Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

U užasnoj prometnoj stradala sam tako da su doktori od mene digli ruke. No ja sam se vratila, završila sam i faks

Prije 18 godina Nikolini Štimac poginuo je zaručnik, a ona je završila s teškim povredama mozga zbog čega je izgubila motoriku

U užasnoj prometnoj stradala sam tako da su doktori od mene digli ruke. No ja sam se vratila, završila sam i faks

Prije 18 godina Nikolini Štimac poginuo je zaručnik, a ona je završila s teškim povredama mozga zbog čega je izgubila motoriku

FOTO: Vjekoslav Skledar

Neki kažu da je buđenje iz kome novo rođenje. Ne sjećam se samog buđenja jer je ono išlo postepeno. Pričali su mi da sa sam trzala desnom nogom i u tom sam trzanju udarila jednog bolničara. Odmah mi se obratio i pitao me mogu li to ponoviti? I kažu mi da sam ga opet drmnula. Zanimljivo mi je da sam cijelo to vrijeme kome, svih tih četiri mjeseci, osjećala da je majka sa mnom. Bila je cijelo vrijeme uz mene i to mi je bilo najvrjednije. Čula sam je i kako plače jer su liječnici potpuno dignuli ruke od mene.

Nikolina Štimac prije osamnaest godina doživjela je tešku prometnu nesreću u kojoj joj je poginuo zaručnik, a ona je završila s teškim povredama mozga zbog čega je izgubila motoriku i mogućnost za samostalan život. Gotovo četiri mjeseca provela je u komi, godinu i pol u bolnici, a kada se vratila kući nije se predala već se vrlo brzo vratila na fakultet psihologije, te satima učila hodati na hodalici jer nije željela završiti u invalidskim kolicima. Ovo je njezina životna priča.


Prije osamnaest godina stradala sam u teškoj prometnoj nesreći. Imala sam tada samo 23 godine i hrpu planova za budućnost. Radila sam kao stjuardesa u Croatia Airlinesu, studirala psihologiju, izlazila s prijateljima, a godinu dana prije nesreće upoznala sam i Vatroslava. Jako smo se zavoljeli i planirali smo vjenčanje. Jedne večeri nakon što sam odradila let vratila sam se doma i spremila se za izlazak s njim. Baš smo se pomirili nakon svađe i on je bio na nekakvom slavlju u Zagrebu. Došao je po mene u Veliku Goricu i krenuli smo natrag prema Zagrebu. Vozio je malo brže. Bila je sredina siječnja, počeo je padati snijeg i nastala je poledica. Ne sjećam se točno što je bilo, ali sletjeli smo s ceste kod velikogoričkog groblja i naš je auto završio omotan oko velike platane.

Vatroslav je poginuo na licu mjesta. Ja sam, kažu, završila prignječena negdje na podu automobila. Policajci su tek nakon nekog vremena čuli moje prigušeno jaukanje i krenuli u akciju spašavanja. Došla je hitna pomoć, izvukli su me iz auta i odveli u bolnicu. Ne sjećam se apsolutno ničega jer sam četiri mjeseca provela u dubokoj komi. I ono što je nevjerojatno u svemu tome jest činjenica da sam se kroz život bavila jahanjem i padobranstvom, tisuće sati provela sam u avionu i onda me jedna vožnja autom obilježila za cijeli život.

U doba kad je radila kao stjuardesa

Zadobila sam teške ozljede glave. Liječnici su dignuli ruke

U nesreći sam zadobila teške ozljede, a morali su mi probiti i dušnik jer sam bila potpuno bez zraka. Imala sam i teška oštećenja mozga, a najviše me lupilo na motoriku i govor. Zato i danas teže pričam. Bila sam toliko polomljena da nisu vjerovali da ću preživjeti. Imala sam devetnaest slomljenih rebara, dakle, samo pet mi je ostalo čitavo. Imala sam i unutarnje krvarenje, pa su me otvorili i izvadili mi slezenu. No, kako su to radili na brzinu dobila sam i bruh. I to im nimalo ne zamjeram jer su mi u toj brzini spašavali život. Ono što im zamjeram je slomljena ruka koju su pustili da krivo zaraste. I danas se jedva služim njome. Jedan priznati liječnik mi je savjetovao da doktora koji je to previdio tužim etičkom sudu jer nema zastare za takve slučajeve. No, unatoč tome previše je godina prošlo i sumnjam da ću to napraviti.

