Prvi dio feljtona o osnivanju NK Dinama iz Novog Čiča pročitajte OVDJE, a u drugom dijelu donosimo nastavak razgovora s jednim od osnivača kluba Ivanom Drobnjakom.

Svečana sjednica povodom 70 godina od osnutka održat će se sredinom prosinca, a po prvi put u povjesti kluba vodit će je žena, predsjednica kluba Ivana Cesarec, koja je naslijedila cijelu seriju istaknutih predsjednika. A mi se vraćamo na početak, na prve dana kluba, na 1948. godinu.

– Najveći problem nakon osnutka bilo nam je igralište – pričao nam je Ivan Drobnjak.

– Tu smo iskoristili događanja u poslijeratnom društvu, odnosno početak gradnje zračne luke. Mještani Plesa su zbog važnih državnih interesa morali ustupiti svoje parcele, a zauzvrat su dobivali slične u okolici Čiča i na drugim prostorima ravnice Turopolja. Odlazak Plešana na udaljene oranice i sjenokoše nije bio baš lagan i isplativ posao pa su spomenute parcele prodavali, pa makar i jeftinije. Imali smo kao klub i tu sreću što je igrač Radnika Franjo Plepelić Beli dobio parcelu pokraj ondašnjeg mlina u Čiču, odnosno dvornog mjesta Branka Noršića, i tada nove škole, na mjestu današnjeg igrališta. Franjo Plepelić, kao i kasnije sin mu Željko, dao bi sve za nogomet, pa smo uz njegovu, na korištenje dobili i još dvje susjedne parcele od nekih ljudi iz Plesa. Dalje je sve ovisilo o našem radu i snalažnjivosti – prisjećao se Drobnjak pa nastavio:

– Igralište smo u prvoj fazi trasirali u smjeru istok-zapad. Konje za oranje imali su i dali Mirko Kraljić i Josip Zubek, igrači Dinama, pa su radovi započeli. Kad je spomenuti dvojac obavio oranje, ali i tanjuranje, drobljenje krupnijih gruda zemlje, slijedila je fina obrada, koja je i najduže trajala. Ručno je grabljicama trebalo poravnati svaki pedalj budućeg travnjaka. Tu smo imali veliku pomoć omladine Novog Čiča, ali i drugih mještana. Radovi su se znali otegnuti i na noćne sate ako je bila mjesečina.

Osnivači Dinama iz Novog Čiča, Ivan Anić i Ivan Drobnjak, uz zastavu kluba

Ispričao je Drobnjak i kako se nabavljala prva nogometna oprema u Čiču.

– Paralelno s izgradnjom igrališta, bili smo aktivni i u drugim poslovima vezano uz novooformljeni klub. Nabava opreme, dresova, kopački, štucni, kostobrana, lopti…, bila je također vrlo važna, pa smo i tu morali biti majstori za snalaženje zbog poslijeratne neimaštine. I odlučili smo iskoristiti činjenicu što se zovemo isto kao i zagrebački Dinamo. Delegacija u sastavu Mihelić, Kokot i Drobnjak morala je na put u Maksimir. Sjećam se, to onda i nije bilo tako jednostavno. Trebalo je pješice ili biciklom u Goricu, ili na vlak u Mraclin. Na putu bi bili čitav dan, a onda u Dinamu ne bi našli odgovornu osobu koja bi mogla pomoći u ostvarenju naših nakana. Tek nakon nekoliko pokušaja naišli smo na odgovornu osobu i veliko razumjevanje zagrebačkih modrih i u Čiče donjeli komplet od 15 dresova, gaćice, štucne, kostobrane, kopačke, pa čak i loptu. Nije to bila glanc nova oprema, ali smo u to vrijeme bili najbolje ‘skockana’ momčad u Turopolju – isticao je danas pokojni Drobnjak.

No nisu Čičani u Maksimiru dobili samo opremu.

– Dobili smo i knjigu o nogometu u kojoj smo pronašli sve o dimenzijama igrališta, što smo iskoristili na našem novom travnjaku. U ostvarenju ostalih naših ciljeva morali smo biti i pomalo fakini. Sjećam se, 1949. godine Gorica je trebala dati delegaciju mladih za odlazak na slet u Beogradu, povodom Titova rođendana. Kao omladinci iz Čiča dobili smo 20 kompleta sportske opreme, ali se u Beograd nije išlo. Zbog kiše ili nečeg drugog, nije ni važno. Znam da smo opremu zamijnili za onu nogometnu – sa smiješkom je prepričavao Drobnjak.

Novočičanima je dobro došla činjenica da nose isto ime kao klub iz Maksimira

Izvor prihoda bila je i prodaja piva.

– Punktovi su nam bili kod gostionice Vaga, kod lokala Mihelića preko puta crkve te pri Rupiću na Jagodnom. Glavni trgovci ‘ugostitelji’ bili su opet igrači i članovi Uprave Svekrić i Anić, a pomagala im je Anićeva susjeda Ljuba Rončević. Ljubicu moram spomenuti na insistiranje mojeg susjeda Anića ha, ha , ha. Već sam više puta spomenuo da smo imali veliku pomoć gotovo svih mještana. Tu mislim na pojedince, ali i organizacije i društva. Posebno moram pohvaliti Kulturno umjetničko društvo Novo Čiče, koje je također formirano i osnovano tih dana. Oni su po okolnim selima održavali igrokaze, a prihod su znali prosljediti za potrebe NK Dinama Novo Čiče – zaključio je svoje svjedočenje Ivan Drobnjak, koji je kao predsjednik kasnije vodio klub, i to u vrijeme najvećih uspjeha Dinama Novo Čiče.