Po završetku lanjske devetnice, hodočašća Majci Božjoj Vukovinskoj, održane od 6. do 14. kolovoza, Katica Galeković Bokotova, sabrala je svoja sjećanja na dvadeset i pet godina ove hodočasničke tradicije. Njen tekst objavljujemo sada, uoči ovogodišnje devetnice, koja nam počinje 6. kolovoza, kao svojevrsnu pobudnicu svima koji bi se htjeli pridružiti ovoj pučkoj pobožnosti.

“Ovo je samo mali dio sjećanja hodočasnika – pješaka koji su od početka hodočašća 1993. godine ostali do danas vjerni hodočastiti pješice do naše Gospe Vukovinske.

Mnogo je godina od tada prošlo, ali se uvijek rado prisjetimo brojnih hodočasnika, od kojih, nažalost, mnogi više nisu među nama. Bilo je divno hoditi u koloni koja je u početku brojila i do 150 ljudi. Nažalost, taj se broj sve više smanjuje – tako da nas je ove godine bilo 25, pa i manje. Vremena su se promijenila, ali jedno je ostalo isto – molitva Majci Božjoj Vukovinskoj. Cijelim putem hoda mole se glasno krunica i druge molitve Majci Božjoj – koliko se stigne do ulaska u crkvu. Pješačimo sve te godine po svakakvom vremenu i nevremenu, i do sada nas, hvala Bogu i Gospi Vukovinskoj, ništa nije zaustavilo. Ima nas nekoliko koji sve protekle godine pješačimo i na povratku kući, iza Raspela iz kapelice našeg sv. Vida, kojeg vjerno nose članovi obitelji Kasunić. Hvala im!

Pomolimo se putem za sve naše potrebe i nakane, za naše žive i pokojne hodočasnike, ali se prisjetimo i nekih njihovih dogodovština. Naime, kako putujemo uglavnom po vrućini, putem je potrebna okrepa. Tako su i naši muški hodočasnici našli jedan lijepi grm kod mostića pri Trafostanici, pa bi si svaki dan tu spremili piće za osvježenje kad se budemo vraćali kući. Pa su zato na povratku kući veselo hodali ne bi li što prije stigli do dragocjenog grma, gdje je čekala okrepa. Nije bilo važno što je vjerojatno bilo pregrijano, važno je bilo da se ima što popiti.

Mi stariji hodočasnici pamtimo važan događaj ne samo za nas, nego za cijelu našu domovinu. Slučajno se potrefilo da smo formirali kolonu na glavnoj cesti prema Vukovini kad nas je, upravo u tom trenu, sustigla kolona vojnih vozila iz pravca Siska prema Velikoj Gorici. Bilo je to 6. kolovoza 1995. godine. Naime, nakon vojno-redarstvene akcije Oluja pobjednička Hrvatska vojska upravo se vraćala s područja Banije! Sva moguća vozila, pa i tenkovi, načičkani oduševljenim hrvatskim braniteljima koji su pjevali i mahali. Hrvatske zastave koje su vijorile pratile su nas na putu prema cilju. I našem oduševljenju nije bilo kraja!

Eto, tako smo 1995. imali i vojnu pratnju, samo što smo mi skrenuli udesno, na okrepu našoj Gospi Vukovinskoj, u njezin hram, a naši branitelji malo ulijevo, na okrepu u gostionicu. Naravno, ne svi – ali nije im bilo za zamjeriti, ni onda, ni danas. Upravo su nam oni omogućili da možemo slobodno hodočastiti i iskazivati svoju vjeru, i slobodno reći tko smo i što smo. Molili smo se za njih tada i sada, bilo da su s nama na ovom svijetu ili u vječnosti. Hvala im svima! 

Sve ove protekle godine nikada se nikome od hodočasnika nije ništa loše dogodilo. Čvrsto vjerujemo da nas je čuvala i štitila naša Gospa Vukovinska. Svako naše dnevno hodočašće završava prekrasnom pjesmom Tiha noć” koju si otpjevamo ispred kapelice svetog Vida. Zato, draga Gospo Vukovinska, i dalje te molimo: čuvaj nas hodočasnike-pješake i članove naših obitelji, sve svoje štovatelje bez obzira tko su i što su. Hvala, draga Majčice za sve uslišane molbe i molitve, žarko Te molimo budi nam pomoć i zaštita u svim našim potrebama i nevoljama. Molimo Te, izmoli snagu bolesnima da mogu strpljivo podnositi svoj križ, a naročito te molimo za milost zdravlja. Čuvaj i brani naš Mraclin i njegove žitelje od svakoga zla.

To Te mole zahvalni hodočasnici-pješaci iz Mraclina.”