Kultura

FOTO Samostalna izložba grafičara Leona Zakrajšeka

Objavljeno

prije 2 godine

21. lipnja 2023.

Objavio/la

David Jolić

21.06.2023. Velika Gorica. Samostalna izložba grafičara Leona Zakrajšeka. Foto: David Jolić/cityportal.hr

21.06.2023. Velika Gorica. Samostalna izložba grafičara Leona Zakrajšeka. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Samostalna izložba grafičara Leona Zakrajšeka pod nazivom ”Hrvatsko razdoblje 2008.-2023.” otvorena je sinoć (utorak, 20.06.2023.) u Galeriji Galženica. Uvodnu riječ imao je Jurica Škofač, kustos Galerije Galženica, koji je umjetnika Zakrajšeka predstavio kao svjetskog umjetnika iza kojeg stoji veliki niz samostalnih izložbi i jednako tako veliki broj nagrada za grafiku u Italiji, Japanu, Hrvatskoj, Srbiji, Malti, Francuskoj i SAD-a.

21.06.2023. Velika Gorica. Samostalna izložba grafičara Leona Zakrajšeka. Foto: David Jolić/cityportal.hr

21.06.2023. Velika Gorica. Samostalna izložba grafièara Leona Zakrajeka. Foto: David Joliæ/cityportal.hr

Zakrajšek je međunarodno poznat kao promotor očuvanja grafičkog jezika tradicionalnih tehnika, ali i japanske grafike. Jedan je od rijetkih svjetskih autora koji su dobili nagradu za kulturu i stipendiju Japanskog parlamenta ”Bunka sho”.

21.06.2023. Velika Gorica. Samostalna izložba grafičara Leona Zakrajšeka. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Respekt prema umjetniku, slovensko-hrvatsko-japanskom grafičaru, pokazali su svojom nazočnošću i veleposlanici Japana i Slovenije u Republici Hrvatskoj, Iso Masato i Gašpar Dovžan te Dario Bekić, predsjednik Gradskog vijeća Grada Velike Gorice.

21.06.2023. Velika Gorica. Samostalna izložba grafičara Leona Zakrajšeka. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Leon Zakrajšek (r. 1962.) od 2008. godine živi i stvara u Zagrebu. ”Hrvatsko razdoblje 2008.-2023.” je stvaralačka faza koja ukazuje na život u Republici Hrvatskoj, odnosno na novu realnost koja se svakako promijenila, jer je inspiracija u hrvatskoj flori i fauni odnosno u pejzažu hrvatskih otoka i mora, voća i galebova.

21.06.2023. Velika Gorica. Samostalna izložba grafičara Leona Zakrajšeka. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Izložba ostaje otvorena do 15. srpnja 2023. godine.

Galerija fotografija

Povezane teme:hotnews Zakrajšek

Kultura

Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’

Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…

Objavljeno

prije 3 sata

11. ožujka 2025.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

U prvom licu: Ana Katulić

Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.

Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.

No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.

Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.

Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.

Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…

Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.

Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.

Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.

Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.

Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.

U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.

Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul

Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.

Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.

Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.

Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.

Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.

U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.

Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?

Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.

Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.

To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!

“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.

I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.

Nastavite čitati

Kultura

OSS Buševec na kazališne daske dovodi “Gospacko dete”

Odlična prilika za ljubitelje komedije da kraj radnoga tjedna zaključe s dozom smijeha.

Objavljeno

prije 1 dan

10. ožujka 2025.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Dom kulture Buševec u petak 14. ožujka domaćin je predstave “Gospacko dete” Kalmana Mesariča u izvedbi glumaca amatera dramske družine KUD-a Sv. Juraj Draganić.

– Ovo će biti odlična prilika za ljubitelje komedije da kraj radnoga tjedna zaključe s dozom smijeha – poručuje u pozivnici domaćin, Ogranak seljačke sloge Buševec.

Početak predstave je u 19 sati uz simboličan prilog za ulaz od 5 eura.

Svoje mjesto rezervirajte na vrijeme pozivom na broj mobitela: 098/ 829 907 (Nenad)

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Dominacija Plesnog kluba Barbara na 9.Regionalnom prvenstvu HUMT-a u Velkoj Gorici

Objavljeno

prije 1 dan

10. ožujka 2025.

Objavio/la

David Jolić

Mažoretkinje Plesnog kluba Barbara dominirale su na 9.regionalnom prvenstvu mažoretkinja Regija Sjever 2 u organizaciji Hrvatskog udruženja mažoret timova (HUMT), održanog jučer (nedjelja, 09. ožujka 2025.) u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici. Suorganizator i domaćin kvalifikacijskog natjecanja za državno prvenstvo bio je Plesni klub Barbara.