Slika prva. Godina je 1996., tu negdje, možda i 1997., utakmica u popodnevnom terminu na HVIDRA-inom turniru za klince. I jedan poraz koji je bolio… Uglavnom, s ekipom iz kvarta prijavili smo se na turnir, vjerujući da smo barem solidni. A onda su nam Oni priuštili “šamaranje” najteže kategorije. Završilo je 9-1, veći dio utakmice zabavljali su se radeći budale od nas, moglo je biti i 20-1. I u svemu tome kao da je najviše uživao jedan klinac ošišan na ćelavo. Osobno me toliko “izvaljao” po parketu da mi se vrtjelo u glavi još danima.

– To ti je taj Igor Mostarlić.

Tako su mi objasnili. Čuo sam za tog tipa, dečka iz Lomnice koji igra u Dinamu, a toga dana sam doznao i malo više o njemu…

Slika druga. Godina je 2019., jedna iritantno kišna faza ranog proljeća, i kava u kafiću na izlazu iz grada. Sjedim s “malim ćelavim”. Ispričao sam mu svoju nogometnu traumu iz djetinjstva, očekujući da neće imati pojma o čemu pričam, ali on se samo smješkao.

– Sjećam se toga, kako ne… Doveo sam dečke iz Dinama na turnir, većinu smo utakmica tako dobivali – govori Igor Mostarlić.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

On je samo naizgled umirovljeni nogometaš, on je trener šestoligaša Lonje, on je suradnik jednog nogometnog menadžera, on je osnivač čak dva nova kluba… I on je, što je posebno slatko u ovoj priči, jedan od posljednjih nogometnih bohema. Vrsta je to koja izumire, koju surovi profesionalni nogomet ubija na sve moguće načine, zato su ove priče posebno romantične, na trenutke gotovo i nevjerojatne. Promijenio je 17 klubova u karijeri, a malo je onih u kojima je prošlo bez bizarnosti, nesreća… Zabio je na stotine golova, osvajao trofeje, ali i gradove. I na kraju, kaže, ni za čim ne žali.

– Znaš čega mi je jedino žao? Što nisam igrao nogomet nekih 20, 30 godina prije. U to se vrijeme moglo živjeti onako kako sam ja živio, a istovremeno i igrati nogomet na najvišoj razini. Meni su govorili da imam potencijal doći do Reala ili Barcelone, i ja sam vjerovao u to, ali nije se tako razvilo. Volio bih da sam napravio i više u karijeri, ali ni sekunde ne žalim što sam živio na svoj način, po onoj pjesmi ‘ostat će uspomena na posljednjeg bohema…’ – sa smiješkom nas uvodi u svoju priču Mostarlić, a mi se vraćamo na početak.

– Doma sam u Donjoj Lomnici, rodio sam se u Zagrebu 31. svibnja 1983, a nogometnu karijeru počeo sam u Dinamu, tada Croatiji. Imao sam 11 godina, otišao sam na probu i nakon dva tjedna su mi rekli onu čuvenu ‘donesi dvije slike i domovnicu. I ostao sam u Dinamu kroz cijelu omladinsku školu, bio sam i kapetan svoje generacije, jedne od najuspješnijih u povijesti Dinamove škole. Uz mene, tu su bili još i Niko Kranjčar, Eduardo, Ante Tomić, Marko Marić, pa Pelaić, Radas, Ćosić… Svi iz prvih 11 kasnije su igrali prvoligaški nogomet – prisjeća se Igor prijatelja iz djetinjstva.

Ta je generacija doslovno rušila sve pred sobom, osvojila sva prvenstva i kupove, uzimala međunarodne turnire, pobjeđivala i United, i Atletico… Nogomet je malome Mostarliću, naravno, bio cijeli život.

– Često nije bilo lako, težak je to život. Ako je škola ujutro, treninzi su popodne, i obrnuto. Vozili su me roditelji i brat, a kasnije sam išao i sam, na buseve, pa vukao dvije torbe sa sobom… Odeš od kuće ujutro i vratiš se navečer. Nije bilo puno vremena za bilo što drugo. Koliko sam puta vidio kako moji prijatelji početkom sedmog mjeseca odlaze na more, uživati i kupati se, a meni počinju pripreme. Tako je to bilo, ako si se mislio baviti nogometom, moraš zaboraviti na more… Ali unatoč svemu tome, ne bih taj period života ni za što mijenjao! – poentira Mostarlić, jedan od najboljih strijelaca u povijesti mlađih kategorija Dinama, kojem ni to nije bilo dovoljno da se ugura u prvu momčad kluba iz Maksimira.

