Povežite se s nama

Kultura

Glumica bez televizije: ‘Skupljam nagrade i čekam šansu u filmovima i serijama’

Dobila sam već drugu Nagradu hrvatskoga glumišta, ali tek čekam pravu šansu u filmovima i serijama. Iako, doduše, doma ni nemam televizor…, kaže Marija Kolb, nagrađivana velikogorička glumica. Priča o svojim snovima, strahovima, ambicijama…

Objavljeno

na

Samo su odabrani u ovih 27 godina uspjeli ugurati se među dobitnike Nagrada hrvatskoga glumišta, koje se dodjeljuju od 1992. Samo su se posebni na toj listi našli više od jedanput. Među takvima, dvostruko priznatima, od kraja studenog je i Marija Kolb. Glumica koja se školovala na osječkoj Akademiji, ali i djevojčica koja je odrastala ovdje, kod nas, u Velikoj Gorici, uspješna mlada žena koja se nakon studija vratila ondje gdje je dom.

– Da, ovdje sam odrasla, u Velikoj Gorici, išla sam u OŠ Eugena Kumičića, Umjetničku školu Franje Lučića, baletnu školu… Tu sam upisala i srednju školu, prva dva razreda išla sam u Opću gimnaziju, a onda smo se preselili u Utrine. Tamo sam završila treći i četvrti razred, u jezičnoj gimnaziji, a nakon toga sam otišla na studij u Osijek. Kad sam i to završila, vratila sam se ovdje, u Veliku Goricu. Odrasla sam na Galženici, a sad živim u ‘osmom martu’ – uvodi nas u svoju priču Marija.

Sjedimo i razgovaramo, prigodno, u kafiću par stotina metara od njezina stana. Stigla je s predavanja na fakultetu, na kojem je već godinama u ulozi umjetničke suradnice, a mjesto susreta odabrala je metodom koju će mnogi nazvati stereotipno ženskom.

– Ajmo tamo, tu mi se najlakše parkirati…

A opet, teško je reći da je Marija tipična djevojka, uobičajena mlada žena. Jer i ovoga je puta, kao i uvijek, bila naoružana neobičnom energijom, govorila je vrlo ekspresivno i malkice teatralno, kako valjda i mora biti kod glumica koje žive svoj poziv, a za početak je sama objasnila razlog jedne kasnoposlijepodnevne kave s novinarom.

– Dobila sam Nagradu hrvatskoga glumišta za glumačko ostvarenje u radio drami. To je moja druga Nagrada hrvatskoga glumišta, prvu sam dobila 2009. za najbolju ulogu u predstavama za djecu i mlade, za predstavu ‘Pipi Duga Čarapa’, a radio drama za koju sam sad nagrađena zove se ‘Tuga’. Redateljica je Stephanie Jamnicky, a tema je obiteljska, u smislu gubitka voljene osobe. Brat nazove sestru kako bi joj priopćio da im je umro otac, što ona nikako ne može prihvatiti. Ostaje u tom svom balonu misli i emocija, bježi od istine i zatvara se u sebe, izgovara razne nebuloze, prestaje se javljati na telefon… – opisuje Marija.

I odmah će odbaciti priču koju često “prodaju” kolegice i kolege, onu kako nagrade nisu važne, kako je to samo još jedan predmet s kojeg treba brisati prašinu…

– Ma ne, puno mi znači ova nagrada. Pokazuje mi da sam na pravom putu, da je struka primjetila moj rad, da me se cijeni… Nije lako samostalnim umjetnicima, kad nisi dio ansambla teško se i rijetko dobivaju uloge, pogotovo glavne, vrijedne uloge. Glumice koje su dio nekog sustava imaju puno veće šanse za takve uloge, za velike komade s poznatim redateljima. Kao samostalni umjetnik sam si tražiš posao, a na nezavisnoj sceni dosta je teško izboriti se za prostor, kamoli za projekte i prilike koji nude šansu da budeš dio velikog ansambla. Naravno da mislim da je ona rezultat timskog rada, bez svih tih sjajnih kolega ovo ne bi bilo moguće.

Ova nagrada stigla je u kategoriji radio drame, umjetničke forme za koju je teško reći da je u svom najboljem trenutku. Još se teže, naime, mnogima od nas sjetiti kad smo posljednji put poslušali radio dramu…

– Jako volim tu formu, baš uživam u tome. Strašno mi je zanimljiva mogućnost da samo glasom pokažem cijeli spektar nečijih misli i osjećaja. To je i dosta zahtjevno, jer nemaš tijelo kao alat za izražavanje. Sve se radi uz pomoć mikrofona, što ima i svoja pravila, zadane okvire koje moraš jako dobro poznavati kako bi njima znao, možda je to ružno reći, ali manipulirati – objašnjava Marija, svjesna da se publika koja voli radio drame baš i ne broji u milijunima.