Prvih dva mjeseca te moje kome bila sam na Rebru, a kasnije su me u tom stanju prebacili u Krapinske toplice jer su mislili da mi nema spasa. Poslali su me tamo da umrem. Čak su mojim roditeljima rekli da nemam prevelike šanse. Moja majka Nevenka bila je medicinska sestra u mirovini i bila je sve vrijeme uz mene. Danas sam sigurna da mi je spasila život. Još sam bila u laganoj komi kada je dignula paniku jer je skužila da teško dišem. Sestre to uopće nisu primijetile tako da bih te noći vjerojatno umrla da mama nije bila sa mnom.

S tatom u njihovom domu u Velikoj Gorici Vjekoslav Skledar

Uvjeti u toj bolnici bili su strašni. Imali su premali broj sestara na ogroman broj pacijenata u jako teškom stanju. Uglavnom, te večeri brzo su me odlučili odvesti u Zagreb. I kao da se mutno sjećam tog osjećaja dok me hitna pod rotirkama i sirenom iz Krapine vozila prema Vinogradskoj. Nisam mogla disati i moja majka bila je u potpunoj panici jer nije znala kako će sve završiti. Na kraju se pokazalo da je došlo do sužavanja dušnika i morali su napraviti traheotomiju, odnosno kirurški postupak kojim su napravili otvor na vratnom dijelu dušnika kako bih mogla disati. I iduće dvije i pol godine imala sam kanilu, odnosno rupu u vratu koja pak nije zarastala jer sam pobrala i bolničku bakteriju mrsu. Zbog te rupe u dušniku nisam mogla pričati, a to je vjerujte mi strašan osjećaj.

Dok sam ležala u komi čula sam mamu kako plače

Neki kažu da je buđenje iz kome novo rođenje. Ne sjećam se samog buđenja jer je ono išlo postepeno. Pričali su mi da sam trzala desnom nogom i u tom sam trzanju udarila jednog bolničara. Odmah mi se obratio i pitao me mogu li to ponoviti? I kažu mi da sam ga opet drmnula. Zanimljivo mi je da sam cijelo to vrijeme kome, sva ta četiri mjeseci, osjećala da je majka sa mnom. Bila je cijelo vrijeme uz mene i to mi je bilo najvrjednije. Čula sam je i kako plače jer su liječnici potpuno digli ruke od mene.

Mozak je čudna stvar. Dakle, u tom stanju kome vrtjele su mi se neke slike. Mogu to najbliže opisati kao neki košmar. Kada sam polomila skoro sva rebra to me vjerojatno jako boljelo i moj je mozak morao to nekako protumačiti. Nekada sam kao klinka sa sestrom dijelila sobu i imale smo krevet na kat. I u tom stanju kome sanjala sam da sam s tog gornjeg kreveta pala na svoju sestru koja je spavala ispod mene. I taj me taj pad na nju jako žuljao. Tako je moj mozak očito protumačio tu bol koju sam osjećala.

