Od školskih priredbi do pozornice HNK-a: Josipa Gvozdanić učinila je scenu svojim domom

Gledajući ju kako stupa na scenu smirena i samopouzdana, plijeneći pozornost publike svojim glasom, teško je zamisliti da sopranistica Josipa Gvozdanić nije oduvijek planirala učiniti pozornicu svojim domom.

Pa ipak, da ste ju pitali prije deset godina vidi li scenu kao svoje primarno mjesto rada, Josipa bi se vjerojatno nasmijala i odmahnula glavom. No, put ju je vodio upravo prema glazbi.

Još odmalena Josipa je u OŠ Slavka Kolara u Kravarskom bila vrlo aktivna prilikom školskih priredbi, što je primijetila i tamošnja profesorica Anastazija Komljenović.

- Rekla je mojoj mami u 7. razredu da dugo nije vidjela djevojčicu koja ima toliko sluha i da bi bila šteta da ne upišem glazbenu školu – kaže Josipa. Bio je to početak otkrivanja glazbenog svijeta. Pjevajući u crkvenom zboru, razvijala je sluh, a u osmom razredu upisala je teorijski smjer, te godinu dana kasnije pjevački smjer u razredu profesorice Zrinke Posavec u UŠ Franje Lučića.

Iako je interes rastao, bavljenje glazbom doživljavala je samo kao hobi. Čak i kada je osvojila prvu nagradu na svom prvom natjecanju, njeni planovi bili su se vrtili oko biranja studija između veterine ili agronomije. Sve se promijenilo natjecanjem učenika i studenata glazbe i plesa u organizaciji HDGPP-a 2015. godine, gdje je Josipa bila apsolutni pobjednik kategorije na državnom natjecanju.

- Tada mi je profesorica Posavec rekla “Kakva agronomija, kakva veterina?! Ti trebaš pjevati!”. Ali ja nisam imala nikoga u obitelji komu je glazba profesija, uopće nisam znala kako funkcionira taj svijet. To su bile borbe između mene i profesorice. Da nije bilo nje, mislim da ne bih danas bila u glazbi – objašnjava Josipa.

Upisavši Muzičku akademiju u klasi Martine Gojčeta Silić, te diplomiravši u klasi Renate Pokupić, Josipa je tijekom studija sudjelovala u brojnim akademskim projektima, te se našla u velikim ulogama poznatih opera, poput Fiordiligi u Mozartovoj operi Così fan tutte. U tom 'novom svijetu' počela je pronalaziti svoje mjesto.

- Osjetila sam da pripadam ovdje. Osjećala sam se jako prihvaćeno jer su tu došli svi iz istog razloga kao i ja – da uče, izvode i proučavaju glazbu. Stvarno sam uživala u studiranju. Koliko god sam se kao tinejdžerka opirala prema tom pozivu, stalno sam se vraćala glazbi. I to mi je zapravo bilo otkrivanje same sebe – kaže Josipa.

Na pozornicu je stupila vrlo rano - sa samo 22 godine debitirala je profesionalno u angažmanu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Josipa je otada sudjelovala na brojnim festivalima poput „Zagreb Classic Open Air Festival“, Noči v stari Ljubljani“ i „Pjesme Podravine i Podravlja“ u Pitomači, surađivala je sa Simfonijskim te Tamburaškim orkestrom HRT-a te sa Zagrebačkom filharmonijom. Njen glavni interes je ipak na pozornici HNK-a, gdje redovito nastupa u ulogama brojnih poznatih opera poput Bizetove „Carmen“, Mozartovoj „Čarobnoj fruli“ ili nedavno u Puccinijevoj „Lastavici“. No rad u kazalištu nosi i neke svoje izazove.

- Kazalište je jedan svoj mini-univerzum u kojem sâm način posla funkcionira po jednom potpuno drugačijem sistemu od onoga na koji smo navikli. Jer nemaš specijalno određeno radno vrijeme. Imaš dvokratne probe, ili večernje probe, koncerti su navečer… dosta je teško to uskladiti s ostalim obavezama u životu. Tu je i konstantna potreba za prilagođavanjem u tom radnom kolektivu. Mene su kolege u HNK-u super prihvatili, doživljavaju me kao jednu od njih, no moram se prilagoditi njima. No s druge strane mogu biti tkogod hoću - mogu biti sluškinja, primadona, tragični lik, nekakva kurtizana, mogu biti seoska djevojka, vještica, vila, mogu biti i u muškim ulogama – objašnjava Josipa.

Što god pjevala, kada dobije note, u potpunosti se posveti ulozi u kojoj se nalazi.

- Imam sreću što živim na selu, tako da mogu pjevati kad god hoću u bilo koje doba dana i noći i ne moram se bojati. Uvijek krećem od toga da znam što pjevam. Ako je u pitanju lik iz opere, prvo gledam koja je funkcija tog lika u operi. Moram znati njegovu povijest, svrhu, moram naučiti služiti se jezikom – kaže nam.

Sa svakom izvedbom dolazi i proučavanje djela kojega pjeva, a Josipa nije spremna prihvatiti samo jedan „točan“ način pjevanja. Kad god dobije priliku, odlazi na seminare uglednih dirigenata, pedagoga i pjevača, a jednako toliko vraća se i svom kraju. Tijekom studija je vodila pjevanje u KUD-u Kravarsko, a interes za folklorom nastavlja njegovati istražujući folklorizme u klasičnoj glazbi.

- Kada ljudi kažu da se žele osjećati korisno u zajednici, mislim da je glazba moj alat da budem korisna zajednici i ispunim sebe. Kravarsko je za mene oduvijek bilo puno podrške. Kad god sam radila projekte, pogotovo u suradnji sa župom, ljudi su se rado odazivali i znam da me moji sumještani uvijek podržavaju – kaže Josipa.

A za budućnost drži otvorena vrata. Voljela bi se ispuniti u obiteljskom i profesionalnom životu.

- Vidim se svakako kao majka. Imam predivnu podršku od strane svog zaručnika, Mateja Fridla. Zahvaljujući njemu shvatila sam da glazba nije sve što bi u životu trebao postići i što ti treba predstavljati, nego da postoje druge vrste sreće i ispunjenosti u privatnom životu. Ali vidim se i na sceni, bilo u zboru ili solo vodama. Smatram da je operna scena moj put, a voljela bih se okušati i van države. Kako će se to realizirati, vidjet ćemo – kaže Josipa.

Ne brine se previše. Iako biti glazbenik u današnje vrijeme nije lako, Josipa je sama ušla u taj svijet i ponosno stoji iza svakog svog uspjeha, a bavi se onime što najviše voli.

- Što meni osobno više treba od toga da radim posao koji volim i da volim posao koji radim? Imam svojih putanja i ambicija, jer uvijek treba napredovati. Uvijek trebaš biti svestran - glazba nije jednosmjerna i nikada neće biti. Sve polako opipavam i iskušavam, no scena je moj dom - zaključuje.