Ima tome već nekoliko godina otkad su iz ženskog rukometnoga kluba Udarnik “upozorili” jednog zadatku u tom trenutku nedoraslog lokalnog novinara:

– Čuj, priključila nam se u klubu Ljiljana Ivaci. Ona ti je bivša reprezentativka Jugoslavije, i dalje je izbornica talijanskih mladih reprezentacija, ali vratila se kući, u Kurilovec, i odlučila nam je malo pomoći. Žena je čudo, mogao bi napraviti priču o njoj…

Novinar je, međutim, ispao teško tele. I nije prepoznao što se krije u tim uputama, u sugestiji koja je na red došla tek u kasno proljeće 2024. godine. Udarnikova generacija 2008. tih je dana na državnoj završnici u Poreču blistala, na kraju osvojila sjajno sedmo mjesto, a taj je uspjeh potpisala upravo ona. Gospođa Ljiljana, odmilja Ljilja, iskusna trenerica koja je ovim djevojkama i više od trenerice.

– Točno tako, ja njima nisam samo trener, ja im hoću biti i psiholog, i pedagog. Želim im objasniti da život nisu samo trenuci u kojima mama i tata rješavaju njihove probleme, da se moraju spremati na realan život, na probleme koje će imati. Sport je za to sjajan, meni je puno pomogao u tom smislu, želim da pomogne i njima – kaže nam Ljilja uvodno, uz ogromnu dozu šarma, koja će se samo pojačavati kako razgovor bude tekao dalje.

Za početak je, naravno, trebalo proći sve ono što se događalo u Poreču tih lijepih dana državne završnice, dio priče koja izaziva posebne emocije.

– Dojmovi su, naravno, jako pozitivni. Ponosna sam na ove djevojke, na ovu ekipu, i to prije svega zbog njihove velike borbe. To je ono što sam od njih i tražila. Stalno im ponovljam da neke situacije tijekom svake utakmice treba znati prevladati i nastaviti se boriti. U nekim ranijim razdobljima svaka pogreška znala ih je sputavati, kočiti, a to što se takvo nešto više ne događa smatram našim velikim zajedničkim uspjehom – kaže trenerica Ivaci i nastavlja:

– Prošle godine to nismo imale i zato smo završile na 19. mjestu. To nije neuspjeh, velika je stvar uopće biti među 20 ekipa u državi, ali posljednjih godinu dana najviše smo radile upravo na tome da postanemo ekipa u punom smislu. To nije lako, pogotovo u ženskom sportu, pogotovo u ovom uzrastu. To su djevojke od 15 ili 16 godina, njih sitnice mogu izbaciti iz ravnoteže. Radili smo na jačanju njihova karaktera, da shvate da utakmica ne završava kad netko promaši šut ili pogriješi, nego da se igra do kraja. Ove godine smo se vraćale i iz minusa, a to mi je najveća pobjeda. Ove cure zajedno su pjevale, zajedno plakale, zajedno sve proživljavale, a to je poanta svega.

Kao konačna nagrada stiglo je i to sedmo mjesto, iako je sa samo malo više sreće moglo završiti i još uspješnije, jer u četvrtfinalu je Udarnik igrao egal utakmicu s kasnijim finalistom Ivanićem.

– Kad se sve zbroji, imam i više nego dovoljno razloga biti ponosna na njih. Bilo je jako teško, pogotovo u subotnjem razigravanju, kad smo imali čak tri utakmice u jednom danu. To zaista nije lako, dolazi do umora, kisika nema dovoljno u mozgu, ali sve u svemu, da mi je netko ponudio ovakav rasplet uoči turnira, odmah bih potpisala – govori Ljilja, koja je odmah u startu odbila bilo koga izdvajati.

– Ni slučajno neću nikoga izdvajati, ali reći su da su to predivne, lijepo odgojene djevojke, koje su redovne na treninzima, koje su uz to dobre i u školi, što je zapravo ključno, jer jedno bez drugoga ne ide. Znam kad imaju ispite, kad dobiju poneku lošiju ocjenu… Ma one su jedna lijepa, lijepa ekipa. Dobila sam i to da na treninge dolaze i igračice koje su ozlijeđene, ne odvajaju se jedna od druge, rade ono što mogu, ali su prisutne. Kažem, cure su stvarno predivne, iako ih ne volim previše hvaliti. Stalno im to i govorim: “Bile ste sjajne, ali ja to nisam rekla!” Ukratko, divne su!

Takvi su, da stvar bude bolja, bili i njihovi roditelji.

