Listajući mnogobrojnu sportsku (uglavnom nogometnu) arhivu, za oko je zapela crnobijela fotografija skupine domicilne škvadre iz Novog Čiča u trenirkama i tenisicama a razne životne dobi.

Na fotki smo prepoznali dvanaestoricu kršnih kuglača snimljenih na negdašnjoj kuglani Radnika u Kolarevoj koje više nema a danas je stambena zgrada, u prizemlju sa lokalima, a na prostoru iza Robne kuće. Susjed imenjak Mato Martinec, danas mladoliki 73-godišnjak, također je na slici (stoji prvi s desna) i začas je dogovoren razgovor za cityportal.

“Imam i ja tu istu fotku a prilažem vam još jednu, možda i vrijedniju (o ovoj drugoj malo niže). Snimke datiraju negdje iz sredine sedamdesetih. U Noom Čiču je djelovalo Sportsko društvo Dinamo u kojem su egzistirali najprije nogometaši (danas Dinamo Hidrel) a onda i kuglači, stolnotenisači i šahisti. Uz nogometaše, mislim da smo mi kuglači bili najaktivniji. Trenirali smo ponekad i više puta tjedno na kuglanama u Starom Čiču, Lomnici, na Radniku a pamtim da smo gađali i na kuglani Nikole Dragaša u Kranjčevićevoj u Zagrebu”- prisječa se Martinec, porijeklom iz Čakovca koji je u Novom Čiču zavolio Šteficu Anić (autorova školska kolegica prvih četiri razreda osmoljetke) a onda i trajno ostao u Turopolju.

“Imali smo takozvanu udarnu momčad koja se prema situaciji i potrebama mijenjala. Na priloženoj fotografiji s lijeva stoje Devi Magdić, Stjepan Malec, Franjo Đurašić, Josip Đuksi Čuki, Franjo Stepančić, Stjepan Đuksi Čepe, Kruno Trdić i Mato Martinec. Čuće s lijeva: Stjepan Mihac Sinek, Ivan Lažnjak, Josip Berković i Ivan Turković. Standardni i vrlo dobri bili su još i Branko Petrina, Ivan Mihac, Ivan Kadabec i Božo Marčec a povremeno su kuglali i mnogi drugi iz Novog Čiča i susjednih mjesta Lazina Čičkih, Ribnice, Jagodnog i Podotočja koja gravitiraju Čiču. Uz redovito treniranje, imali smo i svoja lokalna natjecanja na kojima su sudjelovali kuglači iz na primjer Starog Čiča, Turopolja, Lomnice, Plesa i drugih mjesta velikogoričkog kraja. Svrha djelovanja bilo je bavljenje zdravim sportom ali i druženje te zabava. Sama natjecanja shvaćala su se vrlo ozbiljno. Mi iz Novog Čiča rado se sjećamo Cupa Velike Gorice (nismo uspjeli sa sigurnošću saznati godinu) kada smo došli do samog finala kontra vrlo kvalitetne momčadi Plesa (na priloženoj fotografiji Martinca zajedno kuglači Plesa i Novog Čiča prije finala). Tijesno smo izgubili ali nije bilo ni čudo jer za Pleso su tada kuglali i, mislim šestorica, igrača Radnika koji je pak za nas volontere bio profesionalna kategorija. Nismo previše tugovali a proslavili smo na pravi način završnicu Cupa dobrom večerom i u to vrijeme popularnim cvičekom i dobrovoljčekom (blaga, crvena, pomalo reska vina, od kojih se gemišta moglo popiti o ho, ho).”

Pitali smo Martinca i o financiranju jer kuglanje je koštalo. “Morali smo se samofinancirati uz pomoć pokojeg sponzora. Koliko pamtim, trenirke nam je nabavio gospodin Ivan Lažnjak koji je među nama bio najiskusniji a vjerojatno i najveći zaljubljenik u ovaj lijepi sport. Lažnjak je bio veliki veseljak, sklon zezanciji i vicu a nije bio škrtica, samo gospođa nije smjela ništa saznati. Sada se to može otkriti jer nažalost oboje su nas napustili, isto kao i Kruno Trdić te Josip Berković sa fotografije.

Druženje kuglača iz Novog Čiča potrajalo je godinama a što je pokvarilo idilu? “Svako novo vrijeme nosi svoje novosti. Dolazila je krajem osamdesetih u Zagreb Univerzijada, gradili su se novi sportski objekti a Velika Gorica je dobila tada moderni stadion na novoj lokaciji. Stari plac Radnika u Kolarevoj odslužio je svoje, mi kuglači iz Novog Čiča sakupili smo također dodatnih godina, poneki i kilograma (Martinec nije, izgledom bi još i danas mogao rušiti čunjeve) a odlaskom jedne generacije, kuglanju je u Novom Čiču došao kraj”- zaključio je Mato Martinec.

Nažalost to je tako. Danas su neka drugačija, internet vremena. Druženja je sve manje pa i dolje potpisani autor teksta uz pisanje voli zaigrati i šah s živućim ljudima ali – preko računala.