Progon vještica u Turopolju: Muke u tamnicama Lukavca i smrt na lomači za desetke nevinih žrtava, najstravičnija bila 1733. godina

Grozni progon vještica koji je trajao okruglo rečeno od 1400. godine do u drugu polovinu 18. vijeka i donio na tisuće i tisuće jadnih i nevinih žrtava, nije zaobišao ni turopoljsku ravnicu. Svatko tko se bavio „čarolijom“ smatrao se očitim saveznikom vraga, koji u parnicama protiv vještica zaprema znatnu ulogu kao zavodnik i začetnik nedjela, što ih čine vještice i čarobnjaci. Vrag je vođa vještica i čarobnjaka i njegovom se pomoću čini zlo ljudima, životinjama, usjevima kao što su nevrijeme, tuča, oluja… Takvo je praznovjerje vladalo tadašnjim kulturnim životom europskim, a u jednoj povijesnoj stranici vještica su se dobrano plašili i Turopoljci!

Pod uplivom zaključka hrvatskog sabora o progonu vještica, 1609. godine svratila se pozornost na vještice i u Turopolju. Bilo je i tamo ljudi koji su vjerovali u vještice kojih je svakako moralo biti u Turopolju. Emilij Laszowski u svome djelu 'Progon vještica u Turopolju' piše da je na turopoljskom spravišću održanom 22. lipnja 1614. godine u Velikoj Gorici iznesena tužba protiv vještica jer je stvoren zaključak da se vještice (praestigiatrices) i otrovnice (venefici) pozovu na sud pred župana na dan koji im bude određen, no nažalost nisu sačuvali zapisnici koji bi svjedočili o imenima i sudbinama prozvanih ljudi. Od te godine pa sve do godine 1733. nema traga vješticama nit progonu ovih u Turopolju, no tada ih se javlja veliki broj. A baš ova godina spada u period najžešćeg progona vještica u Hrvatskoj.

Prva vještica Turopolja

Prva vještica koju su počeli progoniti u Turopolju bila je Ana rodom iz Kranjske, žena Mateja pl. Gjuraka. Po odredbi župana zamjenika Matije Mikšića, a na zamolbu turopoljskog fiškala Matije Mudića, saslušao je dana 9. listopada 1733. godine prisežnik turopoljski Juraj Smendrović u Dragonošću svjedoke koji su svjedočili nedjela spomenute Ane. Istoga dana preslušao je po nalogu podžupana Matije Mikšića Smendrović u kući Pavla Kosa u Dragonošcu svjedoke protiv Margarete Korenike, žene Mateja Reposeje, koju optužiše poradi vračolije.

Na temelju toga svjedočanstva podigao je Matija pl. Mudić 5. studenog 1733. godine tužbu kod turopoljskoga suda protiv Ane Kranjice radi vračanja. Isti dan podiže tužbu također poradi vračanja protiv Kate Kos, žene pokojnog Nikole Celića, Barbare Čumber-Cvetko, žene Jurja Adrijevića-Kvinte, Barbare Mužek te još desetak žena. Sve bijahu optužene da su se „odrekle boga i vjere, da su si dale utisnuti na tijelo pečat vražji i tako išle u kolo vještica, da su s vragom puteno živile, letale po zraku, i sa svojim ortacima počinile mnoga zla ljudima, marvi i susjedima, priredjivale vražje i vještičke sastanke, pravile tuču i oluju...“ Tužitelj je tada predložio da se u smislu zakona postave pred sud, da otkriju svoje ortake i svoja nedjela i da se stave na muke i napokon da se za primjer drugima žive spale na lomači!

„Vražji pečat“

Na ročištu koje je određeno na 23. studenog u gradu Lukavcu najprije dođoše na red Kata Kos, Barbara Gjumber, Barbara Mužević i Ana Kranjica. Sve su nijekale da su počinile ono radi čega bijahu optužene. Za to bude suđeno da se ove stave na muke i onda da se ispitaju. Dana 22. prosinca nastavljena je istraga glede Kate Kos, Barbare Gjumber, Barbare Mužek i Ane Kranjice. U zapisima koje je iščitao Laszowski navodi se da su sve one obavile istragu na mukama i priznale krivnju, osim Barbare Gjumber koja nije na mukama ni riječi govorila. Ali je zato na njezinom tijelu pronađen „vražji pečat“. Ona je samo priznala da joj je za vrijeme muka vrag sjedio na koljenima i nije joj dao govoriti. Uvažene su i muke koje su pretrpjele od zime u tamnici te su stoga osuđene najprije da se zaguše, a onda na lomači spale. Tako isto osuđene su i Vukovićka, Bogdanka, Mungjerka, Korenika-Reposejka i Rudinovićka.

