Nakon čitanja ovih dviju tematski posve različitih knjiga, najnovijeg romana domaćeg autora Zorana Žmirića „Hotel Wartburg“ i romana prvijenca švedske književne zvijezde Alexa Schulmana „Braća“, nametnula se potreba da ih se prikaže paralelno i usporedi ono što je i u jednom i u drugom tekstu esencijalna okosnica radnje – proces odrastanja osjetljivog pojedinca i prepoznavanje trenutaka koji nas oblikuju u ljude koji tijekom tog procesa postajemo.
Žmirićev „Hotel Wartburg“ vodi nas u autorovu rodnu Rijeku negdje u drugu polovicu dvadesetog stoljeća gdje iz perspektive glavnog lika romana pratimo, kao kroz filmske sekvence, razvoj odnosa s ocem koji kao dominantna figura u obitelji diktira tempo svake situacije i stavlja točku na „i“ svakog sukoba, nesuglasice ili pokušaja suprotstavljanja. Pritom kao da nije svjestan konstantnog nasilja koje vrši nad sinom samim neprimjećivanjem njegova senzibiliteta i svega što on jest, a svaki postupak, svaka sitnica, svaki komentar djeluju kao šamar, kao udarac koji nanosi više boli od onog stvarnog. Kao da su ljudi koji su stvoreni da ih se najviše povrijedi riječima upravo osuđeni na suživot s onima koji to rade s takvom lakoćom da to uopće ne primjećuju. Wartburg iz naslova obiteljski je automobil koji ocu znači gotovo više od obitelji same, ujedno sinonim za nešto što uvijek može postati moguće rješenje svih problema. Limena kanta koja u njegovim očima znači neku vrstu uspjeha, postignuća i spasa za onda kada stvari krenu loše, Wartburg je tu kao stalni podsjetnik da nešto ipak ide kako treba. Ujedno je i simbol svega onoga što otac predstavlja u sinovljevim očima te na kraju postaje sredstvo osvete ocu za sve ono što se godinama gomilalo i taložilo, a što mu nikad nije imao prilike, snage ili, na koncu konca, srca izreći.
U romanu „Braća“ između trojice braće kao središnji lik odskače srednji brat Benjamin, najosjetljiviji, onaj koji je uvijek u stanju osjetiti i najmanje nijanse obiteljske atmosfere, onaj koji može na vrijeme predvidjeti da se nešto sprema, a to nešto nije uvijek ugodno. Onaj koji uvijek pazi da se na vrijeme povuče, da pravilno uoči svaku nepravilnost, pomak u fazi, i tako moguću štetu svede na najmanju moguću razinu. Onaj koji pazi na obitelj. Radnja započinje povratkom trojice braće u obiteljsku vikendicu na jednom od švedskih jezera u kojoj su provodili ljeta sve do kobnog događaja nakon kojeg se sve promijenilo. Radnja teče unatrag, mogli bismo reći od ušća prema izvoru, od trenutka u kojem trebaju nad jezerom prosuti pepeo preminule majke do ljeta koje je promijenilo sve, ali tek na kraju saznajemo i zašto. Nekima se takav način pripovijedanja sviđa, a nekima ne, ali čak i oni koji više vole linearnost u priči priznat će da je napetost radnje postignuta baš ovakvim autorovim postupkom jer je priča tako neobično neizvjesna do samog kraja.
Ono što, osim dva navedena romaneskna sinovska lika čiji je doživljaj svijeta otprilike istovjetan, povezuje ova dva romana su i likovi roditelja – oca u „Hotelu Wartburg“ i majke u „Braći“. Roditelji koji, svaki iz svojih razloga, svojoj djeci ne uspijevaju biti roditelji kakve oni trebaju, ne zato što to ne žele, nego zato što ne mogu ili ne znaju kako. Navedeni otac zbog sraza mentaliteta njega i senzibilnog sina, navedena majka zbog posve osobnih razloga koje je sinovima, a posebno Benjaminu, navela tek u posmrtnom oproštajnom pismu. Oba romana suočavaju nas ne samo s problemom prihvaćanja roditelja kakvi su nam dani da ih imamo, nego i s problemom odgovornosti bivanja roditeljem. Može li se roditeljima „oprostiti“, može li im se otpustiti sve ono što nas je u konačnici učinilo baš takvima kakvi jesmo, bismo li bili drugačiji, možda bolji (možda gori?) ljudi da su neki odnosi ispali drugačiji, da su neke riječi koje su trebale biti izrečene bile izrečene onda kad je za njih bilo vrijeme? Može li se roditeljima uopće zamjeriti sve ono čime povrijede svoju djecu, iz neznanja, iz nerazumijevanja, nenamjerno? Kako kao roditelj postati svjestan da upravo to činimo, povrjeđujemo te neke ljude u nastajanju?
Oba romana obiluju emotivno intenzivnim rečenicama i situacijama. Iako se može činiti da je „Hotel Wartburg“ roman u kojem se zapravo ne događa ništa, događa se sve: jedno dijete odraste, jedan se svijet raspadne. „Braća“ su u tom smislu puno „aktivniji“ tekst, već spomenuta napetost radnje tjera nas do kraja romana gotovo u dahu, želimo saznati što je u korijenu događaja kojima roman započinje, a na tom putu stoje rečenice koje će nas prikovati na mjestu i natjerati nas da razmislimo o ranije navedenoj problematici.
Ova dva složena, no ujedno briljantna teksta možda neće temom i pristupom odgovarati svakome, ali onima koji se upute u ove dvije čitateljske avanture neće biti nimalo žao.
Pripremila: Ivana Grubačević
