Košarkaška sezona koja se bliži kraj, gledajući iz perspektive sporta Zagrebačke županije, imala je ono što već dugo nije – pravo, istinsko rivalstvo!

Godinama su košarkaši Gorice bili za razinu ili dvije iznad svih ostalih klubova u županiji, u pojedinim sezonama odlazili su i do polufinala domaćeg prvenstva, ravnopravno su se nosili s velikim klubovima kao što su Zadar, Cibona i Split, a ostatak košarkaškog društva iz županije sve je to promatrao s ozbiljne distance.

Od prošlog ljeta stvari su se, međutim, promijenile. Gorica je ispala iz Premijer lige, završila u drugom rangu, a tu ju je dočekao – Samobor. S velikim Krunom Simonom u sastavu, sa sve angažiranijim vodstvom kluba, sa sve ozbiljnijim ambicijama. I eto odjedanput Samobora u izravnoj borbi s Goricom za mjesto u doigravanju Prve muške lige. Bila su to dva okršaja istinskih sportskih rivala, oba puta neizvjesna i dramatična, a poslužile su te utakmice i kao dobar povod da u serijalu “Sport Zagrebačke županije” ugostimo Darka Ćopića, već više od dva desetljeća tajnika Košarkaškog saveza Zagrebačke županije.

– Situacija u županijskoj košarci i više ne nego dobra. Naš Savez osnovan je 1997., a predsjednik Igor Mužina i ja vodimo ga već više od 20 godina. Mislim da funkcioniramo jako dobro, svi naši gradovi u Županiji imaju svoje klubove, pritom neki igraju s više, a neki s manje uspjeha, no nama je najvažnije da se što više djece bavi košarkom – kaže Ćopić, Velikogoričanin koji je svoje najljepše dane dao Radniku, a kasnije i Mediji.

Oprostio se baš na vrijeme da se uključi u županijsku košarkašku priču.

– Bio sam i jedan od osnivača saveza. Za prvog predsjednika izabran je nažalost pokojni Ivan Šilc iz Zaprešića, a za tajnika Zvonimir Majić, legenda jaskanske košarke, takođerpokojni… Od 2002. godine došlo je do promjene, ja sam postao tajnik, a gospodin Mužina predsjednik, što traje do danas. Imamo kontinuitet, imamo i financijsku podršku Županije i sportske Zajednice, što nam omogućava da provodimo razne programe, kako na razini županije, tako i u gradovima – priča Ćopić pa pojašnjava čime se savez točno bavi.

– Na sam rad klubova ne možemo utjecati, funkcioniramo tako da klubovi imaju apsolutnu autonomiju, a mi radimo svoje. Uz sve ostale lige, klubovi igraju i županijske lige u mlađim kategorijama, koje mi organiziramo. U periodima bez međužupanijskih natjecanja mi krećemo sa svojim ligama, kadetskom, mlađekadetskom, U-11 i U-13, što je priča koja traje već godinama.

Svake godine već dva desetljeća mladi košarkaši iz županije idu i na more.

– Već više od 20 godina organiziramo ljetni košarkaški kamp, koji je godinama bio na Velom Lošinju, a posljednjih nekoliko godina je u Crikvenici. Izuzev nacionalnoga kampa, bio je to jedan od najbrojnijih kampova u Hrvatskoj, prošle godine imali smo 97 košarkašica i košarkaša. Povezujemo druženje djece, kupanje na moru i igranje košarke. Gdje ćeš ljepše. Obično to bude krajem ljeta, to su svojevrsne pripreme za sezonu – pojašnjava Ćopić.

U Zagrebačkoj županiji trenutačno djeluje 11 klubova, a jedini grad u kojem se ne igra organizirana košarka je Sv. Ivan Zelina.

– Neki gradovi imaju po dva kluba, kao Velika Gorica, Samobor i Zaprešić, koji ima jedini naš ženski košarkaški klub, ŽKK Jabuku. Uz njih tu su i klubovi iz Jaske, Ivanića, Vrbovca, Sv. Nedelje… Samobor i Gorica su u Prvoj ligi, a ostali u A-2 ligi, izuzev Dugog Sela, koje je u B-1. Jaska i velikogorički Velgor nemaju seniore, ti klubove rade samo s mlađim uzrastima – prezentira tajnik saveza aktualnu situaciju.