Vjekoslav Skledar

Nisu mi smjeli reći za Vatroslava da ne padnem ponovno u komu

Iako je rečeno da nemam baš neke šanse, ostala sam živa i pobijedila sam sve liječničke prognoze. Nakon što sam se probudila moj se život u potpunosti promijenio. Odmah sam pitala za Vatroslava, ali su mi rekli da je morao negdje otputovati . Bila sam sva smušena od stanja u kojem sam se nalazila, pa valjda nisam previše sumnjala u tu priču. Nakon nekog vremena opet sam pitala za njega i dali su mi isti odgovor. Tada mi je to postalo čudno. U bolnici su mojim roditeljima rekli da mi ne smiju reći za Vatroslava jer bih od šoka mogla ponovno pasti u komu. Nakon nekog vremena mama mi je ipak priznala što se dogodilo. Bio je to jak udarac i svega se sjećam nekako u magli. Poslali su me kod psihologa i samo znam da me nekako uspio smiriti. Toliko mi je sve to bilo traumatično da se ne sjećam što smo razgovarali i kako je uopće izgledao taj razgovor s majkom.

Dobra stvar je bila što sam stalno imala posjete. Dolazile su pretežno moje kolegice s posla, prijatelji i obitelj. Imala sam njihovu ogromnu podršku. I bez njih ne bih mogla izdržati još godinu dana rehabilitacije u bolnici. Dok sam bila u komi prijateljicama su u bolnici rekli da mi snime svoje glasove na kazetu. Snimile su mi ohrabrujuće poruke, a prijateljica Kika na snimci je otpjevala i jednu Severininu pjesmu. I tu su mi kazetu sestre puštale. Slušala sam je i nakon što sam se probudila iz kome. Mnogo mi je značila. I sada, kada pričamo o svemu tome sjetim se svoje mame koja je zaista non stop bila uz mene. Nažalost, umrla je prije osam godina od raka pluća. Još uvijek mi mnogo nedostaje.

Bila sam kao mumija. Nisam mogla pričati ni pomicati lice

Kada sam se probudila iz kome nisam mogla pričati zbog traheotomije. Tada sam shvatila koliko je komunikacija bitna za život. Čak i ona neverbalna. Trebalo mi je jako dugo da svladam i taj način komunikacije jer sam u počecima bila kao mumija. Motorika mi je bila mnogo gora nego danas. Nisam imala mimiku lica, odnosno nisam mogla pomicati mišiće na licu. Uložila sam veliki trud i mnogo vremena prije nego li sam uspjela pokazati neke emocije. O tome nikada zdrava osoba ne razmišlja, ali to je jako bitno. Pogotovo kada ne možeš pričati.

Moja majka se sjetila kako ćemo komunicirati. Jedan treptaj oka bio je za odgovor da, dva treptaja za ne, a kada mi se motorika malo oporavila prešli smo na slovaricu. U ranim fazama rehabilitacije započela sam oblik terapije koji se naziva multi-modalna stimulacija, a uključivao je stimulaciju osjetila sluha, vida, dodira i mirisa. Meni je to bilo super. Sjećam se da mi je mama pokazivala ceduljicu s nečim jednostavnim napisanim, primjerice, Mama te voli i tako nekakve jednostavne, a tako ohrabrujuće poruke. Iako se svega toga sjećam u magli, znam da me to ispunjavalo i da sam jedva čekala taj dio terapije.

Vjekoslav Skledar

Učila sam hodati na staroj vojnoj pisti

Nakon godinu i pol provedenih u bolnici konačno sam došla doma. Prijatelji su mi stalno dolazili u posjetu, a s tatom Željkom sam svakodnevno radila na motorici. Sjećam se da mi je nabavio tricikl za odrasle i svaki dan me vodio na staru vojnu pistu tu u Gorici. Htjela sam svim silama prohodati i odbijala sam invalidska kolica. Tata me svako jutro vodio na bazene i poslije na pistu. Imala sam jako slabu i kratku koncentraciju, pa je mislio da je najbolje da se makne dok vježbam. I tako bih ja po tri sata vozila tricikl ili hodala s hodalicom i pridržavala se za ogradu, a kad bih se umorila došao je po mene.

