Home FRIK IZ KVARTA FRIK IZ KVARTA – Dugina priča

FRIK IZ KVARTA – Dugina priča

Nebesa su se doslovce otvorila nad nama, a bogovi odlučili po zemlji do posljednje kapi istočiti tuste mješine tamnoplavih oblaka. U tom se času stara i trošna autobusna stanica učinila kao obećana zemlja. Hotel s 5 zvjezdica. Ma šta hotel - El dorado!

PODIJELITE

Alarm se oglasio u 7 ujutro. Da nije bila subota teško da bih tako lako ustao. Premda se nisam bio nešto posebno dobro naspavao izletio sam ko strijela iz kreveta. Predamnom je bilo željno iščekivani biciklistički izlet po lijepim turopoljskim bregima i šumarcima, a kojeg sam čitav tjedan dogovarao s Tajanom i Marijom – svojim dvjema dobrim prijateljicama. Oni koji rade znaju da što se energije tijekom buđenja tiče nije stvar toliko u broju prethodno odspavanih sati i kvaliteti sna koliko u sadržaju koji nas čeka poslije ustajanja. Da je to bio radni dan osjećao bih se znatno umorniji, ali ne zbog stvarnog umora već stoga što bih znao da me ne čekaju atraktivne već pretežno zamorne aktivnosti. Kao da je taj poslovni zamor neodmrsivo upetljan u svijest čovjeka i samo čeka da bude probuđen kako bi svog domadara iscrpio i prije no što ovaj uopće stigne do svog radnog mjesta..
..Dok sam na sebe brzo navlačio crne tajice s pojačanjem na strateškom mjestu zbog kojeg sam izgledao kao da nosim pelene, iz kuhinje opojno zamiriši bazga koju majka priprema za sok. Miris koji me proustovski vratio u djetinjstvo… u proljeće i ljeto između beskrajnih partija bejzbola i nogometa dotrčavao sam u bakin stan na drugom katu, sav znojan i od trčanja rumen u licu, da naiskap strusim veliku čašu soka od bazge. Gutao bih požudno ukusnu hladnu tekućinu kao da naginjem iz svetog grala koji će mi zagarantirati život vječni. “Dopinigiran” bih se vraćao u igru na livadu pred zgradom (koju je u međuvremenu progutalo parkiralište). Lokalno vijeće staraca – vjerni pratioci sportski nastrojenih omladinaca – uz rub livade stručno su pratili moj povratak na teren, uz komentar da odjednom djelujem brže i snažnije.
“Da nije mali upao u droidov čarobni napitak? Poigrava se s protivnicima ko Obelix s rimljanima.”, sumnjičavo je kroz rijetke preostale zube prokomentirao najstariji među njima..
..Premda nisam neki osobiti vjernik po pitanju ostvarivosti muško ženskih prijateljstava bez da tu bar jedna strana ima više ili manje prikrivene motive ili namjere, mogu reći da ovo već dugo vremena funkcionira baš kako smo rekli – strogo prijateljski. No dobro, uozbiljimo se, nije dakako nevažno to što su obje zgodne. Naprosto je ugodnije tako, a i motivacija za druženje nesporno je veća…
…Tek smo bili krenuli s pedaliranjem, a već su nas poškropile prve kapljice kiše. 
“E ma nema šanse da sad stajemo”, odlučno sam zagraktao. Premda mi se ni samom nije svidjelo što pada, nisam to htio pokazati i riskirati da njih dvije odustanu pa da im se onda demokratski moram pridružiti u toj odluci.
Nakon nekih 20 minuta počeo sam kukati – čisto malo da se naslađuju da sam gora pussy od njih – naprosto igre radi, a i zato jer je pomalo đentlmenski raditi iz sebe većeg slabića nego što stvarno jesi.
“Znači stopala mi plivaju u cipelama, a nitko nije ponio rezervne čarapice. Šmrc dvostruki – jedan zbog tuge, drugi zbog prehlade koja nadolazi.”
Seoske panorame nizale su se jedna za drugom. Meditativno smo zurili u prekrasno prolazeće zelenilo, zaronjeni u svoje svjetove koji bi se tu i tamo srelo i pomiješali kroz pokoji kraći dijalog. Jednostavno nismo baš u tolikoj kondiciji da istovremeno pedaliramo i brbljamo. Tajana je svako malo zastajkivala da mobitelom ovjekovječi prirodu – šumu, potok, proplanke, kakvo zanimljivo drvo i stalno govorila kako kišica daje zelenilu neonski odsjaj pa smo svi mi skupa zapravo na jednom neobičnom partiju gdje se drogiramo friškim zrakom. 
Stalno sam žurio malo ispred njih pa ih onda čekao da ne ispadne da se preseravam stvaranjem većeg razmaka. Bio sam žedan pive koja mi se truckala u ruksaku. Dogovor je bio stati kod Savskog nasipa što vodi ka pitoresknom selu Veleševec – i tamo naći neko lijepo mjesto uz obalu rijeke i nazdraviti pivama. No ipak planovi su jedno, a realnost drugo. Ono što je krenulo ko benigna kišica prešlo je u biblijski potop. Nebesa su se doslovce otvorila nad nama, a bogovi odlučili po zemlji do posljednje kapi istočiti tuste mješine tamnoplavih oblaka. U tom se času stara i trošna autobusna stanica učinila kao obećana zemlja. Hotel s 5 zvjezdica. Ma šta hotel – El dorado!
