Prijava

Vaša prijava

Erland Loe : Doppler i Volvo kamioni – dvostruki čitateljski osvrt Tomislava Mlinca


Doppler i Volvo kamioni jesu dvije knjige, dva zasebna romana, ali koji teško funkcioniraju jedan bez drugoga. Prvi nema nikakav završetak, iako, moram priznati da niti drugi nema „nekakav“ završetak. Drugi bez prvoga pak nema nikakav suvisli početak, iako i sâm početak prvoga teško da se može nazvati pretjerano suvislim.

No, ako ništa drugo, dosljedna nesuvislost proteže se uzduž i poprijeko oba romana koji obiluju bizarnim situacijama svake vrste i još bizarnijim obratima koji jedino mogu biti objašnjeni time što je, kako to nerijetko sugerira i sâm autor obraćajući se u tom kontekstu direktno čitatelju, autor jednostavno autor i ima pravo sa svojim tekstom raditi što ga je volja.

Uglavnom, da ne ulazim previše u radnju romana jer ne volim spoilati, cijeli roman (mi) izgleda kao jedna prilično duga epizoda krize srednjih godina koju može izazvati neki udarac, u ovom slučaju prometna nesreća. Do te nesreće naš junak Doppler bio je „marljivi“ (što je u njegovom žargonu uspješan, predan, pametan, radišan, „by the (hand)book“) čovjek s obitelji kojeg je spomenuta nesreća ostavila u šumi pored bicikla i otkrila mu „slobodu“, zapravo pružila priliku za bijeg od života kojim je dotad živio. I ode Doppler, ostavi sve što je dotad „imao“ i stopi se sa šumom, želeći apsolutno ne raditi ništa, (i vrlo vjerojatno ne znajući to) želeći se voditi onom temeljnom fizikalnom zakonitosti da teži stanju s minimumom energije. „Marljiv“ kakav je nekoć bio, prezreo je u potpunosti tu marljivost i predao se potpunoj suprotnosti, ako je nekad bio onaj koji je doprinosio društvu, sad djeluje kao netko tko želi samo uzeti i iskoristiti što može, malo brinući o tome da doprinese. Valjda je zaključio da je doprinio dovoljno…

Autor pripovijeda u prilično opuštenom i šaljivom tonu, mislim da se dobro zabavljao dok je pisao romane, čak i ne mislim da glorificira takav način života. Problem mi je samo u tome što nisam siguran što je točno htio romanom… Kontekst krize srednjih godina mi je najuvjerljivije objašnjenje, ali nedostaje mi nekakva dosljednost, osim spomenute nesuvislosti, da bih ovo djelo doživio „ozbiljnim“. U jednom dijelu drugog romana (Volvo kamioni) sam na trenutak pomislio da bi priča mogla konačno dobiti neki „smisao“, međutim, kvalitetno sam se prevario. Marljivo i dosljedno autor je opet odveo radnju u nesuvislom smjeru. Možda se čvrstoća i logičnost fabule rasplinula u dimu jednog od Maj Britinih debelih jointa…

Završetak mi je također potpuno nejasan, ne nudi nikakvo razrješenje cijele priče, no ne može se prigovoriti da to nije u skladu s romanima u cijelosti.

Ne mogu reći da nema kvalitetnih mjesta, da nema šarma u tom pisanju, samo mi nedostaje smisao. A možda je smisao upravo u tom nedostatku (odmah vidljivog) smisla. A možda kriza srednjih godina i nema smisla i ne može se opisati smisleno.

Kad sam prije objave pročitao ovaj osvrt, uplaših se da je prilično nesuvisao… Nadam se da to nije naznaka spomenute krize…