S mamom u doba rehabilitacije

Tako da mi je i tata mnogo pomagao u toj rehabilitaciji. I danas je tu za mene od jutra do mraka jer i dalje nisam samostalna. Živim s njim i starijim polubratom. Iako mu je osamdeset godina jako se dobro drži i ogromna mi je potpora. No, kako smo ostali sami bez mame vjerujem da mu sva ta briga s godinama predstavlja sve veći napor. I nekad pomislim da zaista ne znam što bih bez njega. Često odemo zajedno u kafić, a ljetos smo gledali i svjetsko nogometno prvenstvo. Potpuno sam se ufurala u nogomet i pronašli smo u blizini kuće simpatični kafić u kojem su pekli kobasice i koji je za vrijeme prvenstva imao ogroman ekran od tri metra. Bilo nam je super.

Nedavno sam otkrila najnapredniju robotsku terapiju u jednoj zagrebačkoj klinici. I krenula sam na to. Iako je jako skupo, odlučili smo da ću ići dok imamo prilike za to. Osjećam da sam danas mnogo čvršća u kretanju, a i mogu već sama skuhati kavu i staviti suđe u perilicu. I to je za mene ogroman napredak. I dalje se svaki dan trudim i radim na svojoj motorici i nadam se da ću naučiti ispravno hodati i postati samostalnija. No, svjesna sam da to sve ide puževim korakom jer je moja ozljeda već prilično stara. Žao mi je što prije osamnaest godina nije postojala ta robotska terapija jer bih danas vjerojatno već bila mnogo samostalnija.

Odmah nakon bolnice odlučila sam se vratiti na fakultet

Mjesec, dva, nakon povratka kući vratila sam se na fakultet psihologije. I to je bila jako dobra odluka jer su me tamo naučili kako da se nosim sa životnim problemima na koje nailazi osoba s invaliditetom. Tijekom te zadnje dvije godine bila sam svojim profesorima svakodnevni pacijent. Poticali su me da donosim ispravne odluke i motivirali me da se ne predam i da se dalje borim. Znala sam da ću diplomirati i da ću jednog dana prohodati. Zadala sam si taj cilj i bila sam sigurna u uspjeh. Diplomirala jesam, ali još uvijek ne hodam samostalno. No, nisam odustala. Sjećam se da su me znali pitati je li me bilo strah vratiti se na faks nakon nesreće. Bez razmišljanja sam rekla da nije.

Među svim tim ljudima osjećala sam se posebno i drugačije. Profesori i studenti bili su mi ogromna podrška. Taj fakultet mi je bio kao nekakva tampon zona od realnosti koja mi se dogodila. I moram opet napomenuti da taj studij ne bih mogla završiti bez tate. On me svaki dan vozio na faks i čekao u autu dok sva predavanja nisu završila. Kada bih nešto zatrebala, zvala bih ga na mobitel i on bi odmah uskočio.

Uskakali su mi naravno i kolege. Pomagali su mi s učenjem jer se nisam mogla koncentrirati više od petnaest minuta u komadu. Bez njihove pomoći isto ne bih uspjela. Kod učenja sam najviše voljela slušati, pa su mi čitali knjige i skripte, a dosta smo pričali i o gradivu. Voljela sam učiti i u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci s ekipom s faksa i značilo mi je to kao kava s nekom prijateljicom, ma i više od toga.

Držala sam prst na rupi u vratu dok sam odgovarala

Sjećam se i svojeg prvog ispita nakon nesreće. Nisam mogla govoriti jer sam imala kanilu u grlu. Pretpostavljam da se profesor ispočetka šokirao, ali nije to pokazao. Polagala sam usmeni ispit Multivarijatne metode i prstom sam pritiskala tu rupu na dušniku kako bih mogla govoriti. Zbog tog sam ispita pala drugu godinu prije nesreće, ali taj je profesor bio odličan psiholog. Razgovarao je s drugim profesorima o mom psihičkom stanju i pripremio ih je na mene.

Danas sam uvjerena da mi je taj studij psihologije spasio život. I danas mi pomaže znanje koje sam tamo skupila. Lakše se nosim i suočavam s problemima koji dolaze. Zanimljivo, psihologija je bio moj drugi izbor. Nakon srednje škole otišla sam u Španjolsku i Englesku i čuvala djecu kako bih usavršila te jezike.