“Isuse sva sam mokra”, ustvrdi Marija.
“To je zato kaj sam ja blizu”, bio bi naprosto grijeh da na tako savršen nabac nisam iz prve opalio svoj lascivni volej, zar ne?
“Srećom pa sam ponijela jaknu u ruksaku – ko da sam znala”, metereološkom intuicijom hvalila se Marija u pokušaju da skrene temu. Bilo je naglo zahladilo pa smo se, možda i nesvjesno, malo približili jedni drugima po uzoru na možda i najpoznatiji stih benda “Neki to vole vruće” – tijelom uz tijelo sada griju se svi. 
“Imam ti ja rezervnu majicu ak hoćeš”, dobacim Tajani vidjevši da cupka na mjestu grleći samu sebe rukama prekriženim na prsima.
“Može. Iss ne vjerujem.” Tajana zakoluta očima.
“Kaje bilo?’, upita Marija.
“Pa htjela bi se obrisat s ručnikom, a snimi kaj mi je Zdenko (njen muž) stavio u ruksak”, pokaže na dječji ručničić. 
“Ono bolje da mi je partiklić stavio!”
“A kad ti je mali ruksak. Valjda ga nije htio prenatrpat”, Marija staje u Zdenkovu obranu. 
“Ma je. Kakve veze ima? To je ručnik. Nije komoda!”, odreže Tajana.
“Možda bi ja mogao imat jedan”, zavlačim ruku na dno ruksaka.
“Hoćeš ga izvadit da vidim kolko je tvoj veliki.”
“Hmm ček ovdje pred Marijom?”
Tajana shvati što je rekla i zarokće od smijeha. 
“Ohoho miss Piggy.”, Marija uzvraća udarac.
“Evo ga”, izvučem ga. “Ali moram te na neš upozorit.”
“Ha, kaj?”
“Dosta je veći od Zdenkovog.”
“A daj budalo!”, zvekne me Tajana Zdenkovim preko usta. 
Zasjednem na drvenu klupicu i duboko udahnem miris asfalta svježe nakvašenog kišom. 
“Mislim da bi trebali tu pive popit. Ovo nam Odin šalje znak.”
“Odin?”
“Ma ko manijak već danima gledam seriju “Vikinzi” pa sam se malo ufuro u njihovu spiku. Nisu to uopće bili takvi divljaci kakvim ih je kršćanska propaganda proglasila. Bili su puno kulturniji i napredniji od tog”, kažem nakon što sam ko kralj Ragnar zasjeo na drvenu klupicu i otvorio konzervu Paulanera uz karakteristični zvuk.
“Ne ma sve fino i kulturno. Kulturno doplove do tebe pa te još kulturnije ubiju i onda opljačkaju”, kroz smijeh će Marija.
“Ček, to nema smisla”, primijeti Tajana
“Koje?”, iznenađeno će Marija.
“Pa kak’ ćeš opljačkat nekog kog si prije tog već ubio?”
“Joj dobro. Kako bilo da bilo nisu baš bili uljudni i moralni.”
“Moralnost je relativna – ovisna o kutu gledanja na neke društvene stavove i obrasce. U svakom slučaju to što se smatra moralnim prilično varira od kulture do kulture. Vikinzi su poštovali zakon jačeg. Čini mi se ko prilično fair igra. Sportski”, izgovorim ufuran kao da sam ultimativni vikinški alfa mužjak, gledajući macho sanjarski u neodređenom nebeskom pravcu. Da grdno pretjerujem, Odin mi smjesta poruči jasnim znakovljem. Pored nas protutnji neki biciklist šiban kišom. Imao je noge snažne ko neki skandinavski div. Obje su ga pomno odmjerile.
“E s tom kacigom izgleda ko Alien – 8. putnik”, slikovita je Tajana.
Da slučajno ne ispadne da se ja, samoumišljeni kralj Ragnar, osjećam ugroženo zbog tog neznanog biciklista koji tako vikinški prkosi atmosferskim elementima, izvalim:
“Ima baš lijepe listove. Vitke i zdefinirane. Ko ja.”, naravno moram ubacit usporedbu sa sobom da pokažem da sam toliko snažan da mi sprdnja na vlastiti račun ne samo da ne može naštetiti već je i prijekopotrebno da takva “veličina” iz pristojnosti samu sebe umanjuje – da ne bi odveć stršala među onim prosječnima. 
Tajana mi forenzički odmjerava nogu.
“Kaj gle’aš?” 
“Provjeravam tvoju tvrdnju.”
“Za provjerit moju tvrdnju moraš malo sjevernije bacit pogled.”