– Apsolutno, ove godine su i roditelji bili zaista divni. Koliko smo napravili ekipu na terenu, toliko imamo i ekipu roditelja. Treba to sve ispratiti i ekonomski, i što se tiče vremena, i podrške… Bili su sjajna publika na završnici, navijali su za cijelu ekipu, držali se zajedno i ja im čestitam i zahvaljujem na podršci – kaže Lilja.

Kad je o tome riječ, stvar je dvosmjerna, jer i igračice i roditelji zahvalni su trenerici koja je u klubu posljednji pet godina, koja je donijela Udarniku novi duh, dašak profesionalizma i pregršt trenerske kvalitete, ali i puno ljubavi i pažnje. A glavni i odgovorni za njezin dolazak u klub je predsjednik Josip Mučnjak.

– Gdje smo je pronašli? Vrlo jednostavno, u Kurilovcu! Da štos bude bolji, ona nije bila ni svjesna da smo mi susjedi, da su nam kuće udaljene 200 metara jedna od druge – sa smiješkom kaže presidente Joža.

– Splet okolnosti bio je takav da je Ljiljana još prije 20-ak godina trenirala ekipu Ena sa Sicilije. Ugostili smo ih tjedan dana ovdje u Velikoj Gorici, Ljilja je došla sa svojom ekipom, a trebali smo imati i “uzvrat”. Međutim, mi nismo mogli otputovati na Siciliju samo tako, pa je sve skupa propalo, ali ostali smo u kontaktu. Kad se Lilja vratila iz Italije, sreli smo se ispred robne kuće i ponudio sam joj posao. Nije baš na prvu prihvatila, nećkala se, govorila je da će doći samo na dva-tri treninga, da neće dopustiti da joj ekipa uđe pod kožu, da se ne želi prepustiti… A danas više ne zna što bi bez ovih svojih cura!

I tu se negdje naša priča vratila nekoliko desetljeća unatrag. Ljiljana Ivaci, u to vrijeme Ljiljana Granulić, rođena je Siščanka, a u rodnom gradu rodila se i ljubav prema rukometu.

– Počela sam igrati rukomet u osnovnoj školi. Igrali smo sve sportove za školu, između ostaloga i rukomet, u kojem smo napravili smo lijepu ekipicu i bili smo pobjednici u svojoj regiji. Tadašnji ŽRK Ina iz Siska nas je “snimila” i kompletna generacija otišla je u klub. Nakon dvije godine, u drugom razredu srednje škole, ušli smo u drugu ligu, što je bio veliki uspjeh u gradu u kojem rukomet nije bio baš jako razvijen. Primjetili su to i veliki klubovi, pa su nas Lokomotiva i Trešnjevka dobili vrlo jeftino, za nekakvu garnituru dresova. Tadašnji trener u Ini rekao mi je da neću tamo uspjeti, da će to biti previše za mene, a tu se negdje u meni probudio inat. Otišla sam u Lokomotivu i na oproštaju mu rekla da ću za godinu dana biti u reprezentaciji Jugoslavije. Tako je i bilo – prepričava Ljiljana.

Sljedećih sedam godina bila je igračica Lokomotive, radila s vrhunskim trenerima, napredovala iz sezone u sezonu, a usput i bila zaposlena u Željeznicama, kao i većina njezinih suigračica. Financijska strana cijele te priče bila je takva da je godinama sanjala kupovinu automobila, ali to se nikako nije događalo.

– Maštala sam da ću kupiti Fiću, ali kako u tome nisam uspjevala, odlučila sam prihvatiti ponudu iz Italije. Bilo je to 1987. godine i sve skupa trebalo je trajati godinu dana, dovoljno da zaradim za auto… Na kraju, ostala sam u Italiji više od 30 godina, a zapravo i sve do danas, jer i dalje sam izbornica talijanske U-15 reprezentacije – kaže trenerica Ivaci.

Klub iz samog srca živopisne Sicilije, iz gradića Ena, koji ne dobacuje ni do 30 tisuća stanovnika, taman je ušao u prvu talijansku ligu, a Ljiljana je bila jedina strankinja u ekipi.

– Ne mogu reći da mi je dolazak na Siciliju nije bio posebno traumatičan, iako su mi sve slike o Siciliji bile vezane uz mafijaške filmove. Sjećam se da su cure nakon naše prve utakmice u Palermu sve otišle u kafić, a ja se nisam usudila, jer u glavi sam imala sliku gdje nekakav mafijaš dolazi u kafić i pobije sve redom. S te strane, iz priča o mafiji, imala sam strah, ali na kraju sam toliko zavoljela taj narod i tu sredinu,  da mi je danas to drugi dom – priznaje Ljilja.