– Je, činjenica je da je to forma u izumiranju, ali s druge strane se javljaju naznake da se sprema veliki povratak audio knjiga. U inozemstvu se tržište totalno pomamilo za tim, ljudi žele slušati knjige, a sve to otvara i prostor za revitalizaciju radio drame. Ukratko, ima to svoju publiku, ali svjesna sam da ona nije velika.

Priča nam Marija dalje kako radio drame nastaju u specifičnim uvjetima, kako postoje prostorije koje simuliraju interijere i eksterijere, kako je mikrofon “partner” u igri i kako treba znati proizvoditi razne zvukove i pritom koristiti rekvizitu… Na prvu možda ne djeluje pretjerano zahtjevano, ali i ovoga puta prvi dojam vara.

– Događalo mi se da unutar jedne radio drame moram glumiti po četiri životinje i troje ljudi. E, to je urnebes! Jednom sam igrala Malu princezu, Gospođicu Neću, umišljenu Patku, Zmaja kričavca, Mamu koja se boji miševa, malo zaostalog Mirka i Kockicu šećera u jednoj priči… Sve to zahtjeva karakterističan glas i zvuk, a takve transformacije izazov su za glumca.

Iza nje je cijeli niz različitih uloga, no kad bi trebalo izdvojiti omiljenu, najdražu…

– Jako volim uloge heroina, junaka, u kojima se može prikazati cijeli spektar emocija. Često me takve uloge i zapadaju, poput Grete Meier u Unterstadtu, pa onda Pipi Duge Čarape… E, to je bila fizički i emotivno izuzetno zahtjevna uloga, ali mogu reći da sam puno naučila od te djevojčice, od najjače djevojčice na svijetu. Učim kroz sve uloge, tako se gradi i karakter – vjeruje Marija, pa već koju sekundu potom vraća priču na svoje same početke.

– Moram zahvaliti svojoj učiteljici Pavici Veselić iz OŠ Eugena Kumičića. Učitelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju afiniteta i talenta kod djece, a ona je mene obilježila za cijeli život. To što me uzela u školsku predstavu, jednu, drugu pa treću, odredilo je moju karijeru. Za prvu predstavu odabrala me zato što sam već išla u glazbenu školu, prednost je bila što imam sluha, a jesam li joj s neke druge strane bila interesantna, scenična… Nemam pojma, bila sam premalena da bi to kužila. Išla sam u četvrti razred kad sam bila u prvoj predstavi, ‘Maloj princezi’. Bilo je tu i treme, a moram reći i da je učiteljica Pavica bila prilično stroga. Nismo to tek tako odrađivale, inzistirala je da sve to bude kako treba, od početka me ‘šarafila’ i ja sam joj na tome zahvalna. Zavoljela sam glumu već tad i ostala u tome do danas – prisjeća se Marija, dodajući kako se treme nije u potpunosti riješila sve do danas.

– Ma joj, svaki put imam tremu na sceni. To je više neki pozitivni adrenalin, ali moram priznati da na dan premijere uopće nisam svoja. Taj dan ne mogu jesti, ne javljam se nikome… Spavam do 15 sati, pa meditiram dva sata, jer sve to mi je jako veliki stres i moram se nekako smiriti. Nakon toga pojedem nešto, tek toliko da ne umrem, pa idu zadnje pripreme… Poslije predstave dugo ne mogu zaspati, iscrpi to, izmoriš se, a zapravo si i dalje jako budan. Po mojoj teoriji, to je i jedan od razloga zašto glumci vole popiti…

Ona, kaže, s tim nema problema, piće ili dva nakon stresne premijere ne spadaju u tu kategoriju, no postoje stvari koje su joj ipak problematične u svemu ovome. Kao, recimo, moguća golotinja na sceni…

– Ma joj, najrađe ne bih, ha, ha… – nasmijala se Marija pa pomalo sramežljivo nastavila:

– Bio bi mi to izazov, iako bih voljela da imam neku ‘escape’ tipku, da mogu prekinuti kad želim, ha, ha. Nisam baš toliko slobodna, koliko god sam svjesna da je to djelomično hendikep za glumicu. Ali sigurna sam da bih, da dođe do toga, hrabro pregrmila i takav izazov. Dosta je to zahtjevno, no moje tijelo i glas su moji alati, pa gledam na to kao na barikade u glavi koje se ruše tako da se s njima suočiš.

