Izmučene, prebijene pa čak i upucane životinje. Spomenka je vidjela sve, no i ona je bila šokirana prizorom kraj deponija u Bosanskom Brodu prije desetak dana. Netko je tamo ubio psa i ostavio da visi na drvetu. Zvjersko iživljavanje nad životinjama samo koji kilometar od hrvatske granice traje već godinama. Ljudi na odlagalištu otpada ostavljaju životinje da umru od gladi, tuku ih, a neki na njima i vježbaju pucanje. One koje uspije, Spomenka spašava od sigurne smrti. Iako joj zbog toga prijete, u dvorištu ih ima pedesetak. Kaže da je s njezine strane granice baš i ne razumiju, no pomoć dobiva iz Hrvatske. Desetke životinja spasili su baš hrvatski volonteri, a neke od njih udomili su i u jednom staračkom domu.

Koja je životna misija volonterke Spomenke Milkanović - Cice bilo mi je jasno čim sam je vidio. Dok smo prilazili kako bi se pozdravili, vidjela je ozlijeđenu pticu i odmah krenula u akciju spašavanja.

Nije sigurna koju točno pticu drži. Vjerojatno vranu. Kasnije sam guglanjem provjerio kako je to gačak. S njim u ruci vodi nas do zloglasnog deponija kod Bosanskog Broda, udaljenog samo dva kilometra od hrvatske granice. S ekološke bombe još se dimi nakon jučerašnjeg požara. Ovdje je na desetke pasa ostavljeno da umru od gladi, bolesti ili najčešće - ljudske ruke.

"Donose ih ljudi. Kako dolaze istovarati smeće, tako dovoze i pse i ostavljaju ih u nadi da oni njihovu smrt neće gledati, ali mi volonteri na žalost moramo gledati njihovu smrt i patnju svakodnevno."

"Ovo je deponija u Bosanskom Brodu. Na žalost, odavde se često mogu vidjeti video ubijenih pasa, dal' zaklanih, dal' prebijenih. Jedan od tih slučajeva je također i ovaj slučaj gdje sam u nedjelju naišla na prizor ovaj da je pas ubijen i bačen na drvo... Za ovakvo djelo, za ovakve ljude, monstrume, nemam riječi. Za ovu deponiju mi volonteri kažemo da je pakao na Zemlji... jer psi uglavnom završavaju mrtvi brzo nakon dolaska na deponiju", rekla je volonterka Spomenka Milkanović.

Traži šarplaninku i nekoliko ostalih pasa koje je posljednjih dana hranila. Nada se da su još živi. Ali ne može biti sigurna. Nekoliko stotina metara dalje ipak pronalazi psa kojega je tražila. Ipak je živ. On ide u svoj novi dom. Samo, postoji jedan mali problem.  S posljednjim pogledom prema deponiju, vozimo se do Spomenkine vikendice. Nekad je to bila prava kućica za odmor s uređenim dvorištem. Sad je utočište za životinje.

„Svaki pas za mene je meni drag. Svaki pas je u mom srcu, ali ima posebnih pasa za koje se čovjek veže. Imamo Perlu koja je prihvatila bebu bez mame i dojila je. Imam Veru koja je isto dojila tuđe štence. Imam Pika koji je nekad bio divlji pas, a sad je najpametniji i najbolji. Sve ih volim na neki svoj način, imala sam psa Matisa kojemu je tri sata trajala operacija, kojega sam skinula s drveta jer je bio zaklan. Imala sam Fidu koji je bio prebijenih nogu, imala sam slijepe pse. Imala sam Lea koji je bio kod mene. Imala sam 40 pasa i slijepog Lea“, rekla je Spomenka.

Toliko pasa traži neprekidnu brigu, a ih pod kontrolom zahtjeva mnogo energije i živaca.

Iako je problem napuštenih i maltretiranih životinja u Bosni i Hercegovini velik, Spomenka je sama. Lokalne vlasti joj ne pomažu, a nitko ne želi pomoći jednoj, kako kažu, čudakinji koja doma dovlači bolesne pse. 

"Nažalost, ne s ovih prostora jer ovdje nitko neće pomoći. Nikad nitko nije pomogao. To su ljudi iz Hrvatske, Austrije, Slovenije, Njemačke, koji dođu i pomognu koji prate videa i dešavanja i do čijeg srca dolazi te emocije uvezi ovih životinja, tako da nas životinje povezuju. Životinje povezuju, nema mostova, granica, ničega. Životinje povezuju nepovezano. Kad su životinje u pitanju, čitava ex-yu je na nogama. Bilo odakle je pas, u tome smo svi složni", rekla je Spomenka.

Volonteri iz Hrvatske trude se čim više pasa dovesti preko granice jer kod nas su im šanse za liječenje i moguće udomljenje  mnogo veće. U hotelu Abra iza Velike Gorice nalazi se dvanaest od ukupno dvadesetak pasa koji su na privremenom smještaju u Hrvatskoj.

„Svi su željni pažnje. ljubavi i maženja. Dragi su i nisu agresivni. Pojedinima treba samo malo više ljudskog dodira da se naviknu, ali bit će zahvalni tko god da ih udomi“, rekla je volonterka Ana Matijašić Dolić.

Ovdje se nalaze i Tom i Jerry. Pas i mačak s jednim okom, koji će zauvijek ostati povezani sa Spomenkom.

"To su bili pas i mačić koji su također bili na deponiji i koji su bili jedan nerazdvojni par. Tom se brinuo o tom malom slijepom mačetu Jerryju i ja sam, kad sam to vidjela i dovela ih u svoje dvorište. Moji psi su prihvatili i mačića i Toma i njega je Tom čuvao kao malu bebu... Prilikom operacije u Banja Luci, Jerry je pao u komu. Sat i pol trajalo je oživljavanje, odnosno zagrijavanje da bi se Jerry ponovno vratio u život. Poslije sat i po je veterinar rekao da Jerryju na žalost nema spasa. Na to sam ja rekla nek dovedu Toma da se oproste. Tom je ušao u ordinaciju i počeo Jerryja da liže po trbuhu i to lizanje je trajalo desetak minuta dok smo mi svi plakali. Poslije jedno 10 minuta Jerry je počeo da mijauče i bukvalno oživio. Tad je tek počeo plač nas svih u ordinaciji. Da je Tom oživio Jerryja", ispričala nam je Spomenka.

Tom i Jerry i dalje su nerazdvojni i u Hrvatskoj čekaju nekoga tko bi ih mogao udomiti.

 "Oni su kao iz bajke. Igraju se zajedno, paze jedan na drugoga, Tom je zaštitnički nastrojen", rekla je volonterka Ana.

Želja svih je da Tom i Jerry u novi dom dođu zajedno.

"Da imaju lijepo dvorište za šetnju, da nisu u boksu, da nisu u stanu u zatvorenom prostoru i da imaju svu ljubav ovoga svijeta. Zaslužili su obzirom šta su sve prošli i oni i mi da ih dovedemo ovdje", rekla je volonterka Ana.

Kroz mnogo toga zajedno sa svojim psima prolazi i Spomenka. Iako o tome ne voli govoriti, ne može sakriti da je bolesna. Jako bolesna.

"Moje zdravstveno stanje je dugi niz godina nizbrdo. Imala sam malo više operacija, pet operacija... 2011. tumor dojke, 2016. sam imala dvije operacije i 2019. lipofom na jetri. Bila sam u komi 2016. godine poslije dvije operacije u jednom danu, 13 dana", rekla je Spomenka.

Ovi psi meni znače mnogo u životu jer ja ove životinje volim još od malena i ovi psi mi daju snagu i volju i borbu kroz život. Gledajući njih i njihove patnje, to mi daje još veću snagu. Mnogo mi znači njihova ljubav, pažnja i sve njihovo.

Oko pasa angažirana od zore sve do kasne večeri. Pomaže joj i 73-godišnja majka. Nevoljko, ali pomaže.  Jer vidi kako njena kći riskira svoje ionako krhko zdravlje kako bi pomogla psima kojima nitko drugi ne pomaže. Dolazila ih je hraniti čak i kad je nakon operacije jedva hodala.

Obzirom na krhko zdravlje, Spomenka se boji. Ali, ne za sebe, već što bi njen odlazak značio za pse.

"Toga se bojim. Sa tim liježem i ustajem, sa strahom ne daj Bože da se meni opet desi, šta s ovim psima. Ali ja se opet nadam da to kolege volonteri ne bi dozvolili da oni završe ponovno na deponiji ili na ulici", rekla je Spomenka.

"Ona je na žalost sama, sama brine o pedesetak pasa. Što znači treba ih pustiti, treba im počistiti, nahraniti, dati im vodu i to su samo psi koji su kod nje na smještaju. A tu su i psi na deponiju koje ona obilazi, hrani i ako ima mogućnosti skupi ako ima dovoljno mjesta. Ono što nama treba su volonteri koji bi njoj barem jedan dan došlo pomoći, kao što smo mi već išli", rekla je volonterka Ana.

Iako joj je dvorište prepuno pasa i više nema kud s njima, svejedno i dalje odlazi na deponij jer strahotama tamo kao da nema kraja. U obračun s napuštenim psima  šalju se lovci.

"Bilo je prije par godina slučajeva da ih nisu ubili, već ih izranjavanih ostave pored puta da umiru. Bilo je ženki koje su po šest hitaca imale u sebi, koje su imale štence, a mame su ubijene sa šest hitaca na toj deponiji. Oni prosto naiđu i ubiju ih. Vlasti prema tom pitanju nisu uključene i nisu zainteresirane da budu uključene u problematiku spašavanja životinja u našem gradu", rekla je Spomenka.

Da stvar bude gora, Spomenka i sama riskira život svaki put kad dođe na deponiju hraniti pse.

„Prijetili su mi da će i mene ubiti i zaklati ako me vide da opet dođem tamo“, rekla je Spomenka.

Ovaj je uginuo istog dana kad ga je Spomenka snimila. Nije ga mogla uzeti doma jer nema karantenu i nije smjela riskirati da zarazi ostale pse. Nije imao sreću kao Bonnie i Clyde, koje ovdje zovu jednostavnije - Žućo i Crna. Nakon dugog procesa liječenja i socijalizacije,  svoj su novi dom pronašli u Domu Severović. Onom za osobe starije životne dobi u blizini Donje Bistre.

"Oni njihove, naše pse stvarno jako vole. Približili su se, bave se s njima, razgovaraju s njima, šetaju ih, veliki pozitivan utjecaj na naše korisnike", rekla je vlasnica doma za osobe starije životne dobi Gordana Martinec.

"Meni je to toplo. Meni pas čini toplinu u mojoj duši da vam pravo kažem. Ja obožavam pse. Tu smo odijeljeni od familije i kad imate psa oko sebe, odmah je ljepše... Tražimo ljubav, a taj pas daje ljubav. Dođe tu i pogleda vas. Pogledajte njegove oči i vidite samo kakva je to ljepota", rekla je  štićenica doma Štefanija Kapetanović.

Spašeni su zbog silnog truda jedne žene, čiji dan polako završava. 49 pasa sito je za danas. Koliko će ih u domu Spomenke Milkanović - Cice biti sutra, to ne zna ni ona. Kao ni tko će od njezinih pasa pronaći pravi dom, topliji od dvorišta vikendice u blizini Bosanskog Broda.

"Poruka ljudima je da i psi i bilo koja životinja da je živo biće na ovoj Zemlji, da zaslužuje da živi normalan život, da se na njima ne iživljavaju, da ih vole, da su to živa bića koja pružaju dosta ljubavi i pažnje ljudima,  a toga nismo ni svjesni", rekla je Spomenka.