Kad već govorimo o samootmici valja istaći kako se radi o fenomenu što je još donedavno bio nepoznat, čak i u najužim kriminalističkim krugovima. No, znate kako kažu – za sve postoji prvi put. Slučajevi u kojima građani otimaju same sebe već neko vrijeme potresaju našu zajednicu, nanoseći joj nesagledive posljedice. Očevidaca je podosta, no pronađenih samootmičara – nula!, tako da zasad nema podataka o užasima koje samooteta osoba prolazi tijekom perioda samo-otetosti. Dolazi li do specifične vrste Stockholmskog sindroma gdje se žrtva zaljubljuje u svog otmičara tj. u samog sebe, možemo samo nagađati. Svatko s imalo srca ne može se ne zapitati kako samootmičari postupaju prema sebi, pružaju li si osnovne higijenske uvjete, daju li si hranu, spavaju li na toplom, spavaju li uopće, odvežu li si ruke za večernju molitvu, skinu li si gaće prije vršenja nužde, gdje su pobogu uopće kad im ni specijalna policija ne može ući u trag kad se jednom otmu.?

Ono što jest poznato je da dosad nijedan samootmičar nije tražio otkupninu da se pusti na slobodu lsto tako, nijedna samo-oteta osoba nije dosad prijavila da je nad njom izvršena otmica. Moguće da se boje osvete jer tko će kome nego svoj svome, pretpostavka je donesena na vanredno organiziranoj kazuističkoj sjednici psihološke komore.

Motiv za počinjenje ovog friško klasificiranog kaznenog djela zasad je potpuno zagonetan. Psihološki profil počinitelja gotovo je nemoguće izraditi jer se dosad zabilježeni slučajevi međusobno bitno razlikuju po pitanje dobne, spolne, sociološke, karakterne, imovne i svake druge strukture.

To može biti i pjevač vašeg omiljenog benda koji je usred vama najdražeg refrena odlučio pozornicu napustiti na nemio način, pekarica koja je samu sebe odlučila odvesti u nepoznatom pravcu tik prije no što je istisnula majonezu u vaš đački sendvič, blagajnica iz Spara koja je utekla taman kad ste joj htjeli platiti pa ste kući otišli rastrojeni i u suzama zbog neplaćenog računa, vozač autobusa koji si usred vožnje lijepi debelu traku preko usta, nabacuje crnu vreću na glavu i leđnom tehnikom, nešto nerazumljivo mumljajući, samog sebe prebacuje na stražnji dio autobusa.

Neki samootmičari ne prezaju ni od čega. Jedan se drski mladić usred bijela dana odlučio oteti na glavnom gradskom trgu, pred mnoštvom svjedoka. Bilo je i onih koji su ga pokušali spriječiti u tom naumu, no izvukli su deblji kraj, kasnije spominjući čeličan stisak iz kojeg ga je bilo nemoguće istrgnuti iz ruku njega samog.

Bilježimo i brojne primjere sveučilišnih profesora koji su sami sebe otimali usred usmenih ispita, dovevši isprva svoje studente u nezavidan položaj u kom se za dobru ocjenu ne mora samo točno odgovarati na pitanja već ih se i bez greške treba samom sebi postaviti. Ipak, nakon prvotnog šoka dosjetljiviji studenti postavljali su si pitanja poput: “Kako si” i dodjeljivali si ocjenu odličan čim bi si odgovorili: “Dobro sam”. Sveučilišta bilježe hiper produkciju najviših mogućih ocjena za najniža moguća znanja. Težak udarac za akademsku zajednicu.

Problemima tu nije kraj. Novopečeni stručnjaci na ovom području žale se i na nizak stupanj spremnosti građana da povjeruju u ovako nešto, a prepreka rješenju misterija svakako je i medijski istup filozofskog odsjeka Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u kojem se navodi, citiram, „kako je samoga sebe nemoguće oteti jer da se oteti može samo nekog drugog – tko nismo mi sami ili pak nešto – drugo – što nije naše privatno vlasništvo. Dakle, nešto što je vlastito i samo sebi pripadno, a čovjek to sebi svakako jest, ne može se oteti jer bi, u protivnom, to značilo da u trenutku sebe-otimanja čovjek istovremeno i postaje nova (druga) i ostaje stara (prva) osoba, a što je prema dosadašnjim antropološkim saznanjima – nemoguć koncept – osim, naravno, ako govorimo o kloniranju, što u ovoj priči nije slučaj. Također, ukoliko se tzv. samootmičara i uhvati na djelu te izruči pravosudnim organima, dolazi i do nemalog problema jednoznačnosti pravne presude. Naime, osuđujući otmičara na zatvorsku ili bilo koju drugu kaznu, automatski ste na istu osudili i njegovu žrtvu – jer, neprijeporno, radi se o istoj osobi, a što je, ne samo s filozofske već i s pravno-moralne strane, apsolutno neprihvatljiv scenarij.

No, filozofska je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo pa se nameće pitanje treba li ovu sve učestaliju pojavu dekriminalizirati samo zato što se s njom u svezi pojavljuju nerješive terminološke zavrzlame.

“Samootmica se ne događa nekom drugom”, parola je kojom su oblijepljeni zidovi mnogih policijskih postaja, sve kako bi se ljude osvijestilo o izravnoj opasnosti koja im prijeti od njih samih. Konzultiralo se i toksikološki zavod koji je nakon višesatnog zasjedanja vijeća povjerenstva iznio službeni stav da samootimanje nije zarazno pa se zasad, unatoč već zabrinjavajućem broju slučajeva, ne može govoriti o epidemiji.

Unatoč tome naši organi unutrašnje sigurnosti ne sjede skrštenih ruku. Na snazi su brojni preventivni naputci koji pokušavaju pronaći svoj put do javnosti kako bi se opasnost od samootmice svela na minimum. Primjerice, visoko se preporuča da se nikad i ni pod kojim okolnostima ne hoda s rukama iza leđa – čak ni iz zajebancije. Ako baš nije nužno, ne preporuča se ni predugo boravljenje kraj otvorenih automobilskih prtljažnika jer oni osobu zaraženu ovim virusom (jer pustite vi ograničene analize toksikologa) naprosto mame da se u njega sama ubaci i odveze u nepoznatom pravcu. Također, nikako nije uputno na duže vrijeme ostajati sam jer bi se mog..

P.M.S. (post Majsecov scriptum) Ispričavam se što nisam do kraja napisao ovaj izvještaj. Naime i ja sam popušio ovaj vražji virus i samooteo se prije dovršetka teksta. Nadam se da ću se pustiti na slobodu do sljedeće nedjelje…

 

Objava FRIK IZ KVARTA Neobjašnjiv fenomen samootmica pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.