Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Gorica, raj za frizeraj: ‘U gradu i okolici radi više od 160 frizerskih salona!’

U krugu od stotinjak metara u središtu Gorice nakrcalo se točno 14 frizerskih salona, a ta je brojka bila motiv da pokušamo doznati koliko točno frizera radi u našem gradu. Jer radi se, ovako na prvu, o zaista velikoj brojci…

Objavljeno

na

Sjediš u frizerskom stolcu, zakopčan do grla, gledaš u ogledalu kako onaj kreativni nered na tvojoj glavi preuzima nešto uredniju formaciju, a misli lete. Frizerka je, takve su one poslovično, jedva dočekala moju odluku da prekinem tišinu.

– Znaš što, sad malo razmišljam, stvarno jako puno frizera ima u Gorici… Nije valjda da svi tako dobro rade?

Više od toga nije bilo potrebno.

– A sad, kako tko radi, to ne znam, ali očito rade dobro kad su svi i dalje otvoreni. Ali da, na svakom koraku je frizer – primjetila je frizerka dok se lakoćom obračunavala sa završnim radovima na glavi sugovornika.

– Baš smo brojali, samo u centru Gorice, od semafora kod “robnjaka” pa do Park caffea, ima 14 frizera! Zvuči nemoguće, ali evo da ti ih odmah nabrojim…

I stvarno, ima ih 14. Na svakom uglu, u svim oblicima, cijelih 14 komada.

– Tko zna koliko ih ima kad bi uzeli cijeli Goricu i okolicu, valjda sto! Ma možda i više. Baš me to zanima…

Završila je posao, izvukla maksimum iz jedne nezahvale situacije, završio je i razgovor, ali ideja je ostala.

Foto: facebook.com/VG Legacy

Koliko ukupno ima frizera u Gorici, ima li ih zaista tako puno?

I koliko je to, uostalom, “puno frizera” za jedan ovakav grad, koji s okolicom ima više od 60 tisuća ljudi? Koliko, uostalom, stanovnika u prosjeku ide na jednog frizera? Jer ovo je posao u kojem je, čast izuzecima, praktički svaki stanovnik ujedno i mušterija nekog od salona…

Odgovore na sva ta pitanja za početak smo potražili u velikogoričkom Udruženju obrtnika. I naišli na manje probleme.

– Teško je, gotovo nemoguće odrediti točnu brojku, jer neki su prijavljeni kod nas, neki nisu, neki se vode kao neki drugi, srodni obrti… – govorila je ljubazna službenica dok je kopala po folderima.

Sljedeći korak bio je još malo suziti priču, pa se obratiti u gradski Ceh frizera. Predsjednik je Nikola Jančić, a predsjednik bi trebao valjda znati odgovor koji tražimo: koliko u Velikoj Gorici ima frizera?

– Prema podacima koje imamo iz Udruženja, u gradu i okolici imamo najmanje 141 frizerski salon! Međutim, to sasvim sigurno nije konačna brojka, rekao bih da je realno da ih ima više od 160. Sigurno – kaže Jančić, koji o tome je li to velika brojka i koliko je velika dosad i nije previše razmišljao.

– Stvarno nisam, ali ovako na prvu stvarno zvuči kao jako puno. A opet, ako 60.000 stanovnika podijeliš na 160 salona… To bi bilo skoro 400 ljudi na jedan salon, a kad se tako gleda, i nema nas previše. Uostalom, ja bih rekao da je u nekim davnim vremenima bilo i više salona po broju stanovnika, tako barem kažu priče…

Foto: Radio MonteCarlo

Kako god bilo, brojka je ogromna, pitanje je ima li tolike ponude u bilo kojoj drugoj struci, osim možda kad su u pitanju kafići. I svi rade. Svi se i žale, uvijek bi to moglo i bolje, ali saloni rade i opstaju.

– To vam je kao i u svakoj drugoj struci, ima onih koji rade jako dobro, koji ne znaju gdje će od posla, a ima i onih koji preživljavaju, muče se. Ali naravno da se možemo složiti s tezom da nije loše čim salona ima toliko puno – govori prvi čovjek Ceha.

