Ma koliko to ponekad bilo teško priznati, nogomet je u svega stotinjak godina svog razvoja u svijetu prerastao sve ono što su njegovi začetnici izvorno zamislili. Danas je nogomet društvena djelatnost koja okuplja mase, a neki će otići toliko daleko pa će reći da je nogomet prerastao u religiju koja ne dijeli ljude po boji kože ili stvara slojeve. Nogomet globalno povezuje i spaja, iako ćemo kao i u svakom segmentu života pronaći i one suprotne činjenice u kojima nogomet razdvaja, a baš u Hrvatskoj one ponekad i u nekim posebnim trenucima utječu i na podjele unutar sjevera i juga.

Baš u takvim okolnostima godinama nezaobilazno prolazimo uz za nas vječne dileme u tome tko je bolji i da li se bolji nogomet u Hrvatskoj igra na sjeveru, jugu, istoku ili zapadu i baš u svakoj situaciji i u svakoj regiji ćemo slušati priče i uvjeravanja sa različitim odgovorima. Dinamo i Hajduk ili obrnuto Hajduk i Dinamo u nekoliko posljednjih desetljeća pričali su svoje posebne sportske priče i bilo da se radilo o prvenstvima bivše države ili unutar samostalne Hrvatske i danas su najžešće teme ipak one, o tome koliko je igrača iz Zagreba otišlo u Split i obratno.

Teško je povijesno ispratiti sve rane koje su u takvim situacijama kod obje strane bile vruće i bolne, no ne možemo zaboraviti transfere poput onih Dinamovih kada su Wilson Džoni ili Joško Jeličić iz “bilog” prelazili u modri dres, ili pak one modre od velikogoričkog “Turopoljskog topa” iz Lomnice Štefa Deverića i kultnog zagrebačkog djeteta Nike Kranjčara koji su u svojim karijerama modru boju mijenjali “bilom”. No, u svim ljubavima Torcide ne smijemo zaboraviti jednu koja je iz zagrebačke Dubrave put Splita krenula u srpnju 2011. godine i vrlo brzo postala ikona splitskog juga. Radi se o Tomislavu Kišu, mladiću iz zagrebačke Dubrave, koji je nakon svojih nogometnih epizoda u Dubravi, Dinamu i sesvetskoj Croatiji krenuo put Splita kao sedamnaestogodišnjak i vrlo brzo svojim igrama ovaj je plavokosi simpatični mladić postao ljubimac domaćih navijača. Mladi igrači u svojim karijerama prolaze i brojne prepreke kroz koje moraju potvrditi jesu li ili nisu, a obično se tu radi o čestim selidbama na posudbe. I upravo je jedna od važnijih stanica plavokosog splitskog Zagrepčanina koji je hladnokrvno punio mreže protivničkim vratarima bila i Gorica.

Dogodilo se to pomalo neočekivano u ljeto 2014. godine kada je u prvom tjednu priprema Gorice objavljena vijest kako Hajduk posuđuje Kiša Gorici, a ključnu ulogu u tom poslu odradio je tadašnji sportski direktor Gorice Igor Čalo. Nedugo potom, za Goricu su potpisali i Nikola Rak i Matija Dvorneković, Zagreb je iz druge HNL preselio u prvu, dok je Hrvatski Dragovoljac napustio elitni rang. Bili su tu bivši prvoligaši Inter i Cibalia, no Gorica je nekako iz sjene ponijela ulogu pritajenog favorita, a kako je prvenstvo odmicalo Kiš je postajao glavna karika Gorice u borbi za naslov. Golovi Tomislava Kiša nisu ostali nezapaženi, a Gorica je u toj sezoni dobila najviše novih fanova iz Dalmacije, a bijelih i crvenih adidas dresova sa prezimenom Kiš gotovo je bilo nemoguće kupiti jer su sve narudžbe išle put hrvatskog juga. Bila je to po svemu lijepa godina, Kiš je nakon samo šest mjeseci i blistavih partija u Gorici prebačen u slovenski Zavrč koji je igrao u najelitnijem rangu Slovenije, da bi se po završetku sezone vratio u Hajduk.

Gorica bez Kiša nije u proljeće kapitalizirala sve svoje prednosti od jeseni, a Kiš je u nekoliko blistavih utakmica nosio Hajduk kroz europska pretkola, da bi nakon neuspješnih pregovora i po mnogima premalo Hajdukove volje da zadrži ovog odličnog plavokosog mladića završio u Belgiji u KV Kortrijku koji se trenutno nakon 22 kola nalazi na 12 mjestu belgijske Jupiter PRO lige. Kiš je u 13 utakmica postigao dva pogotka. Nije nam bilo teško doći do Kiša, ipak je danas Facebook jedan od vodećih svjetskih medija, a bivši igrač Gorice se vrlo rado odazvao da zajedno popričamo o nogometnim temama.

KV Kortrijk je četvrti klub u koji si preselio u 2015. godini. Do veljače si bio na posudbi u Gorici, nakon toga polusezonu u Zavrču, nakon Zavrča Hajduk, pa onda sredinom jeseni u Belgiju. Nekima se već od nabrajanja vrti u glavi, kako igrač podnosi sve ove promjene?
“Da, uvijek je igračima teško proći određene faze privikavanja, ali mislim da sam se dobro snašao i da sam taj period sveo na najmanju moguću mjeru. Najteže mi padaju selidbe, pa dok se privikneš na nove ljude, sredinu, ali ne žalim se, gledam to pozitivno i u svakoj novoj sredini tražim nove izazove kako bih bio još bolji.”

Počeo si igrati nogomet u Dubravi gotovo pred kućnim pragom, nakon dvije godine završio u Dinamu. Nakon tri sezone u Dinamu pa Croatiji Sesvete, 2011. prelaziš u Hajduk. Što je to prelomilo i kako se uopće dogodilo da u takvom nogometnom putu dečko iz Dubrave potpiše za Hajduk?
“Dolaskom u Croatiju Sesvete mnogo toga mi se poklopilo. Bio sam zdrav, dobro pripremljen i željan dokazivanja, a iza mene su ostale možda i moje tri ponajbolje igračke sezone. Nije dugo trebalo da mi dođe poziv od Hajduka i ne moram ni naglašavati da se to ne odbija.”
Za Hajduk si odigrao ukupno 42 utakmice i postigao 9 golova. Da li ti je bilo žao što odlaziš?
“Nisam se puno naigrao u tim sezonama u Hajduku. Tek sad pred kraj sam dobivao nešto više prilika, jer u onim prijašnjim utakmicama su to bile tek simbolične minutaže. Nije mi bilo lako donijeti ovakvu odluku i ostaviti grad, klub i navijače sa kojima sa proživio nezaboravne trenutke. Vjerujte mi, proživio sam pet teških dana u kojima je bilo i suza kada sam donosio ovakvu odluku, ali prelomio sam isključivo zbog sebe, egzistencije i svoje karijere. Jesam li ispravno postupio, pokazat će vrijeme, no ja sam uvjeren da jesam.”

Posebna priča je tvoja velika poveznica sa Torcidom. Razmišljaš li o povratku na Poljud?
“Moj odnos sa navijačima je doista bio i ostao poseban i stvarno smo se voljeli. Još danas se naježim kada se sjetim toga i naravno, volio bih se vratiti jednog dana. Poljud i Torcida se ne zaboravljaju nikada.”
Gorica je klub za koji si u seniorskoj karijeri zabio najviše pogodaka. Ukupno 11 u 16 utakmica, a bio si tu tek polusezonu. Kakav je dojam ostavila Gorica na tebe?
“Moram biti iskren i konstatirati da je Gorica klub u kojem sam uzevši u obzir sve svoje posudbe najviše napredovao u kratkom vremenu. Tu mi je bilo i daleko najljepše, momčad je bila odlična, kao i atmosfera u svlačionici. Trenera Lončarevića da i ne spominjem, on nam je bio i roditelj i učitelj i njegov potpis se itekako osjetio u našoj igri. Ne mogu ne spomenuti odličnu upravu kluba koja nas je pratila na svakom koraku, kao i sve ljude koji rade u klubu, a to je potvrdilo ne samo da smo se odlučili za pravi klub koji mi je omogućio napredak u karijeri, već i da priče koje ne zaobilaze ni nas nogometaše o Gorici kao stabilnom i sređenom klubu točne. Gorica je odličan klub i uvijek bih preporučio Goricu mladim igračima koji žele napredak u svojoj karijeri.”

Velikogoričani te i danas zazivaju na stadionu kad krene po zlu. Pratiš li rezultate Gorice i misliš li da bi Gorica mogla i trebala tražiti poziciju unutar I HNL?
“He, he, lijepo je to čuti, a ovom prilikom se želim još jednom zahvaliti svim Velikogoričanima i navijačima Gorice što su me tako lijepo prihvatili. Naravno da pratim sve oko Gorice, šteta što u početku nove sezone nije dobro krenulo, jer bi Gorica sada bila u mnogo boljoj poziciji. No, teško je dvije godine zaredom, a kako čujem sve se slaže prema idućoj sezoni i čvrsto vjerujem da Gorica mora dobiti priliku igranja u I HNL i da će i uspjeti. Taj klub to može i zaslužuje.”
Čega se prvog sjetiš kad se spomene Gorica? Jesi li uspio upoznati i neke gradske kutke za vrijeme igranja u Velikoj Gorici?
“Nemam ništa posebno što bih izdvojio, bilo je mnogo lijepih trenutaka i sve tamo mi je jedna lijepa uspomena. Uvijek poslije utakmica, a ponekad i nakon pokojeg treninga izašao sam sa ostalim igračima na piće i stvarno sam u ovih 6 mjeseci imao prilike upoznati grad.”
S kim si se od suigrača najbolje slagao na terenu, a tko ti je bio najdraži ciimer na pripremama?
“Na terenu smo bili odlični, jedinstveni, disali smo kao jedan i svi smo se odlično slagali. Rak i Dvorneković su bili samnom u napadu i naravno da mi je sa njima bio gušt igrati. Sa svima sam bio dobar, a najbolje sam se slagao sa dečkima iz kvarta Šuškovićem, Jerkovićem i Petanjkom, a sa mnogim igračima iz te momčadi se i danas rado čujem i popričam.”

Sviđa li ti se u Belgiji, kako su te prihvatili u novom klubu i jesi li sam ovdje ili si nekog poveo sa sobom?
“Hvala Bogu dobro sam se snašao, čak odlično. Imam nekoliko suigrača sa ovog podneblja iz susjednih zemalja pa mi je bilo lakše i u komunikaciji i u prilagodbi. Grad je manji i lakše se ovdje uklopiti. Nitko nije samnom, trenutno živim sam i potpuno sam podređen treninzima i utakmicama.”
Koji broj dresa nosiš u Belgiji? U Hajduku si stalno nosio 33, ima li neke simbolike u tom broju i zašto baš 33?
“Nažalost ovdje je 33 bio zauzet pa sam odabrao 44 po datumu rođenja (04.04.). 33 mi je najdraži broj, nema neke posebne simbolike u svemu, jednostavno mi je prirastao srcu i sa tim brojem na leđima sam postao prepoznatljiv.”
Tko ti je najveća potpora u životu? Kakvu poruku šalješ mladim sportašima?
“Najveću potporu sam imao i imam je još uvijek u svojoj obitelji, djevojci, brojnim prijateljima, ali i navijačima klubova u kojima sam igrao, gdje posebno mjesto u mom srcu ima Torcida. Vrlo je teško u sportu postizati vrhunske rezultate i zato mladim sportašima poručujem da rade, budu uporni i da vjeruju u sebe, a svim navijačima i nogometašima Gorice šaljem pozdrave iz Belgije uz poruku kako se zajedno sa njima radujem svim pobjedama Gorice.”