Složili bismo se da je ovo pravo pitanje u pravo vrijeme. Nakon svih ovih blagdana, nakon svih gozbi, slavljenja, čestitanja i prenajedanja došlo je vrijeme donošenja dobrih odluka. Pa, Nova godina i je poznata po odlukama – koje najčešće ne održimo. Prava odluka je da u novoj konačno odemo na dijetu. I to je sve lijepo. Mislite na svoje zdravlje? Pa to je pohvalno. Čestitamo, samo naprijed.

Je li uopće moguće smršaviti?

Mnogi bi se složili da ovo drugo pitanje nema smisla. Jer odgovor je valjda jasan. Naravno da se može. Recept je vrlo jednostavan: manje jesti i više se kretati. Pa, u Auschwitzu nije bilo debelih. Znači, može se. Važno je trošiti više nego unositi. Računica je vrlo jednostavna.

Ako je tako jednostavno, zašto imamo epidemiju debljine? Zašto je preko 30 posto Amerikanaca predebelo? Zašto smo mi Hrvati po debljini drugi u Europi? Zašto je debljina potvrđena kao bolest?

Zašto se danas češće umire zbog debljine nego od gladi?  Zašto su Ameri sa žaljenjem konstatirali da sada po prvi puta živi generacija koja će živjeti kraće od svojih roditelja. I to zbog debljine i bolesti koje idu uz to. A rješenje je tako jednostavno. Manje jesti i više vježbati.

I gdje je onda problem? Zašto ljudi ne žele poslušati?

Ako velimo da je rješenje u manje jela i više vježbanja mi time optužujemo sve koji su predebeli. Optužujemo ih da su lijeni i proždrljivi. Imamo i djecu od tri godine koja su predebela. Jesu li i ona lijena i proždrljiva? Imamo i novorođenčad koja su predebela. Jesu li ona kriva? Možda je problem debljine ipak složeniji, pa se ne može riješiti jednostavnom preporukom: manje jedi i više se kreći.

Genetika isto ima svoju ulogu. Prepoznato je oko 20-ak gena koji utječu na vaše kile. Ako imate lošu sreću pa vam se više zločestih gena poklopilo, biti ćete skloniji debljini. Nekima će ovo zvučati utješno. No, moram ih razočarati. Geni mogu biti odgovorni za najviše 10% prekomjerne težine. Dvjestokilaši se sigurno ne mogu izvlačiti na loše gene.

Svakodnevno nam na televiziji daju savjete o zdravom življenju i kako smršaviti. Dijeta za skidanje kila ima preko 50 tisuća. Očito je da ljudi ne žele slušati dobronamjerne savjete. No, možda su savjeti pogrešni?

1955. godine američki predsjednik Eisenhower doživljava srčani udar. Iako je do tada pušio 4 kutije cigareta dnevno, optužilo se masti. I preporučilo mu se manje masnu hranu. I odobrilo se dovoljno novca za opsežne i dugotrajne studije.

Nakon višegodišnjih ispitivanja koje je vodio Ansel Benjamin Keys objavljeni su zaključci „Studije sedam zemalja“: za srčana i krvožilna oboljenja uzrok su masti. I donesene su preporuke. Smanjiti unos masti u organizam.

O tome kako je zločesto i tendenciozno vođena ta studija predlažem da se pogleda moj razgovor s Krešimirom Mišakom na HRT3 u emisiji „Na rubu znanosti“ (lako se nađe, Youtube „masne dijete“). I milijuni su poslušali. Još i danas imamo nemasne jogurte, hranu koja se reklamira da je zdrava jer ima smanjeni udio masnoća, nude nam se tave na kojima se peče bez ulja…. Smanjena je potrošnja masnoća. povećana je potrošnja ugljikohidrata, posebno šećera. Istovremeno s tim savjetima, koji su navodno bili utemeljeni na ozbiljnoj znanosti, počela je eksplozija debljine u Americi. Kao prateća bolest pojavljuje se dijabetes tipa 2, i to tako da je danas 40% Amerikanaca srednjih godina ima preddijabetes ili dijabetes.

Ovo veli da su ljudi spremni poslušati. Ali, što ako su savjeti pogrešni? Ako smo danas shvatili da su savjeti pogrešni, zašto sada ne savjetujemo ispravnije?

Prvi problem je sujeta savjetodavaca. Nema toliko pepela da se oni posipaju po glavi i vele: ovo što smo vam 40 godina savjetovali potpuno je krivo. I prouzročilo je više žrtava nego Hiroshima i Nagasaki. Ili možda više nego obadva svjetska rata zajedno. Ne zaboravimo još jedno. Ako danas od debljine i bolesti povezanih s debljinom mnogi umiru, mnogi i žive od toga. Mnogima ovakvo stanje odgovara. Zato se istina teško probija.

Mislim da sam otvorio više pitanja nego dao odgovora. Zanima me vaše mišljenje i spreman sam na svaku diskusiju o ovoj temi.

I obećavam još članaka.