Velikogorički frizeri međusobno su, naravno, zdrava konkurencija, a povremeno su i suradnici, zajednički nastupaju u raznim projektima, i to upravo kroz Ceh.

– Trudimo se, pokušavamo, organiziramo akcije kojima bismo si mogli pomoći, olakšati, ali odaziv na naše sastanke često je vrlo skroman. Jedni nemaju vremena, drugi nemaju interesa, treći mogućnosti i to se uglavnom svede na druženje nas nekolicine – kaže Nikola Jančić.

Najstariji frizerski salon u Velikoj Gorici je “Brico&Seka”, koji ove godine obilježava 70 godina postojanja, tijekom koji su Vinko i kćer mu Seka započeli ono što je nastavio njezin sin Tomislav. I uporno se tradicija ne da pred naletom konkurencije, novih i mladih snaga, sve većeg broja salona, u kojima danas više ne vrijede isti principi kao što su nekad vrijedili.

– Prije se u frizerskoj školi moralo odrediti hoćeš li se školovati za muškog ili ženskog frizera, a 1992. godine netko ‘pametan’ se sjetio da je to sve ista stvar. Od tad se jako malo pažnje u školi posvećuje muškim frizurama i mi danas imamo situaciju da je Mario, čovjek od 37 godina, najmlađi muški frizer u Velikoj Gorici – otkriva nam Jančić, svjestan da se slika neće mijenjati na bolje ni u budućnosti.

– Velikogorička frizerska škola je dobra, tu je jako puno talentiranih klinaca, pogotovo među onima koji imaju volju raditi na sebi, ali interes za školu generalno je sve manji. Današnju djecu više to ne zanima kao nekad, a samim time spuštaju se i kriteriji koji se traže za upis u školu, sve se to mijenja…

Foto: David Jolić/cityportal.hr, Foto Studio Ljubek

A kad smo već kod promjena, jednu važnu u život frizera donijela je pandemija. Kako je krenula korona, praktički svi frizeri počeli su naručivati mušterije, što nikad ranije nije bilo praksa kad je riječ o muškom šišanju. Danas je to postalo potpuno normalno, što odgovara i frizerima.

– Ma naravno, puno je bolje tako. Istina je da to nije bilo praksa u Velikoj Gorici sve do korone, ispada da smo u tom smislu čak i profitirali od te nesretne pandemije. Više nema gužvi, nema nepotrebnih čekanja, a to je u današnje vrijeme sve važnije. Nitko više nema vremena za gubljenje, sve se odvija puno brže, pa si tako više ne možemo dozvoliti da ljudi čekaju po dva sata. Da, ovo je puno bolja varijanta – zaključio je ovu našu priču Nikola Jančić.

On ima svoj salon, jednako kao i nešto više od 160 njegovih kolega vlasnika. Pa tu još idu i zaposlenici… Nema što, ova Gorica je raj za frizeraj…

Kultura

Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’

Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…

Objavljeno

na

U prvom licu: Ana Katulić

Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.

Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.

No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.

Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.

Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.

Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…

Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.

Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.

Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.

Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.

Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.

U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.

Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul

Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.

Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.

Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.

Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.

Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.

U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.

Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?

Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.

Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.

To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!

“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.

I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…

Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!

Objavljeno

na

Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…

Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.

Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.

“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.

Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…

Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj

Objavljeno

na

U subotu poslijepodne igrači Gorice morali su čestitati boljem, ovoga puta kolegama iz Dinama, ali u subotu navečer igrači Gorice su – slavili! Ne, nije došlo do toga da se slavi porazi, već se poklopilo da je ta subota navečer termin za doček jednog posebnog rođendana. Okruglog rođendana, jer Franjo Kovačić zvani Pevec u kafiću na stadionu je slavio šezdeseti, očekivano veselog rođendana, baš onakvog kakav Pevi i zaslužuje…

Pevec je, za one koji možda ne znaju, ekonom u HNK Gorici, a u ulozi koja se naziva i oružar već je više od 15 godina. Praktički otkad je krenula priča s HNK Goricom. Franc, kako ga zovu i sinovi Marko, Jurica i Luka, jedan je od onih tipova koje svi znaju, koji su uvijek tu negdje, u điru. Brojno je zato bilo društvo koje se okupilo na rođendanskoj fešti, a naravno da su se po povratku s utakmice priključili i igrači, stručni stožer…

U svijetu HNK Gorice Franjo Kovačić Pevec je sveprisutan, gotovo jedan od simbola kluba. A kad je već tako, u klubu su se potrudili snimiti i jedan posebni rođendanski video, u kojem je Pevi pričao o svom životnom putu, o rastu kluba u svim ovim godinama, o posebnim prijateljstvima s igračima, o tajnim ritualima, o pjesmi i kafani.

Sretan rođendan, Franc!

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘Zbog moje dječice znam sve Psiće u ophodnji, dinosaure i nogometaše’

Ružica Vasari-Talanga, omiljena velikogorička pedijatrica, ponovno je proglašena jednom od najboljih u državi u svome području, i to po izboru žirija koji je najmjerodavniji – roditelja njezinih malih pacijenata

Objavljeno

na

Predana, odgovorna, stručna, pažljiva, brižna, topla… To su samo neki od epiteta kojima bi mnogi roditelji, ali i djeca, opisali goričku pedijatricu Ružicu Vasari-Talanga. Kroz svoj radni vijek Ružica je pratila odrastanje mnogih Velikogoričana, danas već odraslih ljudi. Stoga nije ni čudo da se i ove godine doktorica Vasari-Talanga našla na listi ‘Najdoktora’ koje su odabrali sami pacijenti.

Maštala je o tom poslu još kao gimnazijalka. Kaže kako joj je kao mladoj djevojci literatura bila stvarnija od stvarnog života.

– Maštala sam u to doba da ću jednoga dana biti doktorica i liječiti djecu na selu. Da će mi djeca dolaziti rumenih obraza i nositi lanene košuljice i da će mirisati na sapun. To su bili moj djevojački snovi koji su mi se zapravo i ostvarili – započinje nam priču ova najdoktorica iza koje je već tri desetljeća rada u medicini.

Prije nego što je došla u velikogorički dom zdravlja, svoj je staž odradila u Vinogradskoj bolnici. Nakon diplome upisala je još i postdiplomski studij iz kliničke imunologije i alergologije te je paralelno radila u ordinaciji opće prakse. Potom je stigao poziv za rad u dječjem dispanzeru u goričkom domu zdravlja. I tu je krenula sanjati svoje snove.

– Volim djecu i taj posao, poklanjam im svoju pažnju i zaista se trudim oko njih kako bi stvorili jedan odnos povjerenja koji je važan u ovom poslu. Nikako ne želim da me se djeca boje, već da s lakoćom dolaze k meni u ordinaciju. Najljepše u svemu mi je rad s bebama od nekoliko mjeseci. Nađemo svoj zajednički jezik, razgovaramo se i gledamo u oči, oni mi se smiju, ja ih pomazim i imamo jedan divan odnos. No, kako odrastaju postaju malo zahtjevniji pa se i tu trudim savladati gradivo. Naučila sam tako sve Psiće iz ophodnje, sve vrste dinosaura, a pratim i nogometne lige da mogu razgovarati u nogometašima – prepričava nam doktorica Ružica, koju djeca od milja ponekad zovu i “teta Ruška”.

Njezina velika posvećenost ogledava se i u načinu zbrinjavanja i komunikaciji s malim pacijentima. U ordinaciji provodi i više vremena nego što bi trebala, a uvijek je dostupna ili na telefon ili putem e-maila na koji odgovara čak i u večernjim satima. Uvjerili su se u to mnogi roditelji.

– To je zaista tako, ali nije to samo kod mene. Mislim da je to kod svih koji vole svoj posao. Nisam ja jedina koja u primarnoj pedijatriji mnogo radi. Svi vam mi imamo jako puno pacijenata i nisam u stanju uz redovni rad s pacijentima odgovarati ponekad na mailove. Zato to obično bude od kuće ili navečer nakon ili ujutro prije posla. Volim kada dođem na posao i da su mi svi mailovi riješeni – kaže Vasari Talanga te dodaje kako uvijek, između kuhanja ručka za obitelj, nađe vremena za svoje pacijente.

Ova omiljena pedijatrica danas skrbi za gotovo 1600 pacijenata, a dnevno kroz ambulantu prođe njih više od stotinu.

– Najviše je tu predškolske djece, a imamo i problem s upisom novorođenčadi, iako mi je to dosta teško govoriti, ali molila bi ovim putem roditelje školske djece da ih presele u opću praksu. Jednostavno mi nemamo više vremenskih mogućnosti tu djecu zbrinuti, kao i svojim fizičkim i psihičkim kapacitetima to pokriti. U Domu zdravlja radi nekoliko mladih liječnika obiteljske medicine za koje se sigurno isplati opredijeliti. Neke od tih doktorica su i moji pacijenti sa svojom djecom i vidim kako su to krasne mlade žene posvećene svome poslu i koje stvarno možemo preporučiti da roditelji presele svoju djecu kod njih – savjetuje doktorica.

Veliki broj pacijenata ponekad stvara gužve u čekaonici ispred ordinacije dr. Vasari koja je svjesna da roditelji danas nemaju vremena dugo čekati red na pregled. No, ipak je najvažnije da se dijagnoza ispravno postavi.

– Nije mi žao utrošenog vremena kako bi stvorila dobar odnos s djecom. Od nas se očekuje da postavimo dijagnozu i liječimo ih, ali kako mogu biti suvisla ako ga ne mogu pregledati pa je itekako važno približiti se djetetu. Također, za dijagnostičara u pedijatriji nije dovoljno znanje i iskustvo, treba imati i malo smisla za psihologiju, ali i pratiti same roditelje, naročito mame koje su vrlo povezane sa svojom djecom i znaju biti poprilično zabrinute. Na kraju, mi smo tu za njih da ih umirimo, educiramo i savjetujemo – objašnjava nam.

Vrlo važna karika u radu ambulante je i medicinska sestra Dorotea, koja je također omiljena među malim pacijentima, a doktorici je itekako od velike pomoći.

– Ona je jedna divna mlada žena, odlična medicinska sestra koja jako voli djecu i ima jako lijepi odnos prema djeci. Djeca ju vole što je jako važno jer im Dorotea daje injekcije. Zato djeca kažu kako u našoj ordinaciji dobiju naljepnice, to su one za hrabrost. Djeca jako vole da ih se pohvali kada su bili hrabri, to im onda daje hrabrost i volju da drugi puta dođu kod nas i da se ne boje – kaže kroz osmijeh doktorica za svoju radnu kolegicu.

S obzirom na period u kojem vladaju razne respiratorne bolesti i gužve u čekaonicama, iz ove goričke ordinacije poručuju roditeljima da ne dolaze odmah u ordinaciju kada djeca dobije temperaturu.

– Naša su djeca jako dobro procijepljena protiv bakterijskih bolesti i najčešće se susrećemo s virusnim infektima koji se mogu, ako se ne zakompliciraju, liječiti kod kuće. Stoga bi poručila roditeljima da puste temperaturu da se razvije za nekoliko sati i kako bi se u potpunosti razvila klinička slika. Savjetujem im i da je važno pridržavati se higijene. Pranje ruku sprječava crijevne infekcije i zaraze parazitima. Na kraju, time nećemo smanjiti našu imunost – savjet je doktorice.

Dani prolaze, a pedijatrica Vasari do mirovine nema još mnogo.