Igrala je u gotovo 30 predstava, radila predstave za djecu, briljira na radiju, sinkronizirala je i crtić… Jedino što joj zasad nedostaje su filmske i televizijske uloge.

– Iskreno, htjela bih se malo više okušati u filmu i na televiziji, jer dosad nisam imala puno prilika. Osječka akademija nema smjer režije i produkcije, zbog čega se nismo imali priliku upoznati s mladim ljudima koji kasnije postanu tvoji kolege, koji te zovu… Snimila sam jedan kratki film, glumila sam epizodnu ulogu u seriji ‘Luda kuća’ i to je to. A to me zanima, mislim da bih tu mogla puno dati. Sapunice? I one imaju svoje zakonitosti koje treba razumijeti i njima ovladati, mogla bih i to probati, zašto ne – kaže Marija.

Krenula je tu priča i na kvalitetu hrvatskih serija, filmova, ali tu je stiglo iznenađenje… Ona, naime, malo toga gleda.

– Ne, ne gledam baš… Iskreno, doma uopće nemam televizor – otkrila je Marija pa opisala kako je to živjeti bez TV-a…

– Odlično! Zadnji televizor mi je bila ona ‘kanta’, a kad je trebalo prijeći na tanke varijante, nikad ga nisam kupila. Ima već desetak godina, tu negdje, da sam bez TV-a. Skinem seriju na laptop, odem u kino, ali pažljivo selektiram sadržaj koji gledam.

Osim toga, nema Marija ni idole, uzore… Spomenut će Anthonyja Hopkinsa, Meryl Streep, a onda će i tu zastati. Omiljenoga glumca ili film ona nema.

– Ne, puno kolega cijenim i poštujem, ali teško mi je reći tko je najbolji. Nikad nisam ni lijepila postere po zidovima, nisam taj tip – kaže Marija, koja uživa živjeti u svome gradu.

– Volim Goricu zato što ima kilometre staza za rolanje, što ima bazen, na kojem sam triput tjedno… Grad je ugodan za život, miran, idealan za obitelj – misli Marija, koja je jedva dočekala pitanje je li i koliko glumila na goričkim daskama.

– Jesam, radila sam nešto, ali nadam se da ću u budućnosti raditi i više, i predstave za odrasle. Dosad sam radila dvije predstave za djecu, za šest uloga u predstavi ‘Dječak koji je tražio zmaja’ sam i nagrađena, a igrala sam i u ‘Uličnim skitačima’. Iako, šteta je da me nema u predstavama za odrasle, kad sam već tu, na dispoziciji, nema putnih troškova, ha, ha.

‘Joj, samo da se ne moram ljubiti…’

Ne mislim da sam manekenski tip ili seks bomba, ali smatram se ljepuškastom osobom, a nikad mi nisu dali da igram zavodnice! I hvala Bogu na tome, barem se nisam morala ljubiti na sceni, kroz smijeh kaže Marija, koja je svih ovih godina tek jednom bila blizu…
– Jednom sam se morala samo cmoknuti s Robertom Ugrinom na kraju predstave ‘Kroćenje goropadnice’, gdje sam igrala Katarinu, a on Petruccia, i to je to. Drago mi je što me to svo ovo vrijeme mimoilazi, ne znam kako bih to preživjela. Lijepo je na sceni vidjeti dvoje kako se vole, no ljubav i strast se mogu vidjeti i u pogledu, u oku – iskreno kaže Marija.

Pipi Duga Čarapa dubi na glavi i hoda na rukama…

Glumci moraju biti u jako dobroj fizičkoj kondiciji, jer to je jedini način kako se tijelo može odazvati na impulse koji mozak zamisli. Kad sam igrala Pipi Dugu Čarapu, morala sam tijekom predstave dubiti na glavi, hodati na rukama, napraviti špagu i premet, popeti se na kućicu visoku četiri metra u nekoliko sekundi… Ja se održavam kroz plivanje i rolanje, zasad mi je to dovoljno, priča nam Marija i dodaje:
– Općenito glumci moraju puno raditi na sebi, prije svega na glasu! Nije lako dobaciti do zadnjeg reda kazališta, to iziskuje posebnu razinu govora, nimalo sličnu običnom razgovoru kakav, recimo, mi sad vodimo. Za to te Akademija priprema, ali treba stalno raditi vježbe za glas, disanje i artikulaciju… I glas je mehanizam koji se bilda, koji mora biti u formi.

