma programskih obveza, ali i bez strogog nadzora odraslih voditelja, tako da su izviđači dobili odličnu priliku uživati u svojoj samostalnosti, kako u rješavanju programskih zadataka, tako i u rješavanju problema koji se među mladima neminovno pojavljuju. Kod kuće svatko bi se okrenuo na svoju stranu i od problema maknuo, no na logorovanju, kao i u obitelji: s problemom ili s osobom s kojom se pojedinac razišao u mišljenju trebalo se suočiti, problem riješiti i potom ponovno zajedno sjesti za stol, leći u šator ili pristupiti zajednički novog radnom zadatku. Nije li i to škola života koje su mladi u svakodnevnom životu danas lišeni- kazao je voditelj mladih izviđača Alen Konjević.

Kako je dodao, većina se sa spomenutim izazovima odlično nosila, no bilo je i onih koji su popustili. Sve je to proces odrastanja, osamostaljivanja i života koji vodi prema izgradnji cjelovite i aktivne osobe, budućeg supružnika, roditelja i radnika.

-Uz samostalnost koju smo kao model suživota ponudili izviđačima, bez odraslog predvodnika, već u vršnjačkim grupama koje su same izabrale svoje vođe, programski smo više pažnje i kreativnih sadržaja ponudili poletarcima, onim najmlađima, kojima mama puno više nedostaje, pa je i vrijeme trebalo bolje strukturirati. O njima su brinule mlade predvodnice, kojima je nekima također ovo bilo prvi put da višednevno brinu od grupi male djece. Kao pomoć njima tu su bili odrasli voditelji, pa iako bez teško zamjenjivih Maria i Jelene Tojage, ove je godine međugeneracijski balans stvarala i o provedbi programa brinula Jelena Pugelnik, uz Magdalenu Buntak kao vođu logora te Bećara i Lovru, koji su joj bili druga desna i lijeva ruka. Ponekad više grba na leđima- napisao je Alen.

Izviđači su na logorovanje došli vlakom, u petak 12. srpnja, i kako kaže Alen sve bi bilo prelako i preidilično da već tada nisu počeli prvi problemi.

-Ne čitajući redovito obavijesti na FB i internetskom portalu neki su sudionici skoro zakasnili na vlak. Srećom nisu. Ekipa iz Okića i Turovci okupili su se u vlaku kojim su trebali doći do Capraga, no zbog radova na prugi između Siska i Capraga, na odredišnu stanicu, gdje ih je čekao autobus, nisu došli. Tada je krenuo telefonski maraton, istodobno s utovarom opreme u kamion u Velikoj Gorici, te smo ubrzo uspjeli riješiti problem prijevoza ekipe do Bijelnika. U petak nas je u Bijelnik stiglo više od četrdeset- kaže Alen.

U nedjelju su autobusom stigli i poletarci, njih nešto manje od četrdeset, nakon čega su smješteni u šatore te je konačno podignuta hrvatska zastava, čime je logorovanje i službeno započelo. Od tada poletarci su izradili jednostavne poličice u svojim šatorima (bolje od izviđača), izradili su jatna sušila za rublje, izradili su jatne zastavice, osmislili imena jata i jatne pokliče.

Kako otkriva Alen, u Bijelniku je tako ove godine na logorovanju bilo četiri jata poletaraca i četiri patrole izviđača, čija su imena inspirirana nazivima, odnosno vrstama krijesnica i izvedenicama na tu temu. Jata: Luciole, Phototuristi, Lampirisi, Fausis te Patrole: Luxoturi, Lampoguzi, Piraktomene, Hoturia.

-Pokliči jata i patrola bili su odlični, jedinstveni i konačno kreativni, tako da je bila milina slušati njihovo stalno izvikivanje. Očito su i sami izviđači, odnosno poletarci na njih bili ponosni, kao što su izviđači bili ponosni na svaki obrok koju su, prema Mirjaninoj recepturi samostalno spravili u svom patrolnom kutku. Svakoga dana radili su drugo jelo i spravljali ga na drugačiji način. Jednom na plinu, zatim na roštilju, u kotliću ili u tanjuru za kotlovinu. Vrlo ponosno donosili su svoj objed na kušanje nama odraslima i zaista sve je bilo jestivo, pa čak i vrlo ukusno- pojašnjava Alen.

Kako bi se odužili za svoj boravak u Kampu Riječ života i kako bi iza sebe, osim tragova na zemlji (stopa i šatora), ostavili još kakav trag i novu vrijednost u Bijelniku, uz donaciju PPS Galeković, izviđači su obnovili ogradu ispred jednog od objekata kampa, u kojemu su boravili na zimovanju.

-Letve je trebalo dovesti iz Majura, presložiti ih i razvrstati, izrezati na dužinu i potom spojiti, a gotove segmente montirati na nosače. Potom smo ogradu zaštitili premazom za zaštitu drva. Stare i trule letve zamijenile su nove, hrastove letve, pa iako ne izgleda kao naručena, ograda je sada lijepa i nova, čvrsta i jedinstvena- kaže Alen.

Osim ograde, uglavnom planinke, “pošmirglale” su sprave na dječjem igralištu pored šatora, a potom su i konstrukcije ljuljački, klackalica i tobogana premazali temeljnim zaštitnim premazom, a zatim i bojom te ih dekorirali “umjetničkim” oslicima. Umjetničku grupu predvodila je Romanova žena Kristina, a cure su uz nju imale punu umjetničku slobodu.

-Poletarci su proučavali tragove životinja u prirodi, tražili jestivo samoniklo bilje, proučavali oblake, izradili svoju krijesnicu, a najviše su se igrali. Svakodnevno smo vrijeme ispunjavali zabavni natjecateljskim poligonima (vodeni poligon, poligon spretnosti i izviđačkih vještina), a izviđači proučavali Izviđač u prirodi, preispitivali svoje znanje, koje će im biti korisno na predstojećim natjecanjima, izrađivali su splavove, a u Romanovoj školi ovladali osnovama fotografije- rekao je Alen zahvalivši Savezu crkava Riječ života i pastoru Žarku Jeliću koji su im omogućili da upravo u Kampu Riječ života u Bijelniku te svima ostalima koji su sudjelovali i pomogli u kampiranju.

Foto: Turopoljska udruga skauta