FOTO Goran i Marko sretno su stigli do Međugorja: "Ispunio mi se zavjet, ovakvo hodočašće posebno je iskustvo!"

Goran Ivančić i Marko Ćurić sretno su stigli do Međugorja! Hodočašće našeg sugrađanina Gorana u Međugorje ove godine postalo je punoljetno jer se u tom smjeru zaputio po 18. puta, a ovog ljeta dobio je i suputnika s kojim je dijelio i dobro i zlo na tom izazovnom putu dugom 500 kilometara.

Nakon dugotrajnog koračanja i kraćeg odmaranja, čuli smo se s Markom koji se u nedjelju vratio u Goricu, dok je Goran još kratko ostao u Međugorju. Podsjetimo, za Gorana je ovo hodočašće krenulo davne 2003. godine kada je hodao s nakanom za obraćenje hrvatskog naroda, a sada mu je, kako kaže, najbitnije da se narod vrati Gospodinu i da zaustavi grijehe, posebice grijeh bogopsovki.

- Glavni razlog je prestanak bogopsovki, ali i zaustavljanje abortusa. Također idem i s nakanom da se hrvatski narod vrati moljenju krunice, ali hodam i zbog cijele situacije u kojoj smo se našli, što zbog pandemije koronavirusa, što zbog ostalih nepogoda koje su nas zadesile- ispričao nam je Goran koji je jednom prilikom hodao i od Bleiburga do Vukovara.

I dok je Goranu 18., Marku je prvi put da je iz Velike Gorice pješice krenuo put Međugorja. Cijelo putovanje, otkrio nam je, podignulo ga je na jednu puno veću duhovnu razinu.

-U svakom slučaju lijepo iskustvo i samo pozitivni dojmovi. Ovo je svakako jedna viša razina. Čovjek očekuje da će biti dobro, ali naravno očekuješ i poteškoće putem. Na kraju mi se čini da je bez obzira na sve bilo dosta dobro s obzirom da sam išao s Goranom kojemu je ovo bilo 18. puta, pa ima puno iskustva i pomogao mi je u svakom segmentu- ispričao nam je Marko.

Na tom zahtjevnom putu koji je trajao 13 dana pratila ga je bol u nogama, javljali su se žuljevi, no naglašava da su sve fizičke poteškoće uz molitvu vrlo brzo prolazile.

-A sve drugo samo je plus u smislu susretanja ljudi, pogotovo onih koji su nas primili, a i do ovih ljudi koji su nas na kraju primili u Međugorju. Svi su bili susretljivi i radosni. Fizički je put zahtjevan, to se mora kazati. Osobno, Goran mi je izgledao u svakom trenutku kao da može propješačiti još 1000 kilometara. A ja sam stalno osjećao bolove u nogama, bol se premještala s jedne strane na drugu, ali na koncu nestane. Na pola puta dobio sam jedan žulj koji me mučio do kraja puta i to je to s fizičke strane, no sve se dalo izdržati tako da nismo zastajkivali u smislu da nismo mogli dalje ići- prenio nam je Marko svoja iskustva s puta.

Marko je kao i Goran za realizaciju ovog hodočašća izdvojio godišnji odmor, a priznaje nam da niti on nije nekakav aktivan hodač, iako pokušava hodati s obzirom da radi uredski posao. Čovjek lako fizički zahrđa, kaže nam.

Put Međugorja „odvukao“ ga je poseban zavjet kojega je prošle godine dao u tom svetištu Majke Božje.

-Osnovna stvar zbog koje sam krenuo bila mi je zahvalnost za jednu našu nakanu zbog koje smo prošle godine vezano za dijete bili u Međugorju i to nam se ostvarilo. Naime, zadnje četiri godine nismo mogli dobiti drugo dijete, ali kada smo se zavjetovali Gospi to nam se i ostvarilo. Ali tu su, naravno, i druge nakane vezano za trpljenje, ali i pokoru- otkrio nam je Marko.

Naglašava nam da je ovakav pothvat definitivno jedno posebno iskustvo koje bi preporučio drugima.

-To je svakako jedna viša razina jer stekneš pravi dojam kako je naša domovina još ljepša od onoga što vidimo kroz automobil, a ujedno vidiš da je sve ljepše i radosnije. No treba imati na umu da to nije jednostavno putovanje jer se treba adekvatno pripremiti s obzirom na teškoće koje te čekaju. Tako, primjerice, naiđeš putem i na neke divlje životinje zbog čega ti baš ne bude ugodno, no poslije takvog susreta noge te začudo više ne bole. Samo požuriš korak. U svakom slučaju, ovakvo iskustvo pomogne ti da ojačaš i da se duhovno uzdigneš- zaključio je Marko.