E, to je poseban dio priče. U koju prvi put upada čovjek koji će i kasnije, još jedanput, značajno utjecati na karijeru Igor Mostarlića.

– Trebao sam potpisati ugovor s Dinamom, sve je već bilo dogovoreno s mojim roditeljima, u tom trenutku Marko Mlinarić bio je u školi nogometa, a Zlatko Kranjčar trener prve momčadi. A onda se dogodio veliki preokret. Za šefa škole došao je Ilija Lončarević, a ubrzo je Cico je otišao, a naslijedio ga je upravo Lončarević, s kojim nikad nisam mogao pronaći zajednički jezik. I mogu reći da sam se zato odlučio na odlazak iz Dinama – govori Mostarlić, jasno i konkretno, iako u nekakve konflikte ni u ludilu ne želi ulaziti.

– Detalji te priče? A možda i nema potrebe… Sad više nije ni važno je li u pravu bio on ili ja. O njemu kao stručnjaku ne mogu reći ništa loše, ali mislim da njegove ljudske osobine nisu na visokom nivou. Kad se danas sretnemo, pristojno ga pozdravim, jer puno je stariji od mene, tako sam odgojen, ali imam svoje mišljenje…

Kao najava da ova nogometna karijera neće biti nimalo obična poslužio je izbor njegova prvoga kluba nakon Dinama.

– Talijanska Pisa! Doduše, prije toga sam bio u Atletico Madridu, koji me jako želio, ali sve je propalo. Točnije, moj menadžer Jozo Terzić nije se uspio dogovoriti oko love… Predugovor je već bio potpisan, ali nakon desetak dana vratio sam iz Madrida. To je možda i jedino za čime zaista žalim u svojoj karijeri, taj Atletico… Uglavnom, vratio sam se od tamo i otišao u Italiju. Imao sam nepunih 17 godina kad sam potpisao ugovor s Pisom i vratio se doma na mjesec dana – nastavlja priču Mostarlić.

A baš se u tih mjesec dana, eto, igrao turnir u Kurilovcu…

– Prijatelji su me nagovorili, kažu ‘ajmo igrati’ i ja pristanem. I tu se dogodi da slomim nogu… Uletio mi je Berković iz Kuča, pamtim to i dalje… Čim su u Pisi to saznali, raskinuli su ugovor.

I ostao je bez kluba. Nakon šest mjeseci oporavka ruku spasa pružio je Udarnik.

– Odigrao sam strašnu polusezonu, dao 20-ak golova u trećoj ligi, i došao je poziv iz Hajduka. Otišao sam u Split, odigrao prijateljsku protiv Dugopolja, a nakon nje smo se sve dogovorili. Međutim… – najavio je novi preokret u priči Igor pa nastavio:

– I Iz Maribora su me zamolili da dođem odigrati jednu prijateljsku. Brat i ja smo sjeli u auto i otišli, a odmah nakon utakmice su željeli da potpišem ugovor. Ipak sam otišao kući, razmislio i na kraju odabrao Maribor. I tad je to bio europski klub, a svidio mi se i rad trenera. Čovjek se zvao Matjaž Kek…

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Odluka da odbije Hajduk pokazala se dobrom.

– Mislim da nisam pogriješio. Osvajali smo titule, bio sam miljenik navijača, smišljali su pjesme za mene, a proglasili su me i najboljim igračem slovenske lige… Uživao sam u te dvije sezone – prisjeća se Mostarlić faze karijere koju će proglasiti najljepšom, a koju je prekinuo poziv Spartaka iz Moskve.

– Opet su raznorazni menadžeri sve zakuhali i transfer je propao! I ankon svega toga na kraju sam ostao nigdje…
I sve se odjednom okrenulo naopačke. Umjesto za moćni Spartak, zaigrao je za novog slovenskog prvoligaša Bele Krajine. Umjesto u Moskvu, preselio se u Črnomelj, mjestašce od šest tisuća ljudi.

