„Što god bila sudbina, živi u planinama koje su nam nad glavama.“
Paolo Cognetti talijanski je pisac srednje generacije, a romanom „Osam planina“ osvojio je naklonost čitateljske publike. Čitavu 2017. godinu zadržao se na vrhu ljestvice najčitanijih knjiga u Italiji, kada je osvojio i najvažniju talijansku književnu nagradu Strega. Zahvaljujući Frakturi imamo priliku u vrlo kratkom roku saznati u kakvoj to književnosti uživaju naši najbliži susjedi…

„Osam planina“ lijep je i intiman roman o jednom odrastanju i sazrijevanju, od dječačke do zrele dobi. Roman o međuljudskim odnosima, o različitim oblicima ljubavi i privrženosti, a sve se odvija na pozadini iznimne povezanosti s prirodom. Metafora planine višestruka je – „penjati“ planinu, kako kažu planinari, znači ići u visinu doslovno, ali i simbolički rasti, učiti, na tom putu upoznavati sebe i druge, stjecati uvide, sazrijevati. Na taj put možete krenuti u društvu, ali ga ipak morate savladati sami. O svemu tome govori i ova knjiga.

Dječak Pietro ljeta provodi s roditeljima u planinskom zaselku Grana, u podnožju planine Grenon, gdje upoznaje Bruna, jedinog dječaka u selu, s kojim iz ljeta u ljeto gradi čvrsto, doživotno prijateljstvo. Sve do buntovnih mladenačkih godina Pietro i Bruno ljetima se druže, a ponekad odlaze na planinarenje s Pietrovim ocem, zaljubljenikom u planine i planinarenje, ali uz to čovjekom tvrdim, nemirnim, svadljivim. Nakon odlaska iz obiteljskog doma u Milanu, Pietro godinama ne razgovara s ocem, niti odlazi na planinu, ali kad nakon očeve iznenadne smrti u nasljedstvo dobije komad zemlje iznad Grane, vraća se, ponovno zbližava s Brunom s kojim zajednički podiže planinsku kolibu. Ponovno upoznaje Brunu, odnosno čovjeka kakav je u međuvremenu postao, ali i vlastitog oca – preispituje sjećanja u kojima otkriva jednog sasvim drugačijeg čovjeka od onog za kojeg je nekada mislio da ga je poznavao. Senzibilni Pietro, koliko god tijekom djetinjstva želio steći očevu naklonost, čitavoga života osjećao se kao da ga je na neki način razočarao, a rezime mu otkriva da možda i nije nužno tako.

Iznimno elegantan, jednostavan i prohodan stil pisanja zaslužan je za to što ovu knjigu nećete moći ispustiti iz ruku do samoga kraja. Svima vama koji volite planine – i dobre knjige – toplo ju preporučujemo kao društvo na nekom od sljedećih uspona!

„U krevetu te večeri nisam mogao zaspati. Uzbuđenje me držalo budnim: dolazio sam iz samotnog djetinjstva i nisam bio naviknut ništa činiti u dvoje. Mislio sam da sam i po tome isti kao otac. Ali tog sam dana osjetio nešto, iznenadan osjećaj prisnosti, koji me istodobno privlačio i plašio poput klanca na nepoznatom terenu. U mislima sam potražio kakvu sliku da se smirim. Pomislio sam na potok: na mlaku, slapić, na pastrve koje su pomicale rep kako bi ostale nepomične, na lišće i grančice koji su tekli dalje. A zatim na pastrve koje skaču na svoj plijen. Počeo sam nešto shvaćati, odnosno da za riječnu ribu sve dolazi s planine: kukci, grane, lišće, sve. Zato gleda prema gore, čeka ono što mora doći. Ako je mjesto na kojem uranjaš u rijeku sadašnjost, pomislio sam, onda je prošlost voda koja te pretekla, ona koja ide prema dolje i gdje za tebe više nema ničega, dok je budućnost voda koja silazi odozgo donoseći opasnosti i iznenađenja. Prošlost je nizvodno, budućnost uzvodna. Eto kako sam trebao odgovoriti ocu. Što god bila sudbina, živi u planinama koje su nam nad glavama.“

Pripremila: Ivana Grubačević

Objava KNJIGA TJEDNA Paolo Cognetti: Osam planina pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.