– Radit ću sigurno još sljedeću godinu, pa se nadam da će doći mlađe kolege koje će preuzeti naše ordinacije. Moramo se umiroviti, jer ordinacije koje imamo su prevelike da bi ih mogli raditi na četiri sata. Kada odem u mirovinu, ne bi htjela raditi po zamjenama. Stići će novi mladi doktori koji u toku svog specijalističkog staža provode vrijeme i kod nas primarnih pedijatara. Jedan sam od mentora svojim specijalizantima i vidim da su to mladi doktori koji imaju dobro znanje. Mi im prenosimo svoje iskustvo i gledaju organizaciju posla. Bit će spretni i spremni nas naslijediti – dodaje Vasari, koja otkriva kako je unatoč tome što ga voli, ovo zaista iscrpljujući posao, a njezina predanost i posvećenost utječe i na život vlastite obitelji.

– Moja obitelj bi svakako htjela da malo manje radim i da se više možemo družiti i putovati, ali svi poštuju moju želju da još radim. Dok sam bila mlađa znala sam kući dolaziti poprilično iscrpljena jedva sam mogla otvoriti usta. Svjesna sam da se možda svojoj djeci nisam dovoljno posvećivala i ti su se zajednički trenuci izgubili, nismo ih nikad ostvarili. Vidim da niti jedno od moje djece nije krenulo mojim stopama – naglašava doktorica Ružica, koja upravo iz tog razloga za kraj ima važnu poruku za roditelje:

– Volite svoju djecu i nemojte propustiti niti jedan tren razgovora i igre sa svojim djetetom jer je to nenadoknadivo. U svom odgoju budite autoritativni roditelji i svojoj djeci postavite granice. Ako dijete živi u takvom jednom okruženju, ono će uspješno i lakše odrasti te će postati jedan zreo, kompetentan i odgovoran mlad čovjek – poručila je ovogodišnja najbolja pedijatrica, omiljena doktorica Ružica Vasari-Talanga.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Šest mjeseci kasnije, Ivan Šćepina proveo je Božić doma, s obitelji!

Šest mjeseci nakon što je doživio tešku nesreću, Ivan Šćepina je dobio dozvolu liječnika da Božić provede kod kuće, u svojim Gradićima, s roditeljima, obitelji, prijateljima… Naravno, uživao je u svakom trenutku

Objavljeno

na

Nesretnu sudbinu Ivana Šćepine, 18-godišnjaka iz Gradića, dečka koji je imao nesreću da mu jedan bezazleni odlazak po loptu, samo jedan trenutak nepažnje ili nesretnih okolnosti, potpuno promijeni život, pratili smo praktički od prvoga dana. Zahvaljujući njegovim prijateljima, za njegovu je tužnu priču ubrzo saznala i cijela država, koja se ujedinila u akciji skupljanja pomoći za juniora NK Kurilovca, srednjoškolca, dečka omiljenog u svakom društvu…

U rekordnom, gotovo nestvarnom roku prikupljeno je potrebnih 250.000 eura za njegovo liječenje u Krapinskim toplicama, a u Krapini se igrala i utakmica koju će zauvijek pamtiti. Zagorec iz Krapine igrao je s njegovim Kurilovcem, došao je i Ivan na utakmicu, a kompletan prihod išao je za pomoć njegovim roditeljima.

A oni su, jasno, u ovih posljednjih šest mjeseci najviše patili, strepili, nadali se. Veselila nas je i zbog njih svaka dobra vijest iz Krapinskih toplica, pa smo “obilježili” i njegove prve riječi, prve korake, a sad je došao trenutak i za novu fazu. Ivan je, naime, dobio priliku provesti Božić kod kuće, u Gradićima, u roditeljskom domu, okružen najmilijima…

Osim roditelja i obitelji, dočekali su ga i brojni prijatelji, ali i gradonačelnik Krešimir Ačkar, Ivanov sumještanin, susjed. Ivan je širio osmijeh, šalio se i smijao, uživao u trenucima koji su barem nalik na one nekadašnje, prije nego što se sve ovo dogodilo.

I opet se, naravno, veselimo zajedno s Ivanovim roditeljima, a usput se i svim srcem nadamo kako će već sljedećeg Božića stvari biti još puno, puno bolje, da će oporavak ići u najboljem smjeru.

Drži se, Ivane! I sretan ti Božić…

Nastavite čitati

Reporter 445 - 27.02.2025.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.