Bilo je to vrijeme kad je Diego Maradona bio kralj u Napulju, a Ljiljana Ivaci kraljica u Eni. I vrijeme kad je čuvena mafijaška organizacija Cosa Nostra bila u naponu snage, pogotovo u tom dijelu “čizme”. Priče na tu temu sačuvat će za sebe, iako ih ima i više nego dovoljno. Svjedoci kažu da je zbog svog značaja bila zaštićena od svih mogućih problema, da su je posebno cijenili, čuvali i pazili.

– Tih godina svi su u tom gradiću živjeli za rukomet. Prvo sjećanje mi je upoznavanje sa suigračicama, jer oni su generalno sitan narod, i tad sam primjetila da sve cure imaju jako male ruke. Nisam mogla vjerovati da one uopće mogu igrati rukomet, tako sitne, s malim ručicama. Bilo mi je važno, kao jedinoj strankinji, pokazati da mogu biti kvaliteta iznad njih, a to sam i uspjela. To je mala sredina, morate shvatiti da su te cure 1987., kad smo došli na aerodrom u Cataniju, prvi put vidjele pomične stepenice! A ja sam u svemu tome uživala, jer to je dvina sredina, gradić u kojem se svi poznaju, a mi smo im puno dali kroz rukomet. Velika mi je čast što sam nakon svega postala i počasna građanka Ene. Uvijek kad dođem tamo, srce mi posebno zakuca – ne krije Ljilja.

A srce je posebno zakucalo i jedne večeri u mjestu zvanom Drnek, malo prije odlaska za Italiju.

– Došla sam s društvom na svirku u Drnek i primijetila jednog slatko dečkića na bini. Bio je to moj današnji suprug Dado Ivaci, osnivač grupe Sjaj, kojeg znaju mnogi Goričani – počinje svoju ljubavnu priču fatalna Liljana.

Ubrzo je dogovorila odlazak u Italiju i, kako sama kaže, već otpisala tu vezu.

– Nisam vjerovala da jedan muzičar u takvim uvjetima može ostati zaljubljen, ali on nije odustajao. Kako su u to vrijeme pozivi u inozemstvo bili izuzetno skupi, malotko mogao si je to priuštiti, on se penjao na banderu s telefonskim žicama i spajao se svojim telefonom kako bi me nazvao u dvoranu u Enu i malo čuo! Bio je vičan toj tehnologiji, znao je kako to napraviti, a danas to valjda i mogu ispričati, neće ga valjda zbog toga goniti, ha, ha…

Na prvi njezin talijanski rođendan Dado je odlučio otići na Siciliju i iznenaditi djevojku bez koje nije mogao. Već 1988. zajedno su se vratili u Veliku Goricu, vjenčali se, pa nastavili zajednički život u Eni.

– Sišao je s bandere i došao k meni, ha, ha… I dan danas smo zajedno, imamo i sina, koji je završio fakultet u Milanu i trenutačno radi kao tehničar u talijanskom VAR sustavu – zadovoljno i ponosno govori Ljilja.

Igračku karijeru završila je 1994. godina, nakon teške operacije ramena, nakon čega se bacila u trenerski posao. Ukupno je u Eni provela 20 prekrasnih godina, sve dok se klub nije ugasio. Kako je od 2004. bila i izbornika talijanskih mladih reprezentacija, dobila je priliku preuzeti klub u Mantovi, u kojoj je također ostala godinama.

– Tek kad smo se preselili na sjever, u Mantovu, shvatili smo sve specifičnosti talijanskoga juga. Oni nemaju puno, ali imaju veliko srce i zato smo uživali na Siciliji svih tih godina. Jednako kao i poslije u Mantovi, gdje sam također ostala sve dok se klub nije ugasio.

Budući da je bila samo izbornica, da je sin završio fakultet i postao svoj čovjek, Dado i Lilja odlučili su se 2019. vratiti kući.

– Udala sam se u Velikoj Gorici, ali do tad nikad nisam živjela ovdje. Vratili smo se u pravi trenutak, baš prije pandemije, tijekom koje smo imali dovoljno vremena za radove na kući na kojoj nitko ništa nije radio 30 godina. U svemu tome srela sam i predsjednika Mučnjaka i prihvatila njegovu ponudu, zbog čega mi je danas izuzetno drago – završava naše predivno druženje predivna Lilja.

Ili, kako bi njezini Talijani rekli, bellissima Lilijana Ivaći! Sa sobom je donijela i svoj rukometni moto.

– Ovo što nosiš u srcu, za to treba pobijediti! Za taj grb, za taj dres. To stalno govorim curama, igrate za svoju državu, za svoj grb, to mora biti tvoj poticaj. Taj grb Udarnika, koji nosiš na srcu, mora biti ono što te nosi – zaključno kaže draga Ljilja.

