Dok sam slagala obiteljske slike pronašla sam i slike vjenčanja, onih novijih, ali i onih starijih. Među njima i sliku vjenčanja svojih teta (maminih sestrični) Vere i Zore Katunčove. Fotografija je vrlo zanimljiva jer su se vjenčale na isti dan, a na njoj mladoženje drže sablje (koje su simbol plemenitaša).

Potaknuta razmišljanjima o svadbenim običajima upitala sam svoju najstariju unuku:

– „Zlato bakino, hoćemo li uskoro plesati i na tvojoj svadbi? Pripremaš li se ti za odlazak u prošnju?“

– „Čekaj baka, da se nisi ti malo zabunila? Valjda će dečko mene zaprositi!“ ­– odgovori mi unuka i mudro izbjegne odgovor na moje pitanje.

Ali nisam se ja zabunila! Nekad je bio običaj u Mraclinu (a mislim i u svim plemenitaškim obiteljima u Turopolju) da roditelji i najbliža rodbina djevojke idu u prošnju k mladiću.

Taj je običaj u svojem stručnom članku „Prošnja u Mraclinu“ lijepo opisala Marija Cvetnić Kopljar iz Mraclina. U članku slijedi tradicijsku formu i opisuje inverziju uobičajenih uloga u činu prošnje. Zato je zapisala: „Prošnja se odvijala po ustaljenom redoslijedu. Nakon pozdrava domaćina i koje kupice vina, roditelji djevojke bi rekli: „Vi znate zake smo mi došli, kak smo se i dogovorili, došli smo prositi vašega dečka za našu deklicu.“ Pri tom, snuboki zahtijevaju od momkovih roditelja dio blaga, zemlje i sl. , a za uzvrat nude isto i daju im pripremljeni novac, „kaparu“, koji su sa sobom donijeli. Ako se uspiju dogovoriti,  što i koliko će koja obitelj dati, zovu momka i predočuju mu situaciju. On formalno na to pristaje, nakon čega slijedi veselje, prilikom kojega se puca iz puške, što je znak mještanima da je dokonček – prošnja uspjela.

Gospođa Marija opisuje i neke stvarne događaje i primjere koje su joj ispričali sami Mraclinci, a na kraju tog stručnog rada kaže: „Vjerujem da će ovaj moj rad potaknuti daljnji interes za proučavanjem predsvadbenih običaja, poglavito prošnje u Mraclinu.

Ovaj je običaj zaista zanimljiv jer je rijedak i u svijetu pa je u meni zaista i potaknuo „interes za proučavanjem“ – ZAŠTO je do njega došlo i kako to da se održao stoljećima?

Istraživanjem literature naišla sam na članak mr. Zdravka Lučića iz Kuča koji je pisao o „Vojni Turopoljaca“ i lijepo prikazao sudjelovanje Turopoljaca u ratovima Carevine, tj. Austro-Ugarske Monarhije, u čijem je sastavu stoljećima bila i Hrvatska.

On navodi da je hrvatsko plemstvo bilo oslobođeno daća, carina, poreza i sl., ali je dužno: „…više plemstvo: opremiti vojnike, konje i banderije…, a niže plemstvo (u koje su spadali Mraclinci):  dužno je sudjelovati u vojni.

Čak je bilo navedeno koliko je momaka koje plemićko selo  Turopolja dužno poslati u pojedinu vojnu „…da se pod banskom zastavom sabere banska vojska u Turopolju. “

Turopoljski banderij bio je svečano opremljen konjima, odorama sa mentenom (kaput koji i danas banderiji nose prebačenog preko jednog ramena), sabljama, a pod gutom su, prema narodnom običaju djevojke čvorom vezale crvenu maramu – podgutnicu.

Podgutnica (iz brošure Podgutnica: Rubac koji je osvojio svijet, TZVG)

Najčešće su ju vezale izabraniku svoga srca kao znak ljubavi i sjećanja na njih i na dom.