Lomnički zastavnik vještica

Nadalje, iskazala je da su nju vještice postavile za kapetanicu i išla je s njima na Valićevo selo gdje su Kuševićku imenovale vojvodicom. Vrag s kojim su općile zvao se je „Matić“, a bio je i zastavnik te vještičke čete. Zastava čete bila je crna! Kad je dalje htjela iskazivati metnuše ju na spravu za mučenje- „greben“- na kojoj je iskazala još strahota. U svoje kolo strpala je još Doru Mudićku, Maricu Kosić, Doru Milešić, Maricu Šišušić, Jelu Šalić, Jelu Pogledić, Maru Mlinarić, a kazala je da su se sastajali u Balogovom gaju u Mlaki i na raznim križopućima. Priznala je da je sa svojim ortakinjama na križepuću na Hudinskom putu izjela srce Mike Ćelića i njegove žene, a svemu je, kazala je, prisustvovao i vještički kapetan Matek Ćelić i Nikola Dautović iz Lomnice koji je bio zastavnik vještica.

Iste godine stavljena je u Zagrebu pred sud Margareta Kuljanka, koju optužiše za vračanje. 29. prosinca stavljena je na muke i tu je priznala da se je sastajala s vragom i vješticama na „Stepanskom križepuću“ u Lomnici. Kao vještice označila je mnoge žene iz Turopolja: Janu Loparić, Baru Stanić, Doru Horvatić, Doru Serblić, Janicu Hoksuza sve iz Lomnice, Maru Kupličinku s prek Lomnice, Maru Kušević iz Plesa, Maru Hoksuz, Katu Celić, Maricu Gjumlinku i Doru Leder rođenu Šipušić iz Kurilovca, i napokon Baru Mudić, ženu Matije Mudića, fiškala turopoljskoga. Kuljankine važne su po progon vještica u Turopolju jer su na temelju toga progonjene po njoj okrivljene turopoljske žene.

Godine 1734. nastavljeno je proganjanje vještica u Turopolju. Fiškal turopoljski Mato Mudić opet je 12. siječnja podigao tužbe protiv Margarete Pogledić, žene Stjepana Koskovića, Barbare Candreković-Cunjek, žene Pavla Jurinića-Krnjaka, Jelene Jurinić-Krnjak, žene Stjepana Arbanasa-Bolteka, Margarete Miloš-Kiseljak, žene Mihajla Suše, Margarete Vučić, žene Jurja Škvorca, Dore Trumbetaš, žene Jurja Mudića, i Nikole Davutovića. Optužba je glasila slično onoj u prošloj godini. 26. siječnja držala se sudbena istraga u gradu Lukavec protiv optuženih. Dočim se je opet zastupnik tužitelja pozivao na izjave Celićke, Barbare Funjačke i Margarete Kuljanke. Iza duge rasprave bude konačno glede Margarete Pogledić, Nikole Davutović, Margarete Cundreković, Margarete Kiseljak, Dore Trumbetaš, Jelene Jurinac i Margarete Vučić određeno da se najprije ima na njima potražiti vražji pečat i onda staviti na muke da dalje iskažu svoja nedjela.

Ove nesretnice zaista su stavljene na muke gdje su za cijelo sve priznale što je sud od njih tražio. Tako su evo jadnice 11. veljače u gradu Lukavcu opet stavljene pred sud. Predsjedao je župan Sigismund Škrlec, a prisustvovahu Pavao Pogledić podzapovjednik grada Zrina i prisjednik turopoljski, Gavro Škrlec bilježnik, Mato Mikšić kapetan i prisjednik, te drugi sudionici.

Posebna klauzula

Osuda bijaše strašna. Sve šest osuđene su na smrt na lomači, no uz tu strašnu riječ dodana je još i klauzula „ili kako će se pravdi svidjeti“, što jasno odaje da su prije-kano uvjeke- bile smaknute, onda istom spaljene. Nikolu Davutovića pretražio je krvnik, ali na njemu nije našao vražjeg pečata, za to je glede njega osuda odgođena. Valjda za to nije ni bio stavljen na muke. Ali ostao je u lukavečkoj tamnici.

