Neki misle da je did Jure imao dva srca, jedno koje mu je davalo snagu, a u drugom je čuvao svoje poštenje.

Ali, nemoguće da je bilo tako, pa bio je jak za petoricu, a dobrote u ovoga Ličanina kao u Ljubana, Drage i svih njihovih zadrugara iz Velikog Sela Mate Lovraka - zajedno.
Mogao je dići u zrak vola od 600 kila, kada bi konji ušli u glib s kolima natovarenim balvanima, sam bi izvukao zaglavljeno kolo, remenje na aranu koji je pokretao vršilicu za žito, mogao je zaustaviti vlastitim rukama, a jednom je u vojsci u zrak digao konja, zajedno s kapetanom koji ga je jahao.

Čovjek medvjed

Podsjećaju ove priče na legendu o najjačem čovjeku na svijetu, Ličkom Samsonu, Čovjeku medvjedu i Herkulu zlatna srca, kako su sve zvali Marijana Matijevića, međutim, za razliku od snagatora koji je obišao svijet, skromni Jure Rajković nikada nije napustio svoju Plašćicu kraj Brinja, u kojoj se rodio 1928. godine i umro 1997. Matijevićeva snaga je opisana i opjevana u mnogim zapisima, no Juru opisuju brojni živući svjedoci čitavog brinjskog kraja i dobrog dijela Like. Njegovo ime izaziva veliko poštovanje kod svakog muškarca koji je ikada kročio na tlo između Male kapele i Velebita, tamo gdje dječica kad odrastu, i danas ne žele postati superheroji iz popularnih videoigrica već žele biti - snažni kao did Jure Rajković.
Ipak, nije ovo novinarska ekskluziva, Nedjeljni su druge novine koje pišu o ponosnom Ličaninu. Otkrila ga je Arena još davne 1961. godine. Novinar T. Šimunović opisuje ga kao najjačeg čovjeka u Lici i najboljeg harmonikaša u brinjskom kraju. Kada mu je banuo u dvorište, cijepao je ogromnu omoriku.
- Pročula ti se snaga, Jure - kazao mu je novinar.

did2.jpg 

- Što želite vidjeti - pitao ga Jure sa smiješkom, znajući da je novinar iz Zagreba do Like potegnuo po dokaze.
Sam je otišao do motocikla NSU od 125 kubika, teškog oko 100 kilograma, kojim ga je dovezao Brinjanin Vlado Draženović i bez ijednog grča na licu ga vinuo u zrak.
- Ovako bi prošao i fićo, da ste njime došli - rekao im je Jure smiješeći se.


Visoka životinja


Onda je iz staje izveo konja od 600 kg, pa ga uhvatio za prednje noge i podigao. Životinja je bila visoka, previsoka da bi mogao zaći ispod i dići je na leđima. Naišla su mu dva sina iz škole, Jure i Nikola, pa je i njih, svakoga u jednoj ruci digao bez problema, isto je napravio s Vladom i jednim seoskim dečkom iako su obojica zajedno teška oko 170 kg, procijenio je novinar. Zapisao je još jednu zanimljivost - s Jurom se svi rukuju tako da ga se uhvati za lakat, jer, nesvjestan svoje snage, nenamjerno bi mogao uzrokovati probleme na šakama onoga koji mu pruži ruku.
Sin Jure danas živi u Velikoj Gorici, ima sinove Željka i Damira, Željko ima Juru i kćer Lorenu, a Damir Petra i kćer Adrijanu. Ima u njima snage dida Jure, shvatili smo to čim smo ih upoznali, ali ima u njima svima i didove skromnosti, pa ih nije bilo lako nagovoriti na razgovor. Ne treba njima promocija, ali opet, did Jure je zaslužio da priča o njemu ostane zapisana, u tome smo se složili. A onda, tko o njemu više zna nego vlastita mu obitelj.
Sin mu Jure danas ima 70, umirovljenik je i vrlo miran čovjek. Unuci nam otkrivaju nešto čime se ne hvali - svaki dan odvozi 30 km biciklom do Zagreba i natrag. Nedavno se u kućnoj teretani, gledajući trening unuka Jure, i sam uhvatio sprave i bez problema opalio 15 zgibova od poda do stropa, a nije se ni uspuhao, dok ga je mladić gledao u čudu.

did1.jpg 


I Jurin djed, a otac snažnog Jure o kojem pričamo, također je bio Jure i također je bio snažan. Otišao je na rad Ameriku i zaradio veliki novac. Radio je na željeznici, a noseći teške šine, sam je mijenjao nekoliko radnika. Donio je toliko novca da je sagradio kuću, pilanu, gostionicu, trgovinu i kovačnicu. Priča nam Velikogoričanin o svojemu ocu, o anegdotama koje se Likom već prenose s koljena na koljeno.
- Evo nečega čega se sjećam, jer sam to gledao, a mogao sam imati oko deset godina. Vozio je trupce konjima iz šume na pilanu, tri ogromna trupca su bila na željeznim kolima, na uskom putu se jedva uspio mimoići sa šumarskim kamionom. Skrenuo je previše desno i oba stražnja kotača su propala u blato, skroz do osovine. Kamion je otišao, a konji više nisu mogli povući, iako su kopitima doslovno iskrili po putu. On mi kaže, uzmi uzde i kad ja kažem, potjeraj ih. On je otišao iza i rukama podigao kompletna kola s tri trupca. To je bilo čudo. Ja sam krenuo s konjima i tako smo izašli - priča nam sin Jure.