– Tamo sam bio šest mjeseci, da bi stigao poziv iz Istre. Tad se klub zvao Pula Staročeško, a trener je bio Igor Pamić, veliki stručnjak. Ostali smo u ligi iako šest mjeseci nismo dobili niti jednu plaću. Snalazili smo se na sve moguće načine, pomagali su nam i roditelji… Eto, i taj dio HNL-a sam prošao.

U tim trenucima, ne zaboravite, Igor Mostarlić ima samo 21 godinu. I sve ovo iza sebe. I još gomilu toga ispred, ostanite s nama…

– S Pulom sam ostao u ligi, da bi na ljeto otišao u Međimurje. Došao sam u odličnu momčad, a ja sam bio prvi strijelac kluba i treći strijelac HNL-a, iza Bošnjaka i Eduarda. Međutim, na zimu se par ključnih igrača prodalo i do kraja smo se jedva spasili od ispadanja – pamti sve Mostarlić, kojem je karijera opet izgledala ružičasto.

– Te sezone zabio sam 14 golova i na ljeto sam dobio ponude nekoliko hrvatskih prvoligaša, ali i ruskih klubova, ali nisam želio u Rusiju. Opet me zvao i Hajduk, imao sam ponudu na stolu, gotovo sam i odlučio da idem dolje, ali kad se javio Ivo Šušak iz Osijeka, i drugi put sam odbio Splićane – otkriva Igor i nastavlja:

– Ivu Šuška cijenim najviše od bilo kojeg trenera u hrvatskom nogometu, to je jedan veliki gospodin i sjajan pedagog. Za pet minuta sam se sve dogovorio s Osijekom. I drago mi je što jesam, budući da sam imao veliku podršku i trenera, i direktora Alena Petrovića, ali i predsjednika Branimira Glavaša. I on je veliki gospodin, kojem skidam kapu i želim mu sve najbolje u životu…

Zbližio se s gazdom, a na terenu je sve bilo gotovo idealno… Međutim, naravno da opet slijedi “međutim”.

– Sezona je krenula odlično, bili smo u vrhu, da bi u jednom trenutku došlo do nezadovoljstva i Ivo Šušak je morao otići. I četiri, pet kola prije kraja sezone za trenera nam dolazi, nećete vjerovati, Ilija Lončarević… Do kraja, pogađate, nisam odigrao više niti jednu utakmicu – kiselo se smješka Mosta, kako ga zovu prijatelji.

– Kad je došao, baš sam imao tri žuta kartona, a kad je on to saznao, krenuo je naš nastavak priče iz Maksimira. Na to se nadovezala i moja svadba, koja je trebala biti tjedan dana nakon što sezona završi. No sezona se produžila i taj vikend se ipak igralo. S bivšim trenerom Šuškom i ljudima iz kluba imao sve dogovoreno, dozvolili su mi da izostanem, ali Lončarević je poludio kad je čuo. Na kraju su svi igrači, stožer i ljudi iz kluba bili gosti na mojoj svadbi. Svi osim Ilije Lončarevića, koji se nije pojavio.

I bilo je jasno da se osječka epizoda bliži kraju.

– Počele su pripreme za novu sezonu, a ja sam došao u top formi. Trenirao sam i individualno, a prvo testiranje pokazalo je da sam jedan od najspremnijih. Kad je Lončarević vidio rezultate, odmah je rekao da je to nemoguće i poslao me na doping kontrolu!

Teško je već i izbrojiti koja je to bila runda u obračunu Ilije i Igora, ali bilo je očito da će meč svaki čas završiti.

– Na testu se pokazalo da je sve ok, ali već tad mi je bilo jasno da neću moći psihički izdržati to njegovo ponašanje. Jednostavno se nismo našli na istoj valnoj dužini… U svemu tome odlučio sam igrati mali nogomet na Hvidri, tu u Gorici, zbog čega su me u klubu suspendirali. Oni su otišli na pripreme u Međugorje, a ja sam zatražio papire.
Osijek je, dakle, otišao u povijest, a budućnost je nudila potpis ugovora s Rijekom. Ali Mosta je i ovaj put imao svoj đir.