Kultura

Jubilarni 300. Matičin četvrtak u znaku pisaca i pjesnika turopoljskog dijalekta

Gost je Boris Kuzmić, redovni profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Objavljeno

na

Jubilarni 300. Matičin četvrtak ugostit će Borisa Kuzmića, redovnog profesora na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a koji će govoriti o piscima i pjesnicima koji pišu na domaćem, turopoljskom dijalektu.

Kuzmić je objavio pet knjiga i šezdesetak znanstvenih radova, pretežito iz hrvatske povijesne dijalektologije. Recenzirao je nekoliko knjiga, velik broj članaka, sveučilišnih i znanstvenih projekata.

Član je Matice hrvatske i Kajkavskoga spravišča. Bio je članom uredništva časopisa “Croatica” (2016.–2022.). Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba za 2021. godinu zajedno s četrdesetak jezikoslovaca. Znanstveni su mu interesi: povijesna dijalektologija hrvatskoga jezika i jezik suvremene hrvatske dijalektne književnosti. Od 2018. intenzivno objavljuje radove o jeziku suvremenih turopoljskih kajkavskih pisaca.

Iz goričkog Ogranka matice hrvatske pozivaju sve da dođu u četvrtak u Područnu knjižnicu Galženica u 19,30 sati.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Velikogorički Brass festival završen koncertom Gileno Santane i Gabriela Selvagea

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Četvrtog dana na 18. Velikogoričkom Brass festivalu koncert su sinoć (ponedjeljak, 06.05.2024., početak u 20 sati) u Dvorani Galženica održali Gabriel Santana (Brazil/Portugal) – truba i Gabriel Selvage (Portugal) – gitara. Ovim koncertom završen je 18. Velikogorički Brass festival.

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Gileno Santana, brazilsko-portugalski glazbenik, skladatelj i nastavnik, jedan od vodećih trubača svoje generacije. Svirao je diljem svijeta, uključujući i Harvardsko sveučilište i znamenitu školu Juilliard. Nastupao je i s Mingus Big Bandom, jednim od najslavnijih big bendova na svijetu.

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Gabriel Selvage je u dvadeset godina profesionalnog bavljenja glazbom izdao 6 nosača zvuka, 2 DVD-a i knjigu pjesama te nastupao na svim kontinentima. Počeo je svirati s 13 godina, a sa 17 je već snimio svoj prvi album. Instrumentalist, pjevač, aranžer i skladatelj osvojio je mnoge nagrade te je dobio Latin Grammy s albumom kojeg je sam producirao i aranžirao

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Pred početak koncerta umjetnički ravnatelj Festivala Tomislav Špoljar, prof. pozdravio je posjetitelje (bio je iznenađujući broj mladih odnosno djece) i zahvalio se na njihovom dolasku. Svoje oduševljenje glazbenim kreacijama dva vrhunska izvođača posjetitelji su pozdravljali dugotrajnim pljeskom, čak i ovacijama.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

U Buševec stiže komedija o muško-ženskim odnosima ‘Prvi muževi se bacaju u vodu’

Najdugovječnijih hrvatskih glumica Jadranka Elezović utjelovit će šest potpuno geografski i socijalno različitih žena.

Objavljeno

na

Jedna od najdugovječnijih hrvatskih glumica, Jadranka Elezović stiže 18. svibnja u Buševec s duhovitom komedijom “Prvi muževi bacaju se u vodu”.

U više od 40 godina umjetničkog staža koje je provela u kazalištu “Kerempuh” obradovala nas je brojnim kazališnim, ali i televizijskim ulogama. Ona posljednja televizijska, babe Stane Skorupović iz serije “Na granici”, donijela joj je novu popularnost i među sasvim mladom publikom što glumicu posebno veseli.

Komediju “Prvi muževi bacaju se u vodu” autorski potpisuje jedan od naših najizvođenijih komediografa Matko Elezović te na duhovit način progovara o muško – ženskim odnosima iz viđenja šest potpuno geografski i socijalno različitih žena od domaćice, poslovne uspješne žene pa sve do animir dame. Svih 6 likova donosi nam upravo Jadranka Elezović ponovno oduševljavajući publiku maestralnom glumom.

Ne sumnjamo da će nakon popularnih predstava „Vesele žene hrvatske“ i “Vlaška posla” i duhovita komedija “Prvi muževi bacaju se u vodu” jednako oduševiti, razgaliti i nasmijati buševečku publiku.

