Nogometaši Gorice ostavili su iza sebe prvi tjedan ljetnog odmora, a u međuvremenu smo uspjeli doznati kako svoju goričku priču neće nastaviti stranci Blummel, Munksgaard i Matavž, pridružit će im se gotovo sigurno i Ilečić i Debijađi, a klub su napustili i posuđeni dinamovci Soldo i Rukavina, pri čemu bi ovog potonjeg u Gorici voljeli dovesti na novu posudbu.

Bit će odlazaka još, ta će brojka vrlo vjerojatno uskoro postati dvocifrena, što znači da će u novu sezonu naš prvoligaš ući s bitno izmijenjenim kadrom. A to, posljedično, znači da je pred čelnim ljudima kluba velik i zahtjevan posao. Predsjednik Nenad Črnko, kao glavni i odgovorni, u stalnim je razgovorima, dogovorima i pregovorima, sve skupa toliko je intenzivno da bi se i neki ranije zacrtani planovi mogli mijenjati.

– Kad završi prvenstvo, počinje najteži period za mene. Razmišljam čak i hoću li otkazati neke odlaske na Europsko prvenstvo – rekao je Črnko u razgovoru za Sportske novosti, prvom javnom istupu nakon završetka sezone.

A ona je, netom završena sezona, bila pomalo bipolarna. Čudna, neobična, naporna, a na kraju okončana sedmim mjestom.

– Moglo je biti i bolje od sedmog mjesta, ali kad se sjetim sad već pretprošle sezone, kad smo se jedva spasili, onda je ovo odlično. Do zimske stanke bili smo jako dobri, čak smo i premašili očekivanja, a na proljeće smo potpuno podbacili. Presudila je nedovoljna širina kadra i ozljeda Ndockyta, jer kad nama nedostaju tri ili četiri igrača, to je kao da Dinamu, Hajduku ili Rijeci nedostaju njih desetorica – kazao je predsjednik za SN.

Promjena koja se sasvim sigurno neće dogoditi je ona na klupi. Rajko Vidović trenutačno je u inozemstvu, na odmoru s obitelji, ali plan za blisku budućnost je jasan i nedvojben.

– Rajko Vidović nije ni najmanje upitan! Nastavlja sa svojim poslom i zaslužuje pohvale što je uskočio u vrlo teškom trenutku za nas. Sad neka odradi pripreme po svom, a kadar ćemo selekcionirati zajednički. Već smo produžili ugovore s Mitrovićem, Maločom i Štiglecom, a vjerujem da će s nama ostati i kapetan Mrzljak. Kao klub smo i ranije pružali priliku neafirmiranim trenerima koji su nakon odlaska iz Gorice postali traženi i uspješni, osvajači trofeja. Bili su to i Jakirović, i Dambrauskas, i Rendulić, a ni Sopić nije bio daleko. Zato vjerujemo i u Vidovića – kaže Črnko.

Obrisi momčadi za novu sezonu već se naziru, uz spomenutu četvoricu igrača tu su i Pršir, Krizmanić, Banić, Leš, oporavljeni Ndockyt, Jurić, Majstorović… Iako, pitanje je hoće li svi na kraju doista i ostati ovdje, jer transferi su uvijek mogući, čak se i priželjkuju.

– Teško je reći koliko su transferi realni, budući da se u nogometu stvari mijenjaju, da se traže sve mlađi igrači, koji imaju i kvalitetu i potencijal. U ovom trenutku u tom smislu više su u fokusu naši pioniri, koji su postali prvaci Hrvatske, ili Luka Vrzić, koji je igrao na Euru U-17, nego igrači iz prve momčadi. Međutim, to ne znači da nećemo nikoga prodati, vjerujemo da će biti ponuda, pogotovo za Pršira, Banića, Krizmanića… – optimističan je Črnko, svjestan da samo uz transfere klub može imati financijski mir.

Ne bude li ipak očekivanih transfera, morat će se potražiti i neke alternative.