– Sve je već bilo dogovoreno s Rijekom, trener je bio Nenad Gračan, da bi mi navečer oko 23 sata, ležao sam doma u Lomnici, zazvonio telefon. Zove menadžer i pita me želim li ići u Izrael. Odmah mi je poslao ugovor, sve skupa trajalo je do tri sata u noći, a već ujutro sam imao let za Tel Aviv. Klub se zvao Maccabi, iz Herzliye, mjesta koja je od Tel Aviva kao Gorica od Zagreba, ujedno i najljepši grad u Izraelu – prepričao je Igor još jedan preokret u svojoj karijeri.

– U Izraelu su me svi super prihvatili, ostali smo u ligi, osvojili smo i Kup Izraela, prvi trofej u povijesti kluba. Sve je bilo stvarno odlično, nakon te sezone željeli su me i veći klubovi, no odlučio sam ostati. Sve mi je toliko odgovaralo da danas mogu reći da bi, osim u Hrvatskoj i mojoj Lomnici, jedino tamo mogao živjeti. Ozbiljno, isti tren bih spakirao kofere i otišao živjeti u Tel Aviv! Nadam se da ću jednoga dana kao trener završiti tamo… Klima čudo, kupanje od drugog do desetog mjeseca, grad živi 0-24, prekrasne plaže… Svakome bih preporučio da ode vidjeti Tel Aviv.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Iz ove perspektive zvuči pomalo nevjerojatno, ali u to je vrijeme navodno bio i blizu reprezentacije! I tako bi možda i završilo da je ovdje riječ o nekoj običnoj karijeri. Kao što nije.

– Bila mi je to baš sjajna faza karijere, stvarno se spominjalo i da me Slaven Bilić vidi na nekom širem popisu reprezentacije. A onda je krenuo peh! Na pripremama mi je popucao trbušni zid, pa se upalile pubične kosti… Oporavak se produžio i na više od šest mjeseci. Raskinuo sam ugovor s Izraelcima i otišao opet u Međimurje.
Opa, u ovoj se priči neke epizode i ponavljaju… Dakle, Čakovec je bio poznata sredina, ali kod Mostarlića bez komplikacija ne ide.

– U Međimurju me dočekala grčevita borba za ostanak u ligi, a u sklopu toga se rađala i čuvena afera ‘Offside’, ona puštanja utakmica… Kad sam saznao što se događa, sazvao sam sastanak igrača i uprave. Upozorio sam da se nešto tu događa, ali predsjednik mi je rekao da je to nemoguće dokazati. I ja sam odgovorio da u tom slučaju odlazim. Nisam želio sudjelovati u tome…

Što zbog ozljeda, što zbog namještanja, karijera Igora Mostarlića te je zime 2008. godine opet upala u rupu. I trebalo je pogoditi pravi put da se iz nje izađe. A naš je junak pogodio k’o prstom u govno.

– Otišao sam u Posušje i požalio. To je bilo strašno! Nakon svega što sam prošao, odjednom si u bosanskoj ligi, u kaosu. Jedno ti obećaju, drugo rade, petljaju i muljaju… I kreće kalvarija nakon koje sam odlučio da više ni ne želim igrati nogomet. Doslovno me prošla me volja za nogometom – priča Igor, koji je tad imao tek 25 godina!

– Vratio sam se doma i držao se svoje odluke, nisam igrao gotovo dvije i pol godine, pa otišao rekreativno igrati za Gradiće. Odigrao sam desetak utakmica, da bi mi došla ponuda iz Jedinstva iz Bihaća. Druga bosanska liga, ali sasvim druga priča. Svi su bili korektni, svi uvjeti su ispoštovani, u polusezoni sam zabio 15 golova i nakon toga dobio poziv iz Tuzle, iz Slobode. Sa zadnjeg mjesta došli smo do petog, zamalo izborili Europu. Padali su svi redom, od Širokog, Sarajeva, Željezničara… Sve je bilo idealno, želio sam ostati, ali onda je taj predsjednik koji nas je doveo doživio krah i otišao.

Nakon svega, i nije posebno šokantno što je tako završilo.

– Otišao sam u Krško, u Sloveniju, ali rastali smo se kad je počelo ‘štekati’ s novcima. I došao sam u HNK Goricu. Iskustvom i golovima pomogao sam Gorici da postane stabilan drugoligaš, ali na kraju sezone otišao sam svojim putem, iako je gospodin Črnko želio da ostanem – govori Mostarlić, koji je s 30 ulazio u zadnju fazu karijere.

Slijedio je Kurilovec, pa u ambiciozni i bogati Savski Marof, a kad je i ovdje gazda doživio krah (?!), Mostarlić se odlučio vratiti kući.

– Da, vratio sam se u Lomnicu, odlučan da više neću igrati ozbiljan nogomet, da je vrijeme da pomognem svom selu. Brat je bio predsjednik kluba i odlučio sam podići NK Lomnicu, koja je bila u šestoj ligi. Posložili smo se na svim razinama i krenuli raditi. Bio sam trener i igrač, prve sezone bili smo drugi, sljedeće smo izborili viši rang – govori Mostarlić, kojeg je nakon tri godine sva ta količina posla u klubu iscrpila, potpuno potrošila.

– Previše sam toga radio sam i došlo je do zasićenja. Tri kola prije kraja, kad smo osigurali ostanak, otišao sam iz kluba.

Posljednju utakmicu u karijeri odigrao je upravo u dresu Lomnice, ali nju ne pamti po lijepome. U zapisniku delegata stajalo je da je fizički napao suca, da ga je pljuvao, stao mu kopačkom na nogu…

– Ne, mislim da mi to neće biti zadnja utakmica u karijeri. Ne želim na taj način završiti karijeru, vratit ću se sigurno. Ako bude zdravlja, naravno – započinje ovaj dio priče Igor pa se okreće detaljima:

– Utakmica se igra u Orešju, suci kasne pola sata, ali igralo se izuzetno korektno. Do zadnjih 15-ak minuta. Isprovocirale su me dvije, tri sudačke odluke i jednostavno sam ‘pukao’. Iako, nije to bilo baš onako kako se pričalo. Doslovno su me dočekali, željeli su me kazniti. Udaranja i pljuvanja nije bilo, ali psovki je, povlačenja za dres… Stao sam i kopačkom pomoćnom sucu na prste, od toga ne bježim. I dobio sam dvije godine suspenzije.

Uvjeren je Igor i dalje da je sve to bilo dio plana.

– Nikad u Lomnici nismo željeli raditi, recimo to tako, s nekim višim instancama. I zato zabili nož u leđa, zapravo pouzdano tvrdim da je to bila ‘sačekuša’… – zaključio je priču o svojoj karijeri Mostarlić.

A kad se podvuče crta, ostaje jedno ključno pitanje za svakog pravog Hrvata, koji voli pogledati u tuđi džep. Koliko se u svemu tome moglo zaraditi… E, tu se mangupski nasmijao.

– Mislim da bi bilo ružno kad bih rekao koliko sam zaradio, ha, ha… Zaradilo se dosta, potrošilo se još više! Eto, tako nekako… Ali glavno da sam živ i zdrav. Imam kuću, imam auto, imam od čega živjeti i ne žalim se – rekao je Mosta i otvorio onaj dio priče pod radnim nazivom “posljednji boem više se ne rađa…”

– Znam da me takav glas prati, ali opet kažem, ničega mi nije žao. Gdje god dođem, u svakoj sredini u kojoj sam igrao, vrata su mi otvorena, ljudi se vesele što me vide, a to je najvažnije – ističe Igor.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Veseljak je, voli društvo i zabavu, muzikaše i tamburaše…

– Je, bilo je stvarno svega, ali htio bih reći da nisam bio od onih koji nisu voljeli trenirati. Ali da, volio sam i zaružiti! Znali su nas više puta tamburaši i cigani trubači gotovo dopratiti na trening, na utakmicu… Uvijek sam si nalazio ekipu, nikad nisam bio sam u tome, ha, ha – s osmijehom na licu prisjeća se Mosta pa nastavlja:

– U Beloj Krajini smo imali utakmicu protiv Olimpije, ali zaružili smo večer prije i praktički smo došli na utakmicu direktno izvana. Trener i predsjednik pozvali su me na razgovor dva sata prije utakmice i rekli: ‘Sve znamo, gdje si bio i što si radio’. Predsjednik je rekao treneru da me ili stavi u prvih 11 ili da me uopće ne skida. I on me stavi, mi dobijemo tad iznimno jaku Olimpiju 1-0, a ja budem igrač utakmice! I znate dalje sve… Tamburaši i to, nastavljamo gdje smo počeli dan prije, ha, ha, ha…

Ukratko, ono što su na višim razinama bili Baka Slišković ili Paul Gascoigne, ovdje je bio Igor Mostarlić. Sjajni igrač i još bolji bećari.

– Volio sam život bohema, ali ja sam svoje na terenu uvijek odradio. Dođeš na trening, obučeš šuškavac i trenirku, izađe to iz tebe i idemo dalje. Tko zna, zna, tko ne zna, neka ne izlazi, ha, ha… Volio sam otići i u saunu. Tri puta po 15 minuta i k’o nov si! Svi su znali kakav sam i što sam, imali su razumijevanja, ali jedna je stvar tu ključna… Ako si pravi na terenu, izvan njega radi što god hoćeš!

Da je bilo malo više sreće, malo više samokontrole, igračka priča možda bi izgledala i nešto drukčije, no to je danas prošlost. Danas je trener, nakon Lomnice vodio je i Meštricu, a sad je u Lonji. Počeci su vezani uz niželigaški nogomet, a tu pogotovo ima bećara, možda i većih nego što je on bio. No znat će trener Mostarlić s njima…

– Prije svega, teško će me igrač moći prevariti u takvim situacijama. Nisam od onih koji bi bili isključivi po tom pitanju, razgovarao bih s njim, ispričao i svoje iskustvo, objasnio da prvi, drugi ili treći put tako može ići, ali četvrti baš i ne…

Na nogomet gleda sličnim očima kao, primjerice, Pep Guardiola ili Robert Prosinečki, to su treneri koje izdvaja kao neke svoje uzore, a usporedno s trenerskom gradi i karijeru u menadžerskom svijetu.

– Ne bih rekao da sam agent, moj suradnik i prijatelj Niko Antunović vodi brigu o igračima, a ja ih samo nalazim i treniram, dajem upute i savjete. Ja sam, recimo, stručni dio tog našeg tima – objašnjava Igor, koji s Nikom Antunovićem pokreće i jedan projekt koji bi mogao puno donijeti velikogoričkom sportu.

– Mali nogomet mi je prva ljubav. Igrao sam ga uvijek, kad god sam mogao. Na Kutiji šibica sam osvajao i momčadske i pojedinačne nagrade, uostalom i najbolji sam strijelac u povijesti Kutije, zabio sam 101 gol… – napravio je Igor kraći uvod pa najavio svoj projekt:

– Pokrenut ćemo Malonogometni klub Gorica. Ideja je da djeca već od predškolske dobi budu kod nas, da imamo cijeli omladinski, ali i seniorski pogon, koji će krenuti od druge lige, a zatim napasti i prvu. Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša i u malom nogometu. Ponudit ćemo suradnju i HNK Gorici, ali mi smo projekt praktički već zatvorili. Krajem petog mjeseca krećemo, tad će sve biti isplanirano i posloženo za sljedeće dvije, tri godine.

Da ne završimo bez još jednog “međutim”, recimo i ovo… Međutim, nije malonogometni klub jedini kojeg će Mostarlić osnovati.

– Nas par prijatelja imamo plan sljedeće sezone osnovati i klub velikog nogometa, mislim da ću u njemu završiti karijeru. Nekoliko prijatelja žele da odigramo još malo velikog nogometa, pa ćemo osnovati klub, vjerojatno u Lomnici. Zvat ćemo se Lomnica, crtica, pa sponzorstvo. To kreće iz prijateljstva, ali ambicije će uvijek biti da se ide na prvo mjesto. Pa makar i u sedmoj ligi. Idemo, sedma, šesta, peta, pa dokle ide. Igramo nam se još, a dok god igramo, želimo pobjeđivati – završio je svoju ludu priču Mostarlić.