I dok se Hrvatska priprema za implementaciju “Škole za život”, kao svojevrsne kompenzacije cjelovitoj kurikularnoj reformi, stavljajući u prvi plan nužnost kritičkog učenja, na kraju obrazovnog lanca ponovno su ostali učenici s teškoćama u razvoju. Njima se, čini se, novom školom neće učiniti mnogo dobroga – štoviše, ostaju ograničeni mogućnostima upisa i odabira željenog srednjoškolskog programa.
U cijeloj zemlji tri grada
Nije se napredovalo ni u edukaciji nastavnika koje se pripremalo za “Školu za život”. U digitalnoj edukacijskoj platformi koju je inicirala ministričina pomoćnica Lidija Kralj pozornost nije posvećena dodatnoj edukaciji nastavnika za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Učenicima s teškoćama u razvoju nisu, niti će biti od jeseni, ponuđeni novi upisni programi, a neće se promijeniti ni uvjeti školovanja od kuće za one koji iz zdravstvenih razloga ne mogu prisustvovati nastavi.
To je, ukratko, “Škola za život”, barem što se tiče učenika s teškoćama u razvoju, kojih je u ovoj školskoj godini bilo 1299. Oni mnogo izbora nemaju: mogu birati žele li se upisati na prilagođeni četverogodišnji program za učenike s teškoćama, no tada se mogu školovati samo za upravnog referenta, ekonomista, poslovnog tajnika, telefonskog operatera i grafičkog tehničara pripreme, i to ni manje ni više nego u tri hrvatske županije, odnosno u Zagrebu u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava i u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, u Benkovcu u Srednjoj školi kneza Branimira i u Rijeci u Ekonomskoj školi Mije Mirkovića.
Nije situacija bolja ni u trogodišnjim programima za učenike s teškoćama u razvoju. U ovoj je školskoj godini u četiri škole u dvije županije koje takve programe nude, Šibensko-kninskoj i Gradu Zagrebu, bilo upisano 107 učenika u ponuđenih osam programa – školuju se za bravara, cvjećara, autolimara, krojača, kuhara, slastičara, galanterista.
Broj stalno pada
Upravo zbog ograničene i male ponude za školovanje učenika s teškoćama većina ih upisuje TES posebne programe za učenike s teškoćama koji se nude u srednjim školama u gotovo svakoj županiji. U njima se onda učenici, bez obzira na to o kakvim je teškoćama riječ, mogu školovati isključivo za pomoćna zanimanja.
TES programe ove je školske godine u Hrvatskoj pohađalo 1085 učenika, odnosno 634 učenika i 451 učenica kojima su na raspolaganju bila ukupno 23 upisna programa, od pomoćnog grafičara, stolara, limara, vrtlara, cvjećara i soboslikara do kuhara, slastičara i pekara. Učenici su školske godine 2014./2015. u tom programu mogli upisati 27 strukovnih programa, no ona su do danas srezana, a u šest godina znatno je pao i broj učenika s teškoćama u razvoju koji se upisuju u srednje škole. Naime, prije šest godina u školskom ih je sustavu bilo 1622, godinu kasnije 1506, školske 2015./2016. broj im se smanjio na 1467, a u 2016./2017. na 1371.
Pramatramo li po županijama, uzevši u obzir njihovu veličinu i broj redovnih škola, u TES je programu najgora situacija za djecu s teškoćama u Zagrebačkoj županiji. Mogu se upisati u Velikoj Gorici, Ivanić-Gradu i Centru za odgoj i obrazovanje Lug, a svi ostali gradovi Zagrebačke županije nemaju ponuđene programe za upise djece s teškoćama u razvoju.
Ne bi trebali upisivati gimnazije ali većinu strukovnih škola mogu završiti i raditi u struci. A što se tiće gimnazija neke od gimnazija upisuju djeca koja imaju znanje i sposobnosti manje od nekih učenika s teškoćama. Radim s njima pa govorim iz iskustva