Letjela po zraku namazana crvenom vražjom mašću

Na muke u gradu Lukavcu 23. ožujka stavljena je i Barbara Vagiček kojoj je krvnik najprije pronašao na desnoj nozi pečat vražji koji je izrezan, a onda je uslijedilo preslušavanje. Laszowski navodi da je jadnica iskazala da je već kroz 22 godine copernica. Prvi put ušla je među coprnice kod lomničkog križnog drva kod Odre, kad je polazila od Svaštovića iz Lukavca od svoje braće. Kad je jedan večer tjerala krmke po žitu na zemlji Kraljićevoj, nastavlja, došao je k njoj vrag i nagovarao ju da pođe s njime i da će joj biti veoma lijepo. On ju je pratio do kuće idući pred njom mašući s ognjem. Onu istu večer ju je zapečatio, baš na onom mjestu gdje je krvnik pronašao pečat. Te mu je prisegla vjernost. Tomu vragu bilo je ime „Januš“, bio je lijep i mlad, nosio je zelenu „nemšku“ opravu i škriljak, taj je dolazio k njoj kad nije bilo kod kuće njezina muža i s njome je živio. Svake godine davala mu je po dva tri puta „aldof“, staro rublje svoga muža, iz njega je vrag pravio tuču i soliku. S vragom je prvi put jahala na bijelom konju na goru Medvednicu. Letila je po zraku po što se je namazala sa nekom crvenom „vražjom“ mašću. Tu mast veli ima još kod kuće, a nalazi se u škrinjici na tavanu sakrita u loncu gdje je laneno sjeme.

Turopoljske vještice gostile se na Medvednici

Prema njenom iskazu, na gori Medvednici sastajale su se sve vještice turopoljske i tu su se gostile. Jele su gibanicu od sira i masla što su ga vještice uzimale „po mlade večere“ tuđim kravama. Ta „gibanica“ bila je tako velika kao cijelo Turopolje, a vještica bilo je toliko da je pojedinu jedva po prst gibanice zapalo. Na tim gozbama jele su vještice meso čovječje i glave od svinja i marhe. Dalje iskazuje kako je sa vješticama uzelo neko dijete Jurić zvano i odnijela ga na Filipčićevo križopušće gdje sama mati djeteta izvadila mu srce koje su odnijele pod Okić i ondje pojele.

"Izvadila srce osmogodišnjem djetetu"

Treća došla je na red 26. marta Magdalena Kalopanjka. Najprije je pronađen vražji pečat nad kukom lijeve noge. Izjavila je da je već 4 godine vještica. Među vještice došla je sve nehotice. Imala je i ona svoga vraga po imenu „Mihalića“ s kojim je jedno pet puta sagriješila, pače i u tamnici. Boga i sveti krst je zatajila i popljuvala, a vragu prisegla vjernost. Kad je svećenik podizao sveto tijelo i krv kod svete mise bilo joj je uvijek crno pred očima. Otela je sa svojim družicama nekoliko volova susjeda svojih, a jednog je dala razderati po vragu koji je uzeo oblik vuka. Prošle godine uništila je po Turopolju svu pšenicu. S vragom pravila je i tuču, a ova se pravi od snijega što ga spravljaju u gudurama po gorama. Sa svojim družicama izvadila je srce Petra, osmogodišnjega djeteta Bosinkinoga, po što su nanj natjerali vola koji je to dijete probo. Tu je prisustvovala i Cekovićka iz Mlake. Srce su pojele na Mlačkoj tratini kod križnoga drva. Tu je Kalopanjka bila „dekla“ vještica. Kod ovih izjava spremna je i umrijeti.

Koliko su stravična i iscrpljujuća mučenja bila jezivo svjedoči slučaj Dore Narčić koja je tako izmrcvarena bila na mukama da je drugi dan ujutro preminula. Od toga vremena nema više vijesti o progonu vještica u Turopolju. Možda je turopoljski županov sud došao do spoznaje nepravednosti takovih progona koji su po državnoj vlasti tek godine 1758. obustavljeni i dokinuti.

Župnici i kapelani svjedočili u obranu okrivljenih

Raritet progona vještica u Turopolju ogledava se u činjenici da su naši pradjedovi humaniji bili od kulturnijeg zapada i sjevera jer od 15. do 17. stoljeća gotovo nema nikakvih progona vještica u Hrvatskoj. Tek u drugoj polovini 17. stoljeća počinje taj progon u nas, a najgori i najstrašniji je baš polovinom 18. stoljeća, pred sam kraj prekida progona vještica. Istaknimo i to da se u našoj zemlji nije nikada svećenstvo bavilo ovim progonom, kao primjerice u Njemačkoj i u drugim državama već se Crkva kod nas protiv vještica borila samo s propovjedaonice, što je imalo svrhu, da se iskorijeni vračanje i praznovjerje. Ima i slučajeva gdje župnici i kapelani „izdavaju svjedočanstvo na obranu okrivljenih s vračanja.“

Utješljiva je činjenica koju naglašava Emilij Laszowski da se nije utvrdilo da je i koja vještica otuđena na smrt bila živa spaljena na lomači. Prije je redovito zagušena (suffocata) ili joj odrubiše glavu (decapitata), a tad je mrtva spaljena. Dakle, humanija smrtna kazna za coprnice nego li je bila u drugim kulturnim državama Europe.

Foto: VGdanas, Srecko Niketic/PIXSELL