Prijava

Vaša prijava

ODLAZAK POBJEDNIKA


Talijanska ikona je rođeni pobjednik, ali navijačima će nedostajati i zbog svog fascinantnog karaktera i spremnosti da uvijek uči iz vlastitih grešaka

Kada je odlazio Del Piero potražio sam se u trenutku i razmišljanju, kao fetivi navijač torinske Stare dame, i zapitao – kako dalje, tko je taj koji će zamijeniti Alexa i popeti se na pijedestal kolonije onih koji poštuju ovaj naš klub. I zato mi nemojte zamjeriti privatiziranje ove stranice, ovog weba. Naprosto, postoji potreba, a ona je ponekad jača od nas samih.
“Neki ljudi vjeruju da je nogomet pitanje života i smrti. Razočaran sam takvim stavom. Uvjeravam vas, nogomet je puno, puno važniji od toga,” nezaboravna je izjava legendarnog šefa Liverpoola Billa Shanklyja.

Naravno da nije, samo ponekad imamo takav osjećaj – i mi navijači, i treneri, a i igrači. Nogomet je važan jer može postati veliki dio života jedne osobe. Ma teško je to uopće objasniti, opisati, pretvoriti u riječi na papiru. Ali Gigi Buffon je svakodnevno bio najbliže tome.
“Često plačem, plačem kad sam sam. Plakanje pomaže – oslobađa te i pomaže ti da se osjećaš kao čovjek,” otkrio je Gigi tijekom epizode Netflixove serije ‘First Team: Juventus’.
“Ali nikada ne plačem zbog nogometa. Mogu biti dirnut, ali ako plačem, onda to nikada nije zbog poraza. To je nešto puno kompleksnije i romantičnije od samog poraza.”
Kada se Buffon slomio nakon ispadanja Italije u doigravanju za Svjetsko prvenstvo protiv Švedske, tvrdio je da ne plače zato što je njegova momčad izgubila, pa čak ni zbog toga što neće moći po posljednji put zaigrati na SP u Rusiji. Plakao je jer je znao što bi kvalifikacije značile njegovoj domovini.
“Nije mi žao sebe, žao mi je talijanskog nogometa,” rekao je Gigi odmah nakon utakmice kada je pristao stati pred novinare.
Čak i prije uzvrata na San Siu Gigi je aludirao na to kako nogomet može spojiti ljude. “Volio bih da svi koji sutra dođu na stadion skinu svoje klupske boje i obuku dres Italije koji nas sve ujedinjuje.”
A kada su pojedini navijači izviždali švedsku himnu, opet je Gigi bio taj koji ih je molio da se suzdrže.
Kada je saznao da je cesta prema Supergi gdje se dogodila avionska nesreća u kojoj je poginula momčad ‘Grande Torina’ iz 1940-ih godina oskvrnuta grafitima, Buffon je bio taj koji je izjavio da bi Juventusovi navijači mogli biti odgovorni za to.
“Ako mislimo i vjerujemo u to što uistinu Juventusov način života predstavlja, ako vjerujemo u vrijednosti koje nas karakteriziraju, nezamislivo je naštetiti osjećajima onih koji su bili pogođeni i onih koji još uvijek pate,” napisao je na svojoj službenoj Facebook stranici.
“Mi ne vrijeđamo ljubav, osjećaje i uspomene”
“Zagrljaj svima koji vjeruju da čak – i posebno – u sportu, je potrebno biti častan.”
Buffon je dugo pokušavao biti častan čovjek i nije mu uvijek bilo jednostavno. U svijet odraslih je bačen sa 17 godina, još kao dijete, redovito se bunio protiv vlasti i, prema vlastitom priznanju, povremeno se ponašao i neodgovorno.

Međutim, uvijek je kritike primao uzdignute glave, a najkontroverznije je epizode svoje prošlosti, poput optužbi za fašističke sklonosti i kockanje, u poglavlju svoje autobiografije naslovio kao ‘Crne priče: pogreške i naivnosti vratara’.
Ali kao i svaki drugi kvalitetan vratar, uvijek je želio naučiti iz vlastitih pogrešaka. “Ako napravim neku glupost, nikad je ne ponovim,” napisao je.
Buffon je bolje od ostalih razumio da u nogometu postoje mnoge zamke. Naučio je da slava i bogatstvo ne znače i sreću. “Novac nije sve’ je bila misao koja mu se motala po glavi nakon remija Italije na Euro 2004. protiv Danske. Sjedio je tada u svlačionici nasmiješenog lica i shvatio je da je uredu da bogata osoba prizna da nije sretna.
U tom se trenutku činilo da ima sve: bio je najskuplji golman na svijetu, prvi izbor u Juventusu i u Italiji. Ipak, nije bio sretan. Nije bio prethodnih šest mjeseci.
Noge bi mu se iznenada krenule tresti bez ikakvog očiglednog razloga, a osjećao je i kao da ne vlada svojim umom, mučila ga je ‘stalna slabost’ koju nije mogao objasniti.
Zato je, kada je vidio kako se Alvaro Morata muči po dolasku u Torino, pristupio svom mladom suigraču. Znao je da Morati treba netko s kim će razgovarati jer se puno oslanjao na podršku obitelji i prijatelja, ali i psihologa kako bi pobijedio mentalne blokade.
“Srećom, iako sam se najviše oslanjao na svoju vlastitu snagu, nikada me nije bilo sram pričati, otvoriti se drugima,” napisao je o svojim najtamnijim danima.
“S depresijom sam pričao sa svima. Najviše s obitelji, s direktorima, s klupskim doktorom, a bili su tu još i mnogi drugi koji su mi pomogli.”
Od tada, nikada ga nije bilo strah reći što misli, otvoriti se.
Uostalom, to je čovjek koji je, u spomen na činjenicu da je upravo postavio novi rekord Serie A po broju minuta bez primljenog pogotka, napisao pismo vratnicama koje je čuva od svoje 12. godine prije nego što je posvetio posebnu rečenicu srdačne pohvale svakom članu Juventusove momčadi.
Naravno, emocije su se oslobodile i tijekom nedavnog napada na suca Michaela Olivera, ali to je bio samo još jedan izljev osjećanja strastvene osobe, koji se sada i ispričao za svoj ispad.
“Mislim da sam 80% vremena jako racionalna osoba,” rekao je prošle godine. “Preostalih 20% – što je bilo oko 70% kada sam bio mlađi – je ludilo.”
“Mislim da je to dio svake osobe. Neki imaju manje, neki više.”
I to je to. Buffon nije savršen. Nije svetac. Nije ni Superman. On prije svega ostaje čovjek. On griješi. Ali pokušava iz toga nešto naučiti. Najčešće se vraća jači nego ikada prije.
Čak i sada, u 40. godini života, on je u iskušenju svog posljednjeg izazova. U četvrtak je na konferenciji za medije priznao da je prije 15 dana odlučio kako će u mirovinu nakon ove sezone, ali sada su mu u glavi intrigantne ponude koje je dobio izvan Italije. Zbog toga bi mogao nastaviti igrati još jednu sezonu.
Jedino što sigurno znamo je da će u nedjelju, Gigi odigrati svoju posljednju utakmicu u Juventusu. Bianconerima će nedostajati njegove obrane i njegove proslave. Ali neće im nedostajati samo Gigi kao vratar, nedostajat će im i Gigi kao čovjek – sa svojim manama, ali fascinantnog karaktera.
Iako će Buffonov odlazak biti daleko od pitanja života i smrti, u Torinu će u nedjelju na njegovom posljednjem nastupu za Juventus poteći mnoge suze. Potpuno zasluženo.
Ne odlazi samo veliki igrač. To je nešto puno kompleksnije i romantičnije.