Kad sam se vratila upisala sam biologiju jer mi je to bila želja još iz osnovne škole, ali sam nakon godinu dana shvatila da se ne želim time baviti dalje u životu i odlučila se za psihologiju na Hrvatskim studijima. Nevjerojatno kako život posloži stvari unaprijed. Da sam ostala na biologiji nikad je ne bih mogla završiti jer bi mi zbog problema s motorikom bilo nemoguće, primjerice, baratati mikroskopom.

Trudim se i dalje normalno živjeti, iako nisam potpuno samostalna

Vjekoslav Skledar

Nakon diplome iz psihologije nisam tražila posao jer sam svjesna da ne mogu raditi. No, nisam prekinula s učenjem i radom na sebi. Krenula sam na tečajeve Neurolingvističkog programiranja (NLP) u Zagrebu, a tata me vodio i na neke seminare iz tog područja u London i Beč. Ta tematika me jako zanima i da sam samostalna voljela bih se time baviti i pomagati drugima, ali u ovoj situaciji to sam završila zbog svojeg osobnog razvoja. To mi je bila odlična nadogradnja na studij psihologije.

I dalje imam samo jedan cilj, a to je da mi se motorika što više vrati da mogu biti što samostalnija. Dobivam invalidsku mirovinu od koje ne mogu živjeti, ali imali smo dobre odvjetnike i osiguranje mi je uspjelo pokriti veliki dio liječenja i terapije kroz koje sam prolazila sve ove godine. Nažalost, taj se novac polagano istopio i sada se nekako snalazimo. Prije nekoliko godina dobila sam i retrivera, psa pomagača, koji mi mnogo pomaže u svakodnevnom životu. Nazvala sam ga Izzy po gitaristi iz Guns ’n’ Rosesa. Gunse sam jako voljela slušati u tinejdžerskim danima. Izzy me prati svugdje gdje idem i uz njega se osjećam mnogo sigurnije.

Zvali su policiju kad sam s Izzyjem došla na plažu

Idem s Izzyjem i svake nedjelje u Katedralu. Inače ne daju u svaku crkvu sa psom, ali po zakonu psi pomagači dozvoljeni su svugdje. I zato uvijek treba pitati, te naglasiti da je riječ o psu pomagaču. Prije nekoliko godina dogodila nam se i neugodna situacija. Bila sam s tatom i Izzyjem na Visu u Komiži. Došli smo na plažu, prišla nam je žena i rekla da je njezino dijete alergično na pseću dlaku, te da očekuje da se maknemo. Ako odbijemo zvat će policiju, zaprijetila je. Kako ja nisam mogla na drugu plažu jer su imale teži pristup odlučili smo ostati. Žena je obistinila svoju prijetnju i nazvala policiju, no kada su došli i vidjeli situaciju nisu željeli reagirali. Tako da većina ljudi razumije i srećom reagira razumno u takvim situacijama.

Eh, da i taj osjećaj ubrzo nakon nesreće. Nikako nisam mogla vjerovati da mi se to dogodilo. Imala sam osjećaj da je to nekakav san iz kojeg ću se probuditi. I sjećam se kako sam paradirala s tom hodalicom među ljudima, barem sam se tako osjećala… kao da paradiram. Postavljala sam si razne trase, i bila sam već polako oguglala na razne komentare.. I bila sam jedno popodne s tatom u gradu. Hodala sam s tom hodalicom i prišla mi je jedna žena i pružila mi par kovanica za sladoled. Bila sam toliko šokirana da sam zanijemila, ali danas me takve situacije više ne izbacuju iz takta. I nakon tog događaja počela sam dosta toga vezano uz moje stanje okretati na šalu. I sve dok ću se moći šaliti na taj račun, znam da ću biti psihički zdrava.