Tako opremljeni Turopoljci su, osim u vojnama, sudjelovali i na drugim događanjima diljem Europe pa su tako još u 17. st. ušli u službu francuskog kralja Luja XIV. Kada ih je kralj vidio upitao je dvorjane: „Tko su ovi stasiti momci sa crvenim maramama?“

„To su CROATE! “ – odgovorili su mu, a on je naredio da i njemu naprave maramu na hrvatski način (a la Croate). Po uzoru na kralja i svi ostali su počeli nositi marame „a la Croate“ – kravate. Zato se smatra da je kravata modni detalj muške mode koji se proširio cijelim svijetom nazvan po Hrvatima.

Upravo činjenica da su naši banderiji stoljećima odlazili, što u ratove, što u druge službe Monarhije, navela me na razmišljanje da su ti odlasci doveli do manjka momaka u selu pa su djevojke bile u prednosti da biraju, a ne da budu birane. Osim toga, izabranik je najčešće morao biti baš iz Mraclina. Jako malo djevojaka udavalo se u druga sela, a i tada je momak morao biti plementaš. Znalo se dogoditi, iako rijetko, da su se zagledali djevojka ili momak s urbarima, tj.neplementašima (momkom ili djevojkom iz neplemenitih obitelji ili sela). Tada su se predsvadbeni i svadbeni običaji odvijali prema plementaškim pravilima.

Predsvadbene i svadbene običaje jako lijepo je opisao Josip Kovačević iz Buševca u svojoj knjizi „Ženidba turopoljskog plemenitaša Vida Lackovića“. Prema toj su knjizi KUD-ovi iz Mraclina i Buševca više puta izvodili prikaze svadbenih običaja.

Taj se opis odnosi na 19. i početak 20. st. To nam daje za pravo da mislimo da je tako bilo dok su ljudi živjeli u zadrugama, kad je gospodar zadruge bio taj  koji je o svemu odlučivao i čija se riječ morala poštivati.

Međutim, uvijek je najteže u prijelaznim periodima od starih tradicija na nove. Čak ako se i propisima uredi novo stanje, u glavama ljudi još uvijek žive stari običaji koji se moraju poštovati, a sve mimo toga je sramota.

Naime, 1948. god. dekretom je ukinuto plemstvo, doneseni su novi zakoni i propisi po kojima su svi ljudi ravnopravni, ali trebalo je proći još dosta vremena da to novo stanje zaživi u svakodnevnom životu.

Zahvaljujući asanaciji u Mraclinu, blizini željezničke pruge i besplatnom školovanju mnogi mladi iz Mraclina krenuli su u Zagreb na školovanje vrlo rano (u odnosu na druga sela). Njihovi roditelji još uvijek su se čvrsto držali običaja s kojima su živjeli cijeli život, a da nisu ni bili svjesni da time zagorčavaju život svojoj djeci.

Živo se sjećam jednog slučaja iz naše obitelji (oko 1950.god.), dvoje mladih studenata koji su svaki dan zajedno putovali vlakom u Zagreb i na povratku kući. Tako su se zagledali. Roditelji djevojke su to doznali pa su, po dobrim starim običajima o prošnji, otac djevojke i bliski rođak došli u prošnju momkovoj obitelji. Momkov otac tražio je baš određenu zemlju zvanu Sudica. Otac djevojke nije bio voljan dati baš tu zemlju, već neku drugu, o kojoj  otac momka nije htio ni čuti. Dokonček (prošnja) nije uspio i otac djevojke je „dovlekel doma loparek“. Taj se izraz upotrebljavao za odbijenu prošnju jer su odbijeni prosci, umjesto momkove ruke, dobili loparek (drvenu lopatu kojom se vadi kruh iz krušne peći).

Za roditelje je to bila sramota, a cijeli je događaj beskrajno razljutio mlade. Oboje su otišli iz Mraclina, uzeli životne partnere koji nisu posjedovali ni pedalj zemlje. Time su htjeli roditeljima pokazati da njima zemlja nije potrebna kao i da oni neće odlučivati o njihovoj sudbini.

Sličan stav mladi imaju i danas pa slobodno sami odlučuju o svojim sudbinama, uz malu pomoć društvenih mreža i aplikacija, bez obzira na to tko će koga zaprositi!

izvor

Cijeli tekst pročitajte na adresi: Prošnja.