Četiri su svijeće polagano gorjele na adventskom vijencu. Nigdje uokolo ni tračka svijetlosti osim njihova. Nikakve buke i vike. Vladala je savršena tišina, pa se jasno mogao čuti razgovor četiriju svijeća. Prva svijeća reče: «Ja sam mir! Ali nažalost ljudi danas o miru samo govore, ali mir zapravo ne žele niti se za njega bore. Pjevaju o miru, ali srce im je nemirno. Sazivaju mirovne konferencije i osnivaju mirovne snage, ali svakodnevno ubijaju i ratuju. Ni običnu tišinu više ne podnose, a kamo li mir duše. Mislim da sam ljudima suvišna i nepotrebna. Što sam gorjela, gorjela. Kad me nitko više iskreno ne želi najbolje da se ugasim». I odmah se ugasila.

Druga svijeća reče: «Ja sam vjera! Nažalost ljudi danas imaju površnu vjeru i ja ih ne zanimam. Sjete me se samo kad su bolesni, žalosni, tjeskobni, kad su u problemima i kad ne znaju izlaza… Boli me što često osjetim da sam im suvišna, da im smetam, da ugrožavam njihovu slobodu. Oni danas vjeruju samo u ono što vide i čuju, što mogu dodirnuti i osjetiti. Vjeruju u ono što mogu dobro unovčiti, a ja te «vrijednosti» nemam. Ja sam nešto sasvim drugo. Ni ja ne vidim više smisla svom postojanju. Nema smisla da i dalje gorim!» Tek što je to izgovorila puhnu lagani povjetarac i ugasi je.

Videći što se događa treća svijeća progovori: «Ja sam ljubav. Ali ni ja nemam više snage. Tako sam žalosna. Svi govore: ljubite se, volite se. Pa i sam Bog kaže: «Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio». Ali među ljudima ja zapažam tek mrvice ljubavi. Žao mi je što brkaju ljubav i sebičnost, što poistovjećuju ljubav i užitak. Žao mi je što su me obezvrijedili i ponizili, što ne ljube više ni Boga, a i ni svoje bližnje! Smrtno su me ranili.» Izustivši to, nestade njezinog plamena – ugasi se i treća svijeća.

U sobu uđe djevojčica i ugleda tri ugašene svijeće. «Što je ovo»! – upita tužnim glasom – pa upalila sam vas da svijetlite do kraja. Zašto ste prestale gorjeti?» Grlo joj se stegnu , a suza se pojavi na njezinom oku. «Ne budi tužna i ne plači – progovori četvrta svijeća: dok god ja gorim možemo upaliti ugašene svijeće. Ja sam nada». Dok je upaljenom svijećom vraćala svjetlo ugašenim svijećama djevojčici se široki osmjeh pojavi na usnama a oči zablistaše od radosti.

Dok god u našem životu gori svijeća nade i ufanja u Božju providnost i bolje sutra, moguće je bar polagano paliti one pogašene svijeće mira, vjere i ljubavi. Došašće je vrijeme nade u Božji dolazak, iščekivanje Božjeg svjetla koje donosi mir, učvršćuje vjeru, upotpunjuje i usavršuje ljubav. Sve dok se nadamo, dotle i Bogu ususret koračamo.

Neka stoga nikada ne ponestane nade u srcima našim. Neka svatko od nas bude sredstvo u rukama Betlehemskog Dijeteta da bismo podržavali nadu, vjeru, mir i ljubav u vlasitom srcu i u srcima naših bližnjih.

Izvor: Svjedočanstvo i vjera

Post Četiri svijeće je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.