Sjajno kuha, obožava vožnju na biciklu i, više od svega, rukomet. A i nju samu, realno, takvu bellissimu, nije teško zavoljeti…

Betonsko igralište u Cvjetnom naselju, rano prijepodne, mir, tišina, tek poneki prolaznik i – glumica na koturaljkama! Doista, nije prolaznika bilo previše, ali koliko ih je bilo, toliko je i pogleda otišlo prema djevojci koja “osvaja” popularni gorički betonac svojim figurama, vrti se, okreće, izvodi kojekakve vratolomije…

– Kad god mogu, ujutro sam tu. Nakon prve jutarnje kave dođem, odradim trening, pripremim se za dan – priča nam Marija Kolb, gorička glumica koja je u posljednje vrijeme dospjela i na brojne naslovnice nacionalnih medija.

Svoju uspješnu glumačku karijeru “gura” već dugi niz godina, u najvećoj mjeri to čini kroz kazalište i radijske drame, za koje je primala i nagrade hrvatskoga glumišta, a širu prepoznatljivost stekla je nastupima u showu Nove TV “Tvoje lice zvuči poznato”. Svoju priču ispričala nam je još prije nekoliko godina, ali recentna zbivanja učinila su se kao dobar povod da sa svojim kamerama krenemo prema Cvjetnom i doznamo što se događalo, ali i što će se događati u njezinu životu i karijeri…

Iz naše, velikogoričke perspektive, posebno je važno ono što će se dogoditi 16. lipnja od 19 sati u Dvorani Galženica.

– Radi se o projektu “Šest glumica traži autora” i glavnom programu pod nazivom “Čitanje NJE”, kroz koji afirmiramo i prezentiramo hrvatsku suvremenu dramu s naglaskom na ženska lica. Projekt provodimo diljem Hrvatske već pet godina, a 16. lipnja stižemo i u naš grad.  Drame prezentiramo kroz formu scensko-koncertnog čitanja, a ovog puta predstavit ćemo neobjavljenu i neizvedenu dramu osječke autorice Ivane Šojat “Agregatna stanja”. Gostuju nam goričke i zagrebačke glumice i glumci, u režiji Romane Rožić, naše Velikogoričanke – ispričala nam je Marija.

Što nam je još sve otkrila, kakva nas sve iznenađenja čekaju tog 16. lipnja, ali i još puno toga doznajte u videu iznad…

Na igralištu lukavečkog nogometnog zdanja tih se dana ispisivala povijest. Tri dana nakon što je odigrana prva međunarodna utakmica u povijesti ovog mjesta, ogled U-16 selekcija Švedske i Finske, prvi put je zasvirala i Lijepa naša. Hrvatska U-16 reprezentacija igrala je protiv vršnjaka iz Švedske, a uz rub igrališta okupila su se brojna poznata lica iz svijeta hrvatskog nogometa. Od trenera Dinama Sergeja Jakirovića, koji je došao gledati sina Leona, pa sve do vječnog i neuništivog Zorislava Srebrića.

– Čestitam! – rekao je Zorko pružajući ruku novinaru, što već dugi niz godina izaziva ogromne simpatije.

To je ono nešto njegovo, on čestita uvijek, svakome i svugdje, najčešće bez previše smisla, ali od svog trademarka ne odustaje. Kao što ne odustaje ni od turopoljskog nogometa, u koji je prvi put došao prije više od 40 godina.

– Bilo je to u srpnju 1983. godine. U to vrijeme bio sam u Dinamu, koji je imao razvijenu mrežu suradnje s klubovima iz okruženja, između ostalih i s Radnikom… Kako je Radnik vodio Pevi Mišerić, koji je radio kod u Dinamu u vrijeme dok sam ja bio dio projekta “Mali Ajax”, povezali smo se i stigao sam na igralište u Kolarevu ulicu – prisjetio se vitalni Zorko svog prvog dolaska u velikogorički nogomet.

Iza njega su već 84 proljeća, ljeta, jeseni i zime, ali gospon Srebrić i dalje je aktivan u ulozi višeg savjetnika predsjednika HNS-a Marijana Kustića. Godinama je bio i tajnik HNS-a, obnašao je i brojne druge funkcije, ali sebe i danas smatra trenerom. Baš kao i generacije radnikovaca iz osamdesetih.

– Novi trener uvijek donese neke nove poglede, u ovom slučaju možda i neke inovativne metode, što je i normalno s obzirom da sam došao iz profesionalnoga kluba, iz reprezentacija… U tim situacijama nekako je lakše raditi s mlađim igračima, oni jednostavnije prihvaćaju inovacije u radu i treningu, a mene su u Radniku čekali većinom igrači stariji od 30 godina. Međutim, unatoč tome momčad jako je dobro prihvatila sve što sam tražio i bili smo vrlo uspješni – pamti Srebrić.

