Prijava

Vaša prijava

Već 40 godina štite živote i imovinu građana Velike Gorice


Javna vatrogasna postrojba Velike Gorice ove godine slavi 40. rođendan. Osnovana je 1947. godine kao ispostava Vatrogasne brigade Zagreb. U toj prvoj fazi veliki doprinos stvaranju ove profesionalne postrojbe dao je DVD Velika Gorica.

– 1979. godine izgrađen je novi Vatrogasni dom, koji se tada zvao Dom društvene samozaštite. Gradio se samodoprinosom. Projekt je pokrenula Općina Velika Gorica, u suradnji s DVD-om Velika Gorica, kojem je na čelu bio Fabijančić Stjepan, a tajnik Perlić Nikola. Taj dvojac bio je glavni nosilac tog projekta – rekao nam je Josip Jančić, pripadnik Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica od njezinog nastanka.

Prije nastanka JVP-a, DVD Velika Gorica bio je zadužen za zaštitu od požara na području cijele općine Velika Gorica te područje današnjih općina Orle, Kravarsko i Pokupsko. U četiri smjene imali su po jednog profesionalnog vatrogasca.

– Kad bi stigla dojava, on bi pustio sirenu, a dečki iz DVD-a bi se okupili i krenuli gasiti požare po našem lijepom Turopolju. Tada bi uskakao Srebrić Ivan te preuzimao telefonsku liniju i dežurao dok smo mi na terenu – prisjetio se Jančić.

Dežurna četvorka, Arbanas Franjo, Plodinec Stjepan, Stepanić Milan i Šipušić Franjo, postala je okosnica nove postrojbe.

– Iz grada Zagreba dobili smo trojicu profesionalaca, a zaposleni smo i nas trojica, Ivica Kovačić, ja i drugi Ivica Kovačić iz Mraclina. Na početku nas je bilo trojica u smjeni, a ubrzo se taj broj povećao na četvoricu. Moram priznati da smo imali dovoljan broj vozila, u garaži smo imali navalno, kemijsko-tehničko, autocisternu i zapovjedno vozilo. Problem je bio što su to bila mahom rabljena i stara vozila, koja su zahtijevala stalno održavanje i popravke – objasnio je Jančić.

Foto: JVP Velika Gorica

Prvi zapovjednik postrojbe bio je Stjepan Fabijančić Japa, a do 2000. godine u Javnoj vatrogasnoj postrojbi izmjenjivali su se zapovjednici mahom iz Zagreba. Fluktuacija je bila uvjetovana malom plaćom u odnosu na plaće vatrogasaca koji su radili u smjeni.

Početkom 2000. godine Grad velika Gorica donosi odluku o osnivanju Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica, a za zapovjednika je postavljen Josip Jančić, koji tu dužnost obnaša do ožujka 2002. godine. U tom periodu gorički vatrogascu muku muče s dotrajalim vozilima.

– U periodu kad sam ja bio zapovjednik vozila su bila na rubu izdržljivosti. Imao sam nemalih problema. Za popravak sam morao koristiti svoje prijatelje, koji su u svoje slobodo vrijeme vršili popravke i radili generalke na vozilima. Uvijek je falilo novca. Ja sam od svog novca kupovao rezervne dijelove, a tadašnji predsjednik Vatrogasne zajednice Velike Gorice Neven Kurilovčanin onda mi je refundirao taj novac. Tako smo mi funkcionirali u tom periodu – istaknuo je nekadašnji zapovjednik.

Nakon njega, na čelnim mjestima izmijenili su se Niko Maršan, Tihomir Varga, a 2009. na mjesto zapovjednika dolazi Borislav Turan, koji je i danas na čelu postrojbe.

– Najjači razvoj Javna vatrogasna postrojba doživljava kada je po sili zakona spala pod lokalnu upravu, odnosno Grad. Nabavila se bolja oprema i vozila, počeo se uređivati sustav upravljanja i povećao broj ljudi. Mi danas u postrojbi imamo 45 profesionalnih vatrogasaca. No, tu nije kraj. Zadnjom procjenom usvojenom na Gradskom vijeću 2017. godine, naša postrojba svrstana je u vrstu pet. Znači da mora imati najmanje 12 ljudi po smjeni, odnosno 48 profesionalnih vatrogasaca raspoređenih u smjene plus zapovjednika i zamjenika – rekao je Borislav Turan, zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica.

 

JVP Velika Gorica pokriva prostor od 552 četvorna kilometra, a samo u prvih pet mjeseci izašli su na 160 intervencija. Na razini godine broj intervencija kreće se oko 325. U svom radu surađuju s društvima Vatrogasne zajednice Grada Velike Gorice te DVD-ima općina Kravarsko, Pokupsko i Orle.

– Ne postoji intervencija, osim možda velikih kemijskih havarija, na koju ne možemo odgovoriti. Imamo opremu i sredstva, a i ljude. Naši vatrogasci osposobljeni su za rad na visini, rad na ruševinama, rad na vodi, a sudjeluju i u tehničkim intervencijama. Razvojem društva i tehnologija pojavljuju se i nove zadaće za nas, jer mi smo služba koja je i organizirana i opremljena i 24 sata dostupna – objasnio je Turan.

Vatrogastvo nije samo zanimanje, ono je i poziv. Ono je sve, samo ne lagan i lijep posao. U svom poslu vatrogasci se često susreću i s ružnim stvarima.

– Imao sam puno takvih situacija, ali mi se jedna duboko urezala u pamćenje. Ovdje u Kolodvorskoj ulici, gdje je napravljen novi kružni tok, dogodila se prometna nesreća u kojoj su stradala djeca. Iz auta sam vadio tijela djece, to se na zaboravlja, to su zaista teški trenutci. Razboriti ljudi, koji znaju što je vatrogastvo, najčešće se ne žele primiti takvog posla. To nije lagan niti lijep posao. Susretao sam se s poginulim osobama, utopljenicima, a najteže je kada vidite djecu. Morao sam iznositi tijela djece stare osam do deset godina stradale uslijed gušenja dimom u požaru, to je jako teško. Traumu nosiš cijeli život i treba vremena da to izađe iz tebe – povjerio nam se Josip, dugogodišnji vatrogasac.

Sve te situacije koje se događaju na poslu protekom vremena ostavljaju trajne posljedice na vatrogasce. Pitanje je samo kada će izaći na vidjelo.

– Iako Velika Gorica figurira kao šesti grad po veličini u hrvatskoj, ipak je jedna manja sredina u kojoj se manje više svi znaju. Postoji velika mogućnost da kad sudjelujete u intervenciji, posebno u prometnim nesrećama, naiđete na stradalog prijatelja. To se nekoliko puta dogodilo našim vatrogascima. Većina mojih kolega doživjela je da u stanu nađu mrtvu ili spaljenu osobu, dođete u situaciju da vam to postane rutina, ali sve to ostavlja trag na ljudima. Mi smo ljudi koji nakon takvih intervencija dolazimo doma svojim obiteljima. Nastojim ne pričati o poslu kod kuće, ne želim opterećivati svoje bližnje takvim stvarima i ostavljam to u sebi. To je vjerojatno tako među većinom mojih kolega. Možda bi se svi zajedno trebali više otvoriti prema stručnjacima i iznijeti naše probleme, kako bi nam oni mogli pomoći  – dodao je Turan.

Profil ljudi koji su se bavili vatrogastvom nekad i sada nije isti. Nekad su vatrogasci bili čvrsti dečki spremni bez puno razmišljanja uletjeti u opasnost.

– Moram priznati, ak’ nisi bil muž i donesel pet litri vina na posel, onda si bil papak. Onda su se ovim poslom bavili pravi muži. To su bili fajteri koje se pitalo i znali su svoj posao. Kad su došli na intervenciju nije bilo zapreka za njih. Ak’ je trebalo, porušel je vrata i štokove, kaj je trebalo. Sada se vrijeme okrenulo. Nema alkohola i sve je prilagođeno novim situacijama. Danas vatrogasac kada dođe na posel pije mleko i vodu – otkrio nam je Josip.

Nakon kornatske tragedije u hrvatskom vatrogastvu stvari više nisu iste. Vatrogasci su napokon stavljeni u fokus.

– Od tog trenutka ozbiljno se počelo razmišljati o sigurnosti vatrogasaca. Nema intervencije koja nije opasna. Mi ovaj trenutak idemo na čišćenje ceste i zaleti vam se auto u vatrogasca i on pogine. Drugi primjer, idemo gasiti požar na kontejneru i ne znamo tko je što bacio u njega. Ima još uvijek zaostataka oružja i eksploziva iz rata. Vatrogasac može stradati na svakoj intervenciji, sada je samo bitno koliko smo mi ozbiljno shvatili ovu priču. Kornati upozoravaju iz dana u dan, bez obzira na to što je od tada prošlo puno godina. Oni nas upozoravaju da se moramo ozbiljno ponašati u svakoj situaciji – zaključio je Turan.