“Ahaa tvrdnju”, nakon par sekundi nedoumice Marija potvrđuje da je shvatila foru s tvrdnjom kojoj smo se Tajana i ja već slatko cerekali. U Tajaninom oku mogla se nazrijeti mrvica platonskog flerta i to mi, unatoč strogo prijateljskom odnosu, blago strese nutrinu. Bio je to naravno samo benigni začin našem odnosu, ali vješto se potrudila da Marija ne ulovi taj pogled koji mi je pritom uputila. Za svaki slučaj – da ne bi od muhe napravila slona.
“Znači vi muški samo mislite na sex”, subverzivno će Marija.
Tajana mi, neočekivano, uskače u pomoć:
“Znaš kaj, da ti budem iskrena i ja 99% vremena razmišljam o sexu.”
“Aha zato me tak često zoveš.”, opet ne mogu odoljeti lascivnim volejima. Ubrzo sam, ja kralj Ragnar, sveden na pravu mjeru jer i drugi put, poput balavca, dobivam Zdenkovim partiklićem preko usta. 
Kako je padala razina preostale pive tako je i kiša jenjavala, kao da je ispunjenost rezervoara oblaka i naših konzervi povezana meni nepoznatim zakonom o nespojenim posudama. Tajani se razvezao jezik o njenim bivšim, većinski tinejđerskim vezama. Bilo je baš lijepo vidjeti kako je na tren iz svojeg ponašanja i gesti u potpunosti uklonila i najmanju naznaku svakodnevne uloge majke i supruge. Bila je opet zaigrana, šarmantno prgava klinka, s tom prednošću što je to ovaj put u koži svoje zrelije verzije kojoj se tadašnje brige čine isključivo smješnima. Dašak prošlih vremena pomlađivao joj je lice i udahnjivao mu zarazni djetinji sjaj. Uhvatim se da očarano buljim u nju. Nisam htio da to primijeti pa sam se prebacio u diskretniji mod – proučavajući udaljenu autohtonu turopoljsku drvenu klet na osami, zamišljajući da u njoj robinzonski živim, a što bi najvjerojatnije bilo zabavno sve do časa kad bi mi počeo falit internet. 
Taman kad je ponestalo pive kiša je stala. Opet ta identičnost ispunjenosti tj. ispražnjenosti rezervoara oblaka i konzervi – kao unaprijed ispisani scenarij ove naše vožnje. I Vikinzi su vjerovali da im ratničku sudbinu pišu bogovi – je li i ovo neki Odinov znak?
Vodenim tragom kapljica još orošenim zrakom ispružila se duga u svoj veličanstvenosti boja. Poput nebeske kupole u svom podnožju seoskom cestom razdijeljene na dva savršeno jednaka dijela. 
“Podsjećaš me na dugu. Predivna si, ali nedostižna no zbog toga ništa manje privlačna.”, nesaopćene misli plovile su, nepredvidljivo i hirovito poput oblaka, plavetnilom mojih neurotransmitera. Nikome konkretno nisu bile upućene – ali guštao sam u toj pomalo poetičnoj paraleli koja se pojavila niotkud.
Kao da je čula moje misli o dugi, Tajana me, tražeći s Marijom životinju s kojom imam najviše sličnosti, usporedila sa šarenim paunom. 
“Pa kaj ne? Voli se šepiriti okolo. Raširi krila tak da svi, htjeli ne htjeli, moraju uživati u njegovim bojama. Udivljen je sobom! Treba publiku. Diva!” 
“Haha, fakat – njega smo fakat najbolje zgađale. Kakav cirkus”, Marija potvrdi kvalitet poredbe. 
U naletu energije i polupijan, čisto jer mi je došlo i kojeg razloga onda imam da to ne radim?: 
“E sada ćete vidjeti moj cirkusku točku” Vadim dugu majicu iz torbe i oblačim ju, sve u vožnji, dakle bez ruku na guvernalu. Vičem: “Nemojte to pokušavati kod kuće.”, jer pretjerivati se spram vlastite ocjene zahtjevnosti same aktivnosti, a za potrebe zabavnosti, mora. 
“Pa ni ne možemo vozit kod kuće!”, poklapa me Marija. 
“Diva, znači rekla sam – diva! Ovaj me fakat nadmašuje!”, čujem Tajanu kako me otpozadi trača.
“Prije bi rekla dvorska luda!”, Marija doda, ali već sam, na pramcu povorke, imao smišljen kontru na Tajaninu upadicu: 
“Pa zato si me i upoznala! Da napreduješ do višeg nivoa. Da postaneš turbo diva!”, 
“Ja sam dvorska luda što prirodom vrluda, radi glupa čuda, za Uskrs tuče muda, čeka da poplave, rusvaj tada prave, kralj ga jako voli i sve mu dozvoli”
Čitava atmosfera zajedničke vožnje kroz prirodu tako je idilična da ju ne treba kvariti bilo čime što bi moglo narušiti spleen zajebancije koja se odvija po već lagano internom ključu koji uz sam sadržaj daje dodatnu draž nama dragocjene unikatnosti. Maj prešes…