Biskup Ivan Šaško predvodio misu zahvale sportaša Grada Velike Gorice
U zajedništvu sa župnikom velečasnim Ivanom Norbertom Koprivcem te povjerenikom za pastoral sportaša Zagrebačke nadbiskupije đakonom Marijanom Spehnjakom, pomoćni biskup zagrebački monsinjor Ivan Šaško predslavio je sinoć u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije misu zahvalnicu za profesionalne športaše i športske djelatnike Grada Velike Gorice te sve one koji s pomoću igre i natjecanja pomažu odrastanju u krjepostima i svjedočenju vjere.
Za nadahnuće, zahvalu i pouke Evanđelja športašima, biskup Šaško izdvojio je četiri naglaska.
-Športaši se neposredno susreću sa svojim granicama. Nažalost, oni koji predstavljaju športske uspjehe, najčešće ne trpe te granice: ni bolesti, ni ozljede ni neraspoloženja. U pohvalama se lako ode u krajnosti: do poniženja ili do bahatosti. Zar nismo čuli da je nekomu „samo nebo granica“? Znamo da su naše tjelesne granice puno skučenije od nebeskih prostranstava. No, gledano kršćanski, nama nebo nije granica, nego prostor našega zajedništva s Bogom. To nam daje pouzdanje i vodi prema drugomu naglasku. Bez obzira kako se put do njih predstavljali, istinski uspjesi u športu se postižu u poniznosti. U svakome je zanimanju i pozivu slično. Ljudi koji su postigli nešto što se ocjenjuje vrhunskim redovito su ponizni ljudi. Treće – šport je veliko područje emocija, emotivnoga sudjelovanja, uvučenosti i oduševljenja; nipošto ravnodušnosti. Šport, premda ima svojih negativnih očitovanja, ozračje je prihvaćanja i podupiranja, briga za druge- istaknuo je Šaško kazavši kako je vrijeme Došašća vrijeme razmatranja, tišine i pozornosti na maleno.
-U takvome se ozračju rađaju preduvjeti za ono što će se pokazati na svjetlu, u bučnosti koju treba znati nositi i trpjeti. Buka doduše može podići, stvoriti ushićenje, ali buka pojačava i padove, nemilosrđe i odbacivanje. Igra po svojoj naravi upućuje na vječnost. Kada su športovi ograničeni na prolazno, ostaju prazni i besmisleni. Oni imaju u sebi sastavnice koje nam pomažu biti ljudima vječnosti. Ponajprije zbog toga što nam je Isus dao ne samo svoju riječ, nego sebe; pokazao nam puninu i smisao naše tjelesnosti i onda kada je ranjena i bolesna; i takva je tjelesnost vrijedna, dio je čudesnoga Božjega djela Stvaranja i otkupljenja, u kojemu sudjelujemo osobito u euharistiji. Nisam dostojan, Gospodine. Hvala ti što nas činiš dostojnima!-poručio je biskup Šaško na kraju homilije.