Na kraju te prve sezone Radnik je sa Zorkom na klupi bio jedan bod udaljen od kvalifikacija za ulazak u viši rang, igrao se jako dobar nogometa, a u svemu tome rasla su i dva posebna klinca.

– Bili su s nama u to vrijeme i Dubravko Pavličić i Andrej Panadić. Moj vrijedni suradnik Rade Čubrić, trener koji je vodio brigu o mlađim selekcijama, prepoznavao je sve te talentirane mlade igrače, a njih su dvojica došli i do Dinama, do reprezentacija… – ponosan je Zorko, koji enciklopedijskom točnošću pamti i detalje.

– Pamtim tu utakmicu protiv Trešnjevke, primili smo gol u “zoni cesarini”, u samoj završnici, i ostali bez boda koji bi nas odveo u kvalifikacije. Posebna mi je ostala i ona protiv Metalca iz Siska, momčadi koja je igrala i polufinale Kupa Jugoslavije, a mi smo ih uspjeli pobijediti. Sve u svemu, jedno jako lijepo vrijeme i jako dobri ljudi – kaže Zorko, koji se zadržao u Velikoj Gorici dvije godine.

– Veliku bitku vodili smo i za izgradnju stadiona. Uh, kakve su to žestoke rasprave bile… Pogotovo između nas iz nogometa i projektanata. Na kraju je sve dobro završilo, uspjeli smo doći do dogovora, ali i danas se pokazuje da je naš stav bio ispravan. Tvrdili smo da Velikoj Gorici treba atletska staza, ali u nekom drugom prostoru. Ne u okviru nogometnog stadiona. Bez nje, stadion bi bio puno “nogometniji” – govori Zorko, koji je nakon odlaska iz Radnika pet godina radio u Zaprešiću, da bi se 1990. vratio, na završeni novi stadion.

– Reći ću vam samo da je na našim prvim treninzima u prvome mandatu, na legendarnoj Kolarevoj, bilo više gledatelja nego na prvenstvenim utakmicama na novom stadionu. Kolareva je ipak bila nešto posebno, nezaboravno, to se ne zaboravlja.

Od drugog odlaska iz Radnika prošle su cijele 33 godine, ali veze su ostale snažne. Često je tu, na svakoj je utakmici Gorice, pa nije bilo čudno vidjeti ga i u Lukavcu.

– Domaćini su zaslužili sve čestitke za organizaciju turnira. S obzirom na rang u kojem je klub, za pohvaliti je i teren, pa možemo Lukavcu reći “hvala”, a ja moram dodati i ono moje “čestitam”. Ovo će se afirmirati kao važan centar, pogotovo kad bude gotov kamp HNS-a, tad će suradnja biti još čvršća – najavio je Srebrić, dodao i još poneku o kampu u našem gradu.

– Iz kojega god aspekta pogledate, to je sjajna stvar. Za grad, za klub, za ostale amaterske klubove… Bit će u kontaktu s vrhunskim trenerima, moći će se educirati, a sve to će utjecati i na još veću animaciju djece, afirmirat će se i klub i grad. Stvorit će se uvjeti za novi korak naprijed.

Promjena na čelu NK Mraclina, po rezultatima četvrtog kluba u nogometnom Turopolju, dogodila se početkom ožujka, što će reći da su iza novog predsjednika Miroslava Iličića prva dva mjeseca u ulozi koja mu je nova, ali koja u praktičnom smislu i nije donijela neke velike, krucijalne promjene.
– Da, sad je već prošlo nešto vremena, ali mogu vam reći da mi se život i nije značajno promijenio. I dosad sam bio uključen u vođenje kluba, zajedno s bivšim predsjednikom, a sadašnjim tajnikom Goranom Vukašinecom i sportskim direktorom Lukom Cvetnićem. I tu se zapravo ništa nije značajno promijenilo. Kod Gorana je došlo do malog zasićenja, poželio se maknuti, Luka je ostao na svojoj poziciji, pa praktički nije ni bilo druge opcije nego da ja budem predsjednik – kaže Iličić, poduzetnik i nogometni zaljubljenik iz Mraclina.

Na skupštini na kojoj je preuzeo čelno mjesto u rad kluba uključili su se još neki ljudi, mraclinska nogometna ekipa sad je još jača, ali s tim u ovom posebnom selu ionako nema previše problema.

– Mraclinci su jako vezani uz klub, to je baš posebnost našeg sela. Jako puno mještana želi pomoći, uključiti se, tako da se zna dogoditi da nas dođe i previše kad se nešto radi, kad se organizira neka akcija. Čudno je to za peti rang natjecanja, ali mi imamo svoje navijače na svim gostovanjima, čak i onim najdaljima. Iskreno, i sam se ponekad zapitam u čemu je stvar, u čemu je tajna, jer ti ljudi su uz nas i kad se pobjeđuje, i kad se gubi, i kad je lijepo, i kad je teško – govori Iličić pa nastavlja:

– Možda je djelomično stvar u tome da smo zadnjih godina preskakali rangove, imali dobre sezone, napredovali, možda je to malo više ljude vezalo uz klub. U svakom slučaju, presretan sam i prezadovoljan što imamo takvu sinergiju u klubu i u selu. Za jedan seoski klub to je na zaista visokoj razini.

Sve govori da će tako i ostati, jer ista ekipa i dalje je na okupu, iz dana u dan, ako treba i od jutra do mraka.

– Stvarno često radimo u klubu i oko kluba, tako da smo postali kao obitelj. To su pozivi, poruke… S porukom na temu kluba se budiš ujutro, s porukom na temu kluba ideš spavati navečer. Naš sportski direktor Luka Cvetnić ustaje jako rano i on prvi kreće ujutro, ali zato ide rano spavati. A kad on spava, tamo negdje u ponoćnom terminu, bivši predsjednik Goran Vukašinec šalje završne poruke za taj dan. Ideš leći u krevet, a dolazi poruka… U početku je i žena pitala tko mi to šalje poruke u to doba, ali sad je i ona naviknula, ha, ha – kroz smijeh opisuje predsjednik Mraclina.

Na početku svog mandata u ulozi prvog čovjeka kluba sudario se i s poznatim boljkama niželigaškog nogometa. Zbog suđenja su iz Mraclina već dvaput reagirali ovog proljeća, s posebnim naglaskom na gostovanje kod vodećeg Tigra u Svetoj Nedelji. Sudac s te utakmice, kao i one kod Moslavine u Kutini, skinuti su s lista.

– Da, može se reći da smo imali problema sa suđenjem. Objavljivali smo i na društvenim mrežama neke odluke koje nismo mogli prožvakati. Smatramo da smo oštećeni i uskraćeni za neke zaslužene bodove, ali neću ići toliko daleko i reći da se to događalo namjerno. Iako, neke su odluke bile, onako, čudne. I bilo ih je više, a to je teško prihvatiti. Ulažeš vrijeme i energiju, odeš uživati na tu utakmicu i teško je ostati miran kad dolazi do takvih situacija – kaže Iličić.

Sve to, naravno, neizbježno utječe i na život kluba u cjelini.

– Ma kako ne, narušava se atmosfera, osjeća se nervoza među ljudima, navijačima. Iako na nas u upravi to ne utječe previše, nije ti svejedno ako se, kao što se događalo ove sezone, nađeš u fazi u kojoj povežeš četiri utakmice bez pobjede, a trebao si dobiti barem dvije – kaže Iličić, kojem je za ovu priliku preostalo još jedino malo se osobno predstaviti.

– Imam tvrtku koja se bavi PVC stolarijom, živim u Mraclinu, otac troje djece, sretno oženjen, a nogomet mi dođe kao ispušni ventil. Kad dođeš nedjeljom na utakmicu, zaboraviš na sve, to mi je najbolji mogući odmor. Taman poslije nedjeljnog ručka, gledaš utakmicu, vidiš se s ljudima koje ne vidiš tijekom tjedna, a to je i poanta seoskoga kluba – zaključio je predsjednik Mraclina.

Prva sljedeća takva prilika pojavit će se već ove nedjelje od 17 sati, kad Mraclin dočekuje Naftaš Ivanić. Sad je opet u rijeku dobra faza, jer Mraclin je uzeo deset bodova u posljednje četiri utakmice i drži se na petome mjestu tablice 4. NL Središte, s dva boda manje od treće Rugvice i četvrte kutinske Moslavine, s jednim više od šestog Moslavca iz Popovače. Sljedeći protivnik, društvo iz Ivanića, drži drugo mjesto, što će reći da se u nedjelju na Grabi igra derbi kola.

I mirno se čeka kraj još jedne dobre i uspješne sezone, što je potpuno drukčije okruženje od onog u kojem žive naša preostala dva predstavnika u ovom rangu, Gradići i Jelačić, koji su u borbi za ostanak u ligi. Sastav iz Vukovine u subotu je u Lekeniku, a istoga dana Gradići gostuju kod Libertasa u Novskoj.

Ima tome sad već više od dvije godine, park koji će mnogi Goričani bez razmišljanja prepoznati i pod sintagmom “najljepši park u gradu” dobio je novo ime. Prostor uz “goričku katedralu”, crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije, uz Muzej Turopolja, u tradicionalnom centru grada, postao je Park Plemenite općine turopoljske.

Uz novi naziv, dobri stari “park kod crkve” sve je nametljivije dobivao i novi identitet. I nije to slučajno, gradska je vlast već neko vrijeme odlučna u želji da ovaj park ponovno učini mjestom okupljanja, a u tome se i uspjelo uređenjem prostora, prilagodbom za novu namjenu, a sve skupa, potpuno realno gledajući, izgleda kao dobra ideja.

Stara je priča kako Gorica nema “pravi” centar grada, bavili smo se i nedavno tom temom, a u tim malim, subjektivnim analizama ovo smo mjesto svrstali na poziciju broj tri. Iza “tuđmanca” i Galženice, koji ipak okupljaju nešto više Goričana u svakodnevnom životu, ali zato je “plemeniti park” poprište onih najvažnijih događanja u gradu.

Sve je počelo otvaranjem kafića i uređenjem prostora iza muzeja, a nastavljeno je u prvom redu kroz Advent u Gorici, ali i Gastro Turopolja i cijeli niz drugih sadržaja koji okupljaju ljude. U tom smislu, ovo je važna točka u životu svakog od nas, stanovnika ovoga grada, pa možda nije zgorega otkriti onima koji možda nisu primjetili: tamo ima vrana!

– Postalo je već nemoguće koliko ih ima. Na svakom drvetu je po nekoliko gnijezda, ima ih sve više i više, a to se jako dobro može i čuti i vidjeti – požalio mi se Darko, punokrvni Goričanin u srednjim pedesetima, doma baš tamo, u blizini parka.

Vrane, za početak, nisu potpuno bezopasne životinje. Nešto će po zlu u komunikaciji ljudi i vrana poći samo u iznimnim situacijama, ali i to je dovoljno snažna spoznaja da čovjeku ne bude svejedno. Vrane su izrazito zaštitnički nastrojene prema svojim mladima, tu znaju biti vrlo opasne, pa u svakodnevnom životu definitivno treba malo pripaziti…

– Nije ugodno biti okružen vranama, naravno da nije, pogotovo kad se zna što se priča o vranama, bez obzira što su to samo narodna vjerovanja, ali nije problem samo u tom osjećaju. Jako puno grakću, jako su glasne, a kako ih je sve više, sve više i smetaju – govori Darko pa dodaje:

– A još su i cijeli park prekrile izmetom…

Dobro, nije baš iskoristio konstrukciju “prekrile izmetom”, malo smo to uspristojili, ali nema dvojbe da ljudima sve skupa već opasno ide na živce. Poslao je Darko i par fotki, da ostane zabilježeno kako je to izgledalo u “doba vrana” u Velikoj Gorici. Koje će, svesrdno se nada cijelo susjedstvo, uskoro završiti.

– Znam da su im ranije vatrogasci skidali gnijezda, jer one odlaze dalje kad nemaju gnijezdo. Ako su gnijezda tu, neće ni vrane odlaziti… Ne znam zašto se opet takvo nešto ne napravi – pita se prijatelj Darko, koji je propustio detalj da je uklanjanje već počelo.

Kako doznajemo iz gradskih službi, prošlog tjedna uklonjena su prva gnijezda, što je zapravo već i standardna procedura. Svake godine u određenim intervalima se uklanjaju gnijezda, počevši upravo od razdoblja kad zima prelazi u proljeće. Budući da se vrane gnijezde u vrhovima krošnji, na visini između 15 i 20 metara, za to je potrebna i posebna oprema, odnosno posebno visoke ljestve, za ovakve se akcije angažiraju posebni izvođači. Nisu to vatrogasci, kako se moglo učiniti, nego privatna tvrtka koja to redovito obavlja, a nastavit će s time i u mjesecima koji slijede.

I dok će susjedi s oduševljenjem pozdraviti svaku takvu akciju, suprotno mišljenje imat će uvijek aktivne udruge za zaštitu životinja. Nije to nimalo iznenađujuće, ali treba istaknuti da se sve događa na temelju važećih zakona i propisa, točnije u skladu s Temeljnim programom zaštite divljači. Ovdje nije riječ o istrebljenju vrana, nego samo o pokušaju njihova preseljenja, što u potpunosti zapravo nije ni moguće.

Naime, iako se gnijezda iz najljepšega goričkog parka uklanjanju, a istovremeno se pojavljuju nova. I tako u krug. U prijevodu, vrane su u parku, tamo će i ostati, nadamo se samo u manjem broju. Ne samo zbog susjeda, nego i zbog brojnih prolaznika, zbog ljudi koji će se okupljati na manifestacijama koje slijede…

Drugim riječima, nije loše doznati nešto više o tim živopisnim pticama i njihovim odnosima s okolinom.

Za početak, u Europi, pa tako i Hrvatskoj, zastupljene su dvije vrste vrana, crna i siva vrana, a obje se opisuju kao “inteligentne i bučne ptice”. Osim u vrijeme kad se gnijezde, žive u manjim jatima koja se u sumrak okupljaju u velika jata ukoliko imaju zajednička stabla na kojima spavaju. Kao što u ovom našem slučaju imaju…

Kao dodatno pojašnjenje poslužit će i podatak da im vrijeme parenja počinje u ožujku, što je doba godine kad se još intenzivnije okupljaju u velikim jatima. Što je, ujedno, i doba godine u kojem smo trenutačno. I potrajat će do lipnja, a sve to uključivat će i branjenje teritorija, što će donijeti i još veću buku.

Upravo je taj period izlijetanja ptića, nakon što se odsjedi pet tjedana na jajima, pa prođe još pet prije nego polete, razdoblje kad su vrane i najagresivnije. Prema drugim vranama, ali i ljudima, njihovim psima i svim ostalim životinjama u kojima roditeljski par prepozna potencijalnu prijetnju.

Odrasle vrane na prijetnje reagiraju glasnim oglašavanjem i niskim nadlijetanjem, a može doći i do fizičkog kontakta u kojem kljunom i kandžama pokušavaju otjerati čovjeka ili životinju od njihova ptića. Potencijalne ozljede kod ljudi, pogotovo one ozbiljne, uglavnom ne nastaju zbog oštrih kandži ili kljuna vrane, već zbog panične reakcije koja se događa…

Iz udruga koje se bave divljim pticama kažu kako je u ovakvim situacijama ključno zadržati smirenost i udaljiti se od mjesta susreta s vranom, a time i od vjerojatne lokacije mladog ptića kojeg odrasla ptica štiti. Tijekom ostatka godine, u periodu kada nemaju mlade ptiće, situacije poput ovih krajnje su neuobičajene jer su vrane navikle na suživot s ljudima i ne doživljavaju ih kao prijetnju.

Vrane, inače, žive do 13 godina, i to u monogamiji. Par vrana ostaje zajedno do kraja života, a zajedno i traže hranu, pri čemu u obzir dolazi – baš sve. Pojest će i strivnu, i jaja drugih vrsta, i mlade ptice… Ukratko, teško je vjerovati da su posebno omiljene i u svijetu ptica.

Ako se iz biologije prebacimo u mitologiju, opet su vrane opake. Neki narodi vjerovali su da vrane mogu čak i predvidjeti budućnost. Vjeruje se i da vrana grakće na određene dane iz određenih razloga.

Ako, recimo, čujete vranu u ponedjeljak, to bi trebalo značiti da će vas se poremetiti nekakvi planovi, uz objašnjenje da vas vrana opominje da budete oprezniji u svemu što radi. Utorkom će, kažu, graktati kako bi vam najavile novo poznanstvo, novi posao ili novu ljubav, a srijedom će zagraktati ako žele najaviti neke pozitivne promjene u vašem životu. Pogotovo ujutro, to je navodno još veća fora.

Ni četvrtak nije, uvjeravaju nas priče iz davnina, baš neki dan za graktanje vrana, jer tim danom ono znači da će se nešto izjaloviti u životu čovjeka kojega graktanje živcira baš u četvrtak. Čujete li, pak, vrane u petak, to znači da bi, ako to već ne činite, trebalo bolje obratiti pažnju na odluke koje donosite.

Ok, ok, zvuči malo nategnuto, najblaže rečeno, pa nećemo prenositi što se priča o suboti i nedjelji, ali koliko su drukčije od ostalih ptica govori samo to što se našao netko tko će smisliti sve te pričice o vranama, za koje je dokazano jedino da je – iznimno inteligentna. Vrane imaju najveći mozak u odnosu na tijelo od svih ptica, a i svojim djelima pokazuju da se koriste logikom. Kao, primjerice, kad bace orah na cestu, pričekaju da ga automobili pregaze, a onda se ležerno posluže…

Vrane imaju čak i “sprovode”, način na koji se u opraštaju od uginulih, ističu se po još puno toga, pa tako i po tome da se s njima, uz sve ne toliko privlačne detalje, može i sprijateljiti. Postoje upute i o tome, koje između ostaloga kažu da je to najlakše ako se stalno pojavljuješ jednako odjeven, jer tako lakše prepoznavaju lica, što su također navodno u stanju…

Sve u svemu, vrane nisu negativke. Vrsta je to sa svojim specifičnostima, nije idealna za suživot s ljudima, ali one s ljudima žive. U ovom konkretnom slučaju, s ljudima koji žive u Velikoj Gorici.