Predstava počinje u 20 sati u Domu kulture Buševec. Prilog za ulaz je 10 eura, a obvezna je rezervacija mjesta na mobitel 098 829 907.

Foto: FB Tvornica smijeha

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Održan koncert Uwe Köllera i Ulricha Walthera u Crkvi bl. Alojzija Stepinca

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Trećeg dana na 18. Velikogoričkom Brass festivalu koncert su sinoć (nedjelja, 05.05.2024., početak u 20 sati) u Crkvi bl. Alojzija Stepinca održali Uwe Köller – truba i Walther Ulrich – orgulje, glazbenici iz Austrije (obadva su rođena u Njemačkoj).

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Uwe Köller (rođen 1964. u Neussu, Njemačka) je nakon studija trube (1978. – 1988.) u Dusseldorfu, Parizu i u Berlinskoj filharmoniji kao stipendist fondacije Herberta von Karajana, započeo svoju karijeru kao orkestralni umjetnik, prvo s Berlinskim filharmonijskim orkestrom, a potom u Operi u Berlinu. Od 1997. bavi se pedagoškim radom kao profesor trube na Univerzitetu u Grazu gdje je od 2000. u statusu redovnog profesora.

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Ulrich Walther (rođen 1980. u Hagenu, Njemačka) studirao je orgulje i crkvenu glazbu te glazbenu pedagogiju u Stuttgartu. Svoje glazbeno usavršavanje nastavio je kroz privatne studije kod Davida Sangera i na brojnim radionicama kod priznatih umjetnika i pedagoga. Na raznim natjecanjima dobitnik je nekoliko vrijednih nagrada. Profesor je orgulja i improvizacije na Univerzitetu u Grazu. U siječnju 2022. dovršava doktorat na Sveučilištu ”Felix Mendelssohn Bartholdy” u Leipzigu.

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Umjetnički ravnatelj Festivala Tomislav Špoljar, prof. imao je uvodnu riječ i nešto duže izlaganje u pauzi koncerta.

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Festival završava danas (ponedjeljak, 06.05.2023., 20 sati) u Dvorani Gorica POU, nastupaju Gileno Santana – truba i Gabriel Selvage – gitara.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

Put kroz povijest Vukomeričkih gorica večeras u Zavičajnoj zbirci na Ključić brdu

Tri predavanja na ovu temu održat će sakupljač usmene predaje Nikola Pejak. Ulaz je besplatan.

Objavljeno

na

Objavio/la

Večeras od 19 sati u prostorima Zavičajne zbirke Vukomeričkih gorica na Ključić brdu održat će se prvo od tri predavanja o Vukomeričkim goricama. U organizaciji Muzeja Turopolje, predavač Nikola Pejak, sakupljač usmene predaje sa šireg turopoljskog područja i predsjednik Udruge za očuvanje kulturne baštine – Mogut ispriča će posjetiteljima o povijesti imena Vukomeričkih gorica, rimskim cestama prema Pokuplju, rudnicima u Kravarskom, o poznatim povijesnim ličnostima, crkvama i kapelicama.

“Laganim se terasama diže ‘vrhovlje’ od ‘polja’. U početku je uspon posve neznatan. Podno brda ima nješto močvara i čretova, a onda se uz nisko grmlje javlja breza. Odranska šuma, Šiljakovačka dubrava i Mraclinska šuma – još posve hrastove – prelaze onda u ‘vrhovlje’, koje je prekrito vrlo lijepim bukvicima. Vukomeričke gorice nisu visoke, ali su dosta strme pa zato i doline oko Dubranca pokazuju neki osobiti romantički čar. Tu se oko Peršinovca, Kozjače i Kostanjevca na južnim slazovima dolinskim uklopiše med tamnu bukovu šumu i svježe zeleno kestenje, brojni vinogradi pored oraha i voćaka; na kraj vinograda podigla se starinska omašna hrastova ‘klet’ sa prešnicom, nekad, a i danas jošte vesela sastajališta turopoljske gospode.” – a upravo je ovako prije više od sto godina Vukomeričke gorice opisivao Emilij Laszowski.

Iduća predavanja održat će se 13. i 20. svibnja u isto vrijeme na istom mjestu, a govora će biti o tradiciji i običajima te narodnim legendama Vukmeričkih gorica. Ulaz je besplatan.

Nastavite čitati

Reporter 436 - 11.04.2024.

Facebook

Izdvojeno