Testiranje snage


No, to priči nije kraj. Stigli su tako pred mjesnu gostionicu u Brinje. Znali su svi koliko je Jure jak, ali nikad im dosta testiranja njegove snage, pa su mu rekli da je izmislio netom opisani događaj. Htjeli su da dokaže što se pričalo, da istovari sva tri balvana, pa ih sam opet utovari.
- Kaže on, može, al nema džabe, po demižon vina. Otpustio je lance i pali su trupci na tlo, uzeo ih je jednog po jednog, pa prvo jedan pa drugi kraj i pospremio u kola, kako prva dva, tako i trećega, koji je stavio na vrh i povezao ih. Jedan trupac je mogao imati više od 500 kila sigurno. Sjećam se kao da ga sada gledam - priča nam Jure.
Nikada Jure nije digao ruku ni na koga, sačuvaj Bože. Bio je toliko dobrodušan da ga je rasplakala i najmanja nepravda, nije mogao vidjeti da dijete plače, a da i on sam ne pusti suzu. Za nemoćne, gladne i sirotinju dao bi sve. No, jednom je organizirao seosku zabavu. Nijedne u to vrijeme nije bilo, a da ne izbije tučnjava među suparnicima iz konkurentskih sela oko djevojaka, vina, bilo čega.

 A Jure to nije nikako volio, pa je zato molio neka ovoga puta ne bude tučnjave. Međutim, očekivano, nisu ga poslušali, ali su isto tako odmah i požalili. - Potukla su se četvorica na bini, prvo ih je smirio, ali je za pet minuta počelo opet. Kad je uletio među njih, jednoga je bacio kroz prozor, a s drugim je probio zatvorena vrata, pa su ostala dvojica pobjegla - priča nam Jure.
Mladim vojnicima nikada dosta dokazivanja, a poštovanje kolega obično se mora zaslužiti. Način na koji je Jure zaslužio svoje je također jedno od nevjerojatnijih.
- Bio je s jednim potporučnikom, koji mu je bio nadređeni, a inače je potkivao konje. I pita ga, može li, kad dođe kapetan, dići njegova konja. Došao kapetan, a otac je došao do konja, potapšao ga, umirio, zakoračio pod njega, i digao i konja i kapetana u zrak. Kapetan ostao u šoku, pa povikao: Spuštaj dolje. Uto je došao natporučnik pa kaže: Druže kapetane, htjeli smo vam samo pokazati koliko je snažan naš vojnik Jure Rajković. Potporučniče, za njega od sutra dupla porcija hrane, zapravo ne dupla, nego - koliko može, odbrusio je kapetan - priča nam njegov sin Jure.
Bilo je događaja još, onaj koji su mu prepričali iz očevih vojničkih dana je i kada je spojio rukama cijevi dva puškomitraljeza “šarca” na način da je sa svakom rukom uhvatio za vrh cijevi po jednoga i tako ih podigao horizontalno u zrak.
Nije Jure bio div od čovjeka, naoko prosječne građe, visine od oko 180 i kojeg centimetra više i normalne težine, ali sav u mišićima, bez grama sala. I svako malo su mu testirali snagu. Zato je jednom legao na leđa, raširivši ruke i noge. Došla su četvorica, dvojica su mu držala po ruku, a dvojica po jednu nogu. On se nekako trebao osloboditi. Ovu dvojicu je na rukama kao dvije boce digao u zrak, a drugu dvojicu je nogama odbacio deset metara.
Ima i ona priča o tadašnjim milicajcima Iliji i Mati, koji su došli u Jurino dvorište službenim Fiatom 1300, u to vrijeme popularnim “tristaćem”. Otišli su nešto obaviti u susjedstvo, a kada su se vratili, automobil im je bio okrenut prednjim dijelom prema izlazu, iako ga oni nisu okretali, a ostavili su ga zaključanog. Dok su u čudu promatrali što se tu dogodilo, javio im se Jure i rekao im da ga je on okrenuo da im olakša.

Ima stotinu sličnih priča, a govore ih Ličani koji su se sami o njima osvjedočili, od onih koji su ga gledali kako na sajmu jednom ruku nosi tele teško 100 kilograma, do onih koji su vidjeli kako sam diže balvane od nekoliko stotina kilograma na pilani, te onih koji su svjedočili kako sam rukama zaustavlja “arana” štiteći dlanove samo s dvije stare kute. Njegova snaga, na kraju ga je koštala života.


Problemi sa srcem


- Imao je problema sa srcem, bio je na operaciji i liječnici su mu propisali strogo mirovanje. Nije više smio dizati teške predmete. No, čim se malo oporavio, opet je došao na svoju pilanu. Kao nekad, uzeo je sirovu i pretešku ‘fosnu’ i sam je bacio preko treće hrpe. Tada je klonuo, došao je do daha, skupio snage toliko da uđe u kuću, sjeo na krevet i izdahnuo - priča nam njegov sin Jure.
Željko Rajković (45) je Jurin sin, odnosno unuk snažnog Jure. Čitav život se bavio borilačkim sportovima, devedesetih je bio jedan od sparing-partnera Branku Cikatiću i bio je u uskom krugu ljudi koji su trenirali s danas pokojnim Jurom Divićem, “Imotskim jaguarom”. Kad je umro did Jure, došlo ga je ispratiti ljudi sa svih strana svijeta, kolona u kojoj su koračali za lijesom ove ličke ljudine, kaže nam Željko, bila je dugačka tri kilometra.