Krenuli smo i u kratak pregled po klubovima i sredinama, a krenuti se opet moralo od Velike Gorice.

– Gorica je oduvijek bila perjanica košarke u županiji, iz jednostavnog razloga što klub dugo postoji, a grad ima najveći broj stanovnika. Nažalost, Goričani više nisu u najvišem rangu, no svako zlo za neko dobro. Brojni igrači napustili su klub, priliku su dobili neki mladi, pri čemu moram pohvaliti trenera Mirona Češkića, koji je par dana prije početka prvenstva preuzeo momčad i super iskoristio priliku, odradio je jako dobru sezonu – ističe Ćopić, pa se okreće u smjeru Samobora.

– Samobor je definitivno u usponu. Prije svega su se organizacijski pojačali, grad stoji iza kluba, a s mlađim kategorijama rade jako dobro. Velika je stvar što je Kruno Simon tamo, to je svakako važan detalj, znamo svi tko je i što je Đuks.

Zaprešićki Inter i košarkaši Ivanića također se ističu u radu s mladima, a isto se može reći i za Dugo Selo.

– U Ivaniću i Dugom Selu bivši igrači su jako vezani uz klub, svi su uključeni, a to je posebno važno. Dugo Selo, primjerice, igra u najnižem rangu, ali igra isključivo s domaćim igračima, sa svojim klincima, i vjerujemo da će u godinama pred nama samo rasti – kaže tajnik Ćopić.

Bilo bi sjajno kad bi malo narastao i interes djece za košarku, no to je već neka puno šira priča.

– Nije mi drago gledati uređena igrališta na svakom koraku kako zjape prazna. Nekad nisi mogao doći na red za hakl, a danas djece nema. Nažalost, puno se manje bave sportom, što ne vrijedi za nogomet i borilačke sportove. Oni su puni k’o šipak, a kod svih ostalih je slično. Osim možda u Zadru i Splitu, nigdje nema gužve na košarci… – zaključio je Ćopić.

Na igralištu lukavečkog nogometnog zdanja tih se dana ispisivala povijest. Tri dana nakon što je odigrana prva međunarodna utakmica u povijesti ovog mjesta, ogled U-16 selekcija Švedske i Finske, prvi put je zasvirala i Lijepa naša. Hrvatska U-16 reprezentacija igrala je protiv vršnjaka iz Švedske, a uz rub igrališta okupila su se brojna poznata lica iz svijeta hrvatskog nogometa. Od trenera Dinama Sergeja Jakirovića, koji je došao gledati sina Leona, pa sve do vječnog i neuništivog Zorislava Srebrića.

– Čestitam! – rekao je Zorko pružajući ruku novinaru, što već dugi niz godina izaziva ogromne simpatije.

To je ono nešto njegovo, on čestita uvijek, svakome i svugdje, najčešće bez previše smisla, ali od svog trademarka ne odustaje. Kao što ne odustaje ni od turopoljskog nogometa, u koji je prvi put došao prije više od 40 godina.

– Bilo je to u srpnju 1983. godine. U to vrijeme bio sam u Dinamu, koji je imao razvijenu mrežu suradnje s klubovima iz okruženja, između ostalih i s Radnikom… Kako je Radnik vodio Pevi Mišerić, koji je radio kod u Dinamu u vrijeme dok sam ja bio dio projekta “Mali Ajax”, povezali smo se i stigao sam na igralište u Kolarevu ulicu – prisjetio se vitalni Zorko svog prvog dolaska u velikogorički nogomet.

Iza njega su već 84 proljeća, ljeta, jeseni i zime, ali gospon Srebrić i dalje je aktivan u ulozi višeg savjetnika predsjednika HNS-a Marijana Kustića. Godinama je bio i tajnik HNS-a, obnašao je i brojne druge funkcije, ali sebe i danas smatra trenerom. Baš kao i generacije radnikovaca iz osamdesetih.

– Novi trener uvijek donese neke nove poglede, u ovom slučaju možda i neke inovativne metode, što je i normalno s obzirom da sam došao iz profesionalnoga kluba, iz reprezentacija… U tim situacijama nekako je lakše raditi s mlađim igračima, oni jednostavnije prihvaćaju inovacije u radu i treningu, a mene su u Radniku čekali većinom igrači stariji od 30 godina. Međutim, unatoč tome momčad jako je dobro prihvatila sve što sam tražio i bili smo vrlo uspješni – pamti Srebrić.

Na kraju te prve sezone Radnik je sa Zorkom na klupi bio jedan bod udaljen od kvalifikacija za ulazak u viši rang, igrao se jako dobar nogometa, a u svemu tome rasla su i dva posebna klinca.

– Bili su s nama u to vrijeme i Dubravko Pavličić i Andrej Panadić. Moj vrijedni suradnik Rade Čubrić, trener koji je vodio brigu o mlađim selekcijama, prepoznavao je sve te talentirane mlade igrače, a njih su dvojica došli i do Dinama, do reprezentacija… – ponosan je Zorko, koji enciklopedijskom točnošću pamti i detalje.

– Pamtim tu utakmicu protiv Trešnjevke, primili smo gol u “zoni cesarini”, u samoj završnici, i ostali bez boda koji bi nas odveo u kvalifikacije. Posebna mi je ostala i ona protiv Metalca iz Siska, momčadi koja je igrala i polufinale Kupa Jugoslavije, a mi smo ih uspjeli pobijediti. Sve u svemu, jedno jako lijepo vrijeme i jako dobri ljudi – kaže Zorko, koji se zadržao u Velikoj Gorici dvije godine.

– Veliku bitku vodili smo i za izgradnju stadiona. Uh, kakve su to žestoke rasprave bile… Pogotovo između nas iz nogometa i projektanata. Na kraju je sve dobro završilo, uspjeli smo doći do dogovora, ali i danas se pokazuje da je naš stav bio ispravan. Tvrdili smo da Velikoj Gorici treba atletska staza, ali u nekom drugom prostoru. Ne u okviru nogometnog stadiona. Bez nje, stadion bi bio puno “nogometniji” – govori Zorko, koji je nakon odlaska iz Radnika pet godina radio u Zaprešiću, da bi se 1990. vratio, na završeni novi stadion.

– Reći ću vam samo da je na našim prvim treninzima u prvome mandatu, na legendarnoj Kolarevoj, bilo više gledatelja nego na prvenstvenim utakmicama na novom stadionu. Kolareva je ipak bila nešto posebno, nezaboravno, to se ne zaboravlja.

Od drugog odlaska iz Radnika prošle su cijele 33 godine, ali veze su ostale snažne. Često je tu, na svakoj je utakmici Gorice, pa nije bilo čudno vidjeti ga i u Lukavcu.

– Domaćini su zaslužili sve čestitke za organizaciju turnira. S obzirom na rang u kojem je klub, za pohvaliti je i teren, pa možemo Lukavcu reći “hvala”, a ja moram dodati i ono moje “čestitam”. Ovo će se afirmirati kao važan centar, pogotovo kad bude gotov kamp HNS-a, tad će suradnja biti još čvršća – najavio je Srebrić, dodao i još poneku o kampu u našem gradu.

– Iz kojega god aspekta pogledate, to je sjajna stvar. Za grad, za klub, za ostale amaterske klubove… Bit će u kontaktu s vrhunskim trenerima, moći će se educirati, a sve to će utjecati i na još veću animaciju djece, afirmirat će se i klub i grad. Stvorit će se uvjeti za novi korak naprijed.

Nogometni klub Mraclin u četvrtak, 30. svibnja, na dan državnih blagdana Dana državnosti i Tijelova po prvi puta organizira turnir za dobne skupine najmlađih nogometaša prstića i limača “Mraclin 2024.”.
U dobnoj skupini prstića momčadi su podijeljene u dvije grupe: A – Mladost Obrezina, Dinamo Hidrel, Brcko i Buna, i grupa B – Polet Buševec, Vatrogasac Kobilić, BSK Budaševo i Mraclin.
U dobnoj skpini limača natječu se u grupi A – Buna, Čazma, Ban Jelačić Vukovina i Turopoljac Kuče, dok su u grupi B – Polet Buševec, BSK Budaševo, Mladost Obrezina i Mraclin.

 

RASPORED TURNIRA – PRSTIĆI
Napomena: sve utakmice se igraju na terenu Nove grabe
Proglašenje pobjednika: teren Nove grabe u 18:30 sati

10:00   MLADOST OBREZINA –  BUNA
10:25   DINAMO HIDREL – BRCKO
10:50   POLET (B) – MRACLIN
11:15   VATROGASAC KOBILIĆ –  BSK BUDAŠEVO
11:40   BUNA – BRCKO
12:05  MLADOST OBREZINA –  DINAMO HIDREL
12:30  MRACLIN – BSK BUDAŠEVO
12:55  POLET BUŠEVEC – VATROGASAC KOBILIĆ
13:20  DINAMO HIDREL – BUNA
13:45  BRCKO –  MLADOST OBREZINA
14:10  VATROGASAC KOBILIĆ – MRACLIN
14:35  BSK BUDAŠEVO – POLET BUŠEVEC

15:00 A3 – B4 – UTJEŠNO POLUFINALE
15:25 B3 – A4 – UTJEŠNO POLUFINALE

15:50 A1 – B2 – GLAVNO POLUFINALE
16:15 B1 – A2 – GLAVNO POLUFINALE

16:40 – UTJEŠNO FINALE

17:05 – UTAKMICA ZA TREĆE MJESTO (GLAVNI TURNIR)
18:00 FINALE (GLAVNI TURNIR )

RASPORED TURNIRA – LIMAČI
Napomena: sve utakmice se igraju na terenu Stare grabe
Proglašenje pobjednika: teren Nove grabe u 18:30 sati

10:00   BUNA – TUROPOLJAC KUČE
10:25  ČAZMA – BAN JELAČIĆ VUKOVINA
10:50  POLET BUŠEVEC – MRACLIN
11:15  BSK BUDAŠEVO –  MLADOST OBREZINA
11:40  TUROPOLJAC KUČE – BAN JELAČIĆ VUKOVINA
12:05  BUNA – ČAZMA
12:30  MRACLIN – MLADOST OBREZINA
12:55  POLET BUŠEVEC – BSK BUDAŠEVO
13:20  ČAZMA – TUROPOLJAC KUČE
13:45  BAN JELAČIĆ VUKOVINA – BUNA
14:10  BSK BUDAŠEVO – MRACLIN
14:35  MLADOST OBREZINA – POLET BUŠEVEC

15:00 A3 – B4 – UTJEŠNO POLUFINALE
15:25 B3 – A4 – UTJEŠNO POLUFINALE

15:50 A1 – B2 – GLAVNO POLUFINALE
16:15 B1 – A2 – GLAVNO POLUFINALE

16:40 – UTJEŠNO FINALE

17:05 – UTAKMICA ZA TREĆE MJESTO (GLAVNI TURNIR)
17:30 FINALE (GLAVNI TURNIR)

Čim je završila trijumfalna sezona pionira HNK Gorice, trener ove sjajne pobjedničke generacije Boris Trivunov morao se baciti na druge zadatke. Pratio je U-15 reprezentaciju u Varaždinu, educirao se i radio na sebi kroz “malo svjetsko prvenstvo”, odnosno turnir koji nosi ime Vlatka Markovića, a zatim se vratio u svoju goričku stvarnost. I, između ostaloga, sjeo na kauč koji čini integralni dio priče koja se zove “Studio Gorica”.

U sat vremena razgovora o sezoni, odnosno sezonama iza nas, trener Trivunov govorio je o emocijama, načinima pripreme za ključne utakmice, načinima rada, odnosima prema mladim igračima, odnosima igrača između sebe…

– Ova generacija ima kvalitetu, to smo znali i zato smo vjerovali da možemo napraviti ovo što smo napravili. Naravno da nismo mogli znati da će se sve rasplesti na ovako dobar način, da ćemo postati prvaci Hrvatske, ali to je i bilo moguće baš zato što smo vjerovali. Imamo mi igrače koji čine razliku, koji su nositelji igre, no ja bih rekao da je ovo prije svega dobra momčad – kaže Boris.

Budući da je tu riječ o klincima koji mahom tek završavaju osnovnu školu, dakle o djeci u razvoju, i nogometnom i životnom, Trivunov i ljudi iz kluba bili su suočeni s brojnim izazovima.

– Naravno da je bilo i nekih malih iskakanja u cijelom ovom procesu, da smo morali u nekim trenucima i reagirati, ali generalno je ovo skupina jako dobrih igrača i mladih ljudi. Svi su oni ponizni, skromni, normalni dečki, među kojima ima i onih koji su vođe, koje se više vole zafrkavati, koji posebno ne vole gubiti… Imamo tu dio domaćih igrača, s goričkom područja, imamo i dio onih koji su dolazili iz nekih drugih sredina, ali mi ne radimo razliku između njih. Važno nam je da svaki novi igrač bude lijepo prihvaćen, da se osjeća dobrodošlo, a to smo i postigli, to ovi dečki i rade – ističe trener, svjestan da je nogomet samo dio njihovih života.

– Uvijek im govorim da im škola mora biti na prvome mjestu, da je to primarna stvar, ali nisam od onih trenera koji im provjeravaju ocjene, prate kakvi su iz kojeg predmeta… Ima puno slučajeva da djeca čak i prekidaju školovanje zbog nogometa, no moje je mišljenje da to nikako nije dobar izbor. Škola se mora završiti, tome se mora biti posvećen, jer rizici su veliki u brojim aspektima, a ni eventualni uspjeh u sportu ne garantira da ćeš biti u situaciji da ti škola nije potrebna. Osim toga, inzistiramo da dečki budu i pristojni, kako u klubu, tako i u gradu, da se ponašaju kako treba, jer sve je to dio cijele slike, budući da ne predstavljaju samo sebe, nego i klub – dodaje Trivunov.

Predstavio je Trivunov i samoga sebe, ispričao priču o rođenom Vukovarcu koji je odrastao u Čazmi, igrao nogomet na raznim razinama, pa odlučio da je fakultet ipak važniji, da će ići putem kojeg je odabrao već tamo krajem osnovne škole.

O svemu tome doznajte više nakon što stisnete “play”…

Dvije stotine pedeset i četiri kilometra daleko od doma, u pitoresknom Poreču, nekoj vrsti rukometnog centra Hrvatske, naš Udarnik je posljednjih dana po tko zna koji put pokazao da je jedan poseban klub. Klub sa srcem i dušom, klub koji funkcionira kao prava sportska obitelj, a kad je tako, i nemoguće ponekad postane moguće.

– Da mi je netko prije ove završnice ponudio sedmo mjesto na kraju, istog trenutka bih potpisala. Ma, potpisala bih triput ako treba! – oduševljena je jutro poslije trenerica Ljiljana Ivaci, jedna od najvažnijih osoba u cijeloj ovoj priči o uspjehu za povijest.

Nije ništa posebno novo vidjeti mlađe kategorije Udarnika na državnim završnicama, naviklo nas je već ovo sjajno društvo na takve stvari, što je samo po sebi senzacionalno. Čak i kad se prošle godine širilo razočaranje što na državnoj završnici nije postignut rezultat kakav su željeli, nije to bilo posebno čudno, koliko god za to objektivno nije bilo razloga. Jer, da nisu takvi, u Udarniku ne bi bili ni toliko uspješni. Da nisu takvi, uostalom, ne bi bilo moguće ni sve ono što se dogodilo posljednjih dana.

Udarnikova U-15 generacija, da sažmemo sve u jednu rečenicu, osvojila je sedmo mjesto u državi. U konkurenciji klubova koji imaju puno veće mogućnosti i tradiciju, puno bolje uvjete i puno snažnije zaleđe, ove su djevojke pokazale da srce može pobijediti i sve te objektivne faktore. Cure su, najjednostavnije rečeno, bile fenomenalne, napravile su sve što je bilo potrebno da se upišu u povijest kluba, ali i velikogoričkog sporta u cjelini.

Generacija 2002. svojevremeno je također bila sedma u državi, što je dosad bilo jedinstven pothvat, a generacija 2008. to je uspjela ponoviti. Nakon što su prošle skupinu s dvije pobjede i dva poraza, u osmini finala pala je Novska, da bi ovu rukometnu bajku samo nakratko zaustavio Ivanić u četvrtfinalu. Prejaka je bila i Trešnjevka na prvom koraku razigravanja, no u borbi za sedmo mjesto, na kraju turnira koji je izuzetno naporan i u fizičkom i u mentalnom smislu, naše mlade rukometašice izvukle su iz sebe i posljednje atome snage. I slavile protiv križevačkog Radnika s impresivnih devet golova razlike!

– Dojam nakon svega je više nego pozitivan u svakom smislu. Dobila sam pravu, istinsku ekipu, a to mi je najdraže od svega. Prošlih godina to baš i nije bilo tako, nismo imali takvo zajedništvo, a ove godine upravo nas je to guralo naprijed. Cure su stalno bile zajedno, družile su se, pjevale, slavile i tugovale zajedno, bile podrška jedna drugoj… Kažem, prava ekupa u punom smislu te riječi. A to se odrazilo i na terenu, na rezultatu – ponosna je trenerica Ivaci.

– U tu utakmicu za sedmo mjesto, nakon svega što su prošle, cure su ušle malo stisnuto, pod ručnom, i zato sam im u jednom trenutku rekla: ‘Morate uživati u ovome, napravile sve nevjerojatan uspjeh i zaslužile ste ovo završiti s osmijehom na licu.’ Tako je i bilo, dobile smo utakmicu uvjerljivo i pobjedom se oprostile od turnira kojeg ćemo dugo pamtiti – dodala je trenerica ove sjajne generacije, inače i izbornica talijanskih mlađih selekcija, nekoć sjajna rukometašica…

Djevojke definitivno imaju od koga učiti, sve što su naučile prenijele su i na teren, a dodatnu energiju davali su i roditelji, okupljeni na tribinama. Nije rijetkost da se u ovakvim situacijama, na ovakvim turnirima, dogode i nekakva “iskakanja”, jer veliki su to napori i ogromni izazovi, ali svi ljudi iz vodstva kluba ovoga puta roditelje isključivo hvale, zahvaljuju im na podršci, energiji, besprijekornom ponašanju.

I to je, zapravo, tajna uspjeha. Sjajne mlade sportašice, roditelji kojima je jasno što je njihova uloga, trenerica koja je u stanju sve to voditi i posložiti, pa uz sve to i potpora iz klupskog vrha, u liku sveprisutne Martine Vugrinović i neumornog predsjednika Josipa Mučnjaka.

– Ovo je velik stvar za naš klub. Ponovili smo uspjeh 2002. godišta, na čemu od srca čestitam trenerici Ljilji, kao i našoj Martini, a posebno čestitam svim našim igračicama. Ne mogu zaobići ni roditelje, veliko hvala i njima na svesrdnoj podržci tijekom natjecanja. Bravo za sve, ponosan sam – emotivan je i predsjednik Mučnjak.

I potpuno je jasno zašto su svi uključeni u ovu priču toliko sretni, ponosni, zadovoljni i ispunjeni. Jer, ne radi se tu o golom rezultatu, koji je fantastičan, nego i o svemu što se moralo proći na putu do tog rezultata. Nije nikakva tajna da u Udarniku muku muče s uvjetima, da čekaju izgradnju balon dvorane kao ozebli sunce, budući da je ovo što trenutačno imaju daleko od idealnih uvjeta.

Sedme u Hrvatskoj, naime, postale su djevojke koje treninge na cijelom rukometnom igralištu doživljavaju otprilike kao snježnog čovjeka Jetija. Čule su da to postoji, priča se o tome, ali nemaju baš prilike svojim očima vidjeti i doživjeti takvo nešto…

Umjesto toga, najčešće treniraju na trećini dvorane, improviziraju i varaju sami sebe, pa svejedno nekim čudom dođu do sedmoga mjesta u državi. Zahvaljujući ogromnoj upornosti, ludom entuzijazmu i velikoj ljubavi prema sportu.

I zato, ovo sedmo mjesto je puno veće od samog sedmog mjesta. Bravo za sve i, iz perspektive svih nas koji volimo velikogorički sport – hvala na sreći!

Udarnikova generacija 2008.
Lorena Bočkaj, Jana Gojak, Anamaria Kos, Lucija Gulič, Lana Konjar, Matea Vukić, Lana Derbuc, Leonarda Burić, Petra Gudelj, Leona Lilić, Luna Gojak, Lara Bošković, Vasilisa Jakubovskaja, Tena Markov, Ema Rogić, Elena Ćirić, Lana Buhin