– Uvijek postoji alternativa, pokazali smo u ovih šest prvoligaških godina da se znamo snaći, ali istina je da tražimo investitora koji bi uložio u Goricu. Koliko se šanse za to? Jednake kao i kad su u pitanju transferi. Može se dogoditi sutra, a ne mora se dogoditi uopće. Kontakti stalno postoje, ali koliko će sve to otići u ozbiljne pregovore, tek ćemo vidjeti. Za nas je važno da smo se profilirali u ozbiljan klub, a velika stvar su i uspjesi mlađih kategorija, koji su i došli kad je Gorica postala stabilan prvoligaš, pa zatim izborila elitni rang u sve četiri najvažnije kategorije – ističe prvi čovjek kluba.

I dalje traje sreća, ponos i zadovoljstvo zbog uspjeha pionirske momčadi, predvođene trenerom Borisom Trivunovom, a sljedeći cilj je sačuvati tu perspektivnu skupinu klinaca na okupu.

– To nam je prioritet i sa svim najvažnijim igračima imamo ugovore po kojima ostaju u Gorici najmanje do 19. godine. Sad je bitno da se nastave pravilno razvijati, da nastave raditi kao i dosad, a talent je neupitan. Velika pohvala ide i našim skautima, odnosno ljudima iz Škole nogometa, koja je uspjela dovesti neke igrače koje su željeli i Dinamo, Hajduk, Lokomotiva… Mi u ovom trenutku imamo petoricu reprezentativaca u selekciji U-15, a najvažniji cilj je da što više njih postanu standardni seniorski igrači. Pokušat ćemo im dati priliku što prije, jer to se veže na onu priču kako klubovi iz najjačih liga traže sve mlađe igrače – završio je Črnko svoje izlaganje na stranicama Sportskih novosti.

Ulazni transferi, odnosno dolasci? O tom potom, jasno je da su u ovom trenutku prioritet neke druge stvari…

 

Naslovna fotografija: Slavko Midžor/PIXSELL

Na Dan državnosti i blagdan Tijelova u Novom Čiču, na igralištu Dinama Hidrela, u organizaciji kluba i obitelji Milanščak odigran je drugi memorijalni nogometni turnir za mlađe pionire, djecu do 13 godina starosti. Sudjelovalo je osam momčadi, pa su u skupinu A smješteni Dinamo Hidrel, Ban Jelačić iz Vukovina, Velika Mlaka 1947 i Mladost Okić iz Klinča Sela, a u skupini B bili su Buna iz Male Bune, Kurilovec, Stupnik i, umjesto Mladosti Obrezina, koja je odustala “pet do dvanaest”, jedna kombinirana selekcija. Mladost je prema propozicijama svoje predviđene utakmice izgubila 0-3.

Rezultati po skupinama bili su sljedeći:

Skupina A
Jelačić – Dinamo Hidrel 2-1
Velika Mlaka 1947 – Mladost Okić 5-1
Velika Mlaka 1947 – Jelačić 1-0
Mladost Okić – Dinamo Hidrel 0-6
Jelačić – Mladost Okić 5-0
Dinamo Hidrel – Velika Mlaka 1947 0-4

Kurilovec – Stupnik 1-0
Buna – Mladost Obrezina 3-0 b.b.
Buna – Stupnik 0-2
Mladost Obrezina – Kurilovec 0-3 b.b.
Stupnik – Mladost Obrezina 3-0 b.b.
Kurilovec – Buna 3-1

Utakmice je u prosjeku gledalo i više od 200 gledatelja, a u polufinale plasirali su se prvo i drugoplasirani iz svake skupine.

U polufinalu u prvoj utakmici Stupnik je dobio Veliku Mlaku minimalnim rezultatom 1-0.

U drugoj polufinalnoj utakmici Kurilovec je 4-0 svladao Jelačića iz Vukovine, prošlogodišnjeg pobjednika turnira.

U borbi za treće mjesto Velika Mlaka je slavila 2-0 kontra Jelačića.

U finalu Kurilovec je bio bolji od Stupnika 1-0. Za pobjednike su igrali: Petar Kos, Jure Gilja, Antonio Bajlović, Noa Vidak, Marta Rošić, Mark Mikulin, Emanuel Fabečić, Roko Mašnjak, Luka Mikulić, Mihael Bratković, Božidar Hostić, Matej Štach, Jan Zebić i Karlo Benšak. Trener je Leon Grgiæ.

Trofeje su uz dogradonačelnika Nevena Karasa podijelili i članovi obitelji Milanšèak. Za najboljeg igrača proglašena je jedina djevojčica na memorijalu, Marta Rošić iz Kurilovca! Bravo i velika èestitka! Marta je sve utakmice odigrala sjajno. Krasile su je tehnika, kao veznu pregled igre, fini nogometni korak, smirenost u svim situacijama, snažna u duelima, pa su neki deèki ponekad završili i na travi… Vjerojatno je pitanje vremena kad će Marta završiti u nekom prvoligaškom klubu nogometašica.

Najbolji strijelac je Mihael Bratković, također iz Kurilovca, a trofej mu je uručila Marina Milanščak, inače trenutačno ozlijeđena mlada nogometašica HNK Gorice.

Za najboljeg vratara proglašen je Leon Hudolin iz Stupnika, a uz njih troje, u selekciju najboljih jedanaest memorijala još su izabrani Mark Mikulin, Antonio Bajlović (oba iz Udarnika), Petar Jerković, Luka Meglajec (oba Stupnik), Patrik Penić, Jakov Šulentić (oba Jelačić), Mark Šarić, Lukas Korajković (oba Velika Mlaka 1947)

Tijekom memorijalnog turnira delegacija Dinama Hidrel otišla je na obližnje groblje i posjetila grob Franje Milanščaka Gire.

Plesna manifestacija Dance Explosion (29. svibnja do 02. lipnja 2024.) u organizaciji Plesnog kluba Megablast i Hrvatskog Show dance saveza (HSDS) nastavljena je jučer (četvrtak, 30.05.2024.) u Sportskoj dvorani srednjih škola, ali i u maloj dvorani, u Velikoj Gorici (od 9 do 21 sat).

Velika Gorica, 30.05.2024. Dance Explosion-2.dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 30.05.2024. Dance Explosion-2.dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 30.05.2024. Dance Explosion-2.dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Drugog dana manifestacije u maloj dvorani u breakingu natjecali su se mini kids, djeca, juniori 1, juniori 2 i seniori u kategorijama: pojedinci, parovi, grupe.

Velika Gorica, 30.05.2024. Dance Explosion-2.dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

U velikoj dvorani u stepu natjecala su se djeca u kategorijama: pojedinke, parovi, trio, grupe i formacije. U hip-hopu natjecala su se djeca, juniori i seniori u kategorijama: pojedinke, parovi, grupe, formacije. Pehari, medalje i diplome uručene su najuspješnijima u preko 40 finala.

Velika Gorica, 30.05.2024. Dance Explosion-2.dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Voditelj programa je Tomislav Novosel, a sve se odvija pod budnim okom Gordana Križaja, alfa&omega Megablasta.

Velika Gorica, 30.05.2024. Dance Explosion-2.dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

HSDS je nacionalni plesni Savez osnovan s ciljem unapređenja i razvitka plesne scene u disciplinama uličnih, umjetničkih i parovnih plesova.

 

Velika Gorica, 30.05.2024. Dance Explosion-2.dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

HSDS organizacijom svojih natjecanja okuplja plesače svih dobnih skupina u svrhu postizanja vrhunskih rezultata u sljedećim plesnim disciplinama: ulični plesovi (hip hop, break dance, poping, disci dance, street show), umjetnički plesovi (show dance, step, moderni/suvremeni, jazz dance, step), parovni plesovi (salsa, argentina tango, bachata, disco fox).

Galerija fotografija

Ima tome već nekoliko godina otkad su iz ženskog rukometnoga kluba Udarnik “upozorili” jednog zadatku u tom trenutku nedoraslog lokalnog novinara:

– Čuj, priključila nam se u klubu Ljiljana Ivaci. Ona ti je bivša reprezentativka Jugoslavije, i dalje je izbornica talijanskih mladih reprezentacija, ali vratila se kući, u Kurilovec, i odlučila nam je malo pomoći. Žena je čudo, mogao bi napraviti priču o njoj…

Novinar je, međutim, ispao teško tele. I nije prepoznao što se krije u tim uputama, u sugestiji koja je na red došla tek u kasno proljeće 2024. godine. Udarnikova generacija 2008. tih je dana na državnoj završnici u Poreču blistala, na kraju osvojila sjajno sedmo mjesto, a taj je uspjeh potpisala upravo ona. Gospođa Ljiljana, odmilja Ljilja, iskusna trenerica koja je ovim djevojkama i više od trenerice.

– Točno tako, ja njima nisam samo trener, ja im hoću biti i psiholog, i pedagog. Želim im objasniti da život nisu samo trenuci u kojima mama i tata rješavaju njihove probleme, da se moraju spremati na realan život, na probleme koje će imati. Sport je za to sjajan, meni je puno pomogao u tom smislu, želim da pomogne i njima – kaže nam Ljilja uvodno, uz ogromnu dozu šarma, koja će se samo pojačavati kako razgovor bude tekao dalje.

Za početak je, naravno, trebalo proći sve ono što se događalo u Poreču tih lijepih dana državne završnice, dio priče koja izaziva posebne emocije.

– Dojmovi su, naravno, jako pozitivni. Ponosna sam na ove djevojke, na ovu ekipu, i to prije svega zbog njihove velike borbe. To je ono što sam od njih i tražila. Stalno im ponovljam da neke situacije tijekom svake utakmice treba znati prevladati i nastaviti se boriti. U nekim ranijim razdobljima svaka pogreška znala ih je sputavati, kočiti, a to što se takvo nešto više ne događa smatram našim velikim zajedničkim uspjehom – kaže trenerica Ivaci i nastavlja:

– Prošle godine to nismo imale i zato smo završile na 19. mjestu. To nije neuspjeh, velika je stvar uopće biti među 20 ekipa u državi, ali posljednjih godinu dana najviše smo radile upravo na tome da postanemo ekipa u punom smislu. To nije lako, pogotovo u ženskom sportu, pogotovo u ovom uzrastu. To su djevojke od 15 ili 16 godina, njih sitnice mogu izbaciti iz ravnoteže. Radili smo na jačanju njihova karaktera, da shvate da utakmica ne završava kad netko promaši šut ili pogriješi, nego da se igra do kraja. Ove godine smo se vraćale i iz minusa, a to mi je najveća pobjeda. Ove cure zajedno su pjevale, zajedno plakale, zajedno sve proživljavale, a to je poanta svega.

Kao konačna nagrada stiglo je i to sedmo mjesto, iako je sa samo malo više sreće moglo završiti i još uspješnije, jer u četvrtfinalu je Udarnik igrao egal utakmicu s kasnijim finalistom Ivanićem.

– Kad se sve zbroji, imam i više nego dovoljno razloga biti ponosna na njih. Bilo je jako teško, pogotovo u subotnjem razigravanju, kad smo imali čak tri utakmice u jednom danu. To zaista nije lako, dolazi do umora, kisika nema dovoljno u mozgu, ali sve u svemu, da mi je netko ponudio ovakav rasplet uoči turnira, odmah bih potpisala – govori Ljilja, koja je odmah u startu odbila bilo koga izdvajati.

– Ni slučajno neću nikoga izdvajati, ali reći su da su to predivne, lijepo odgojene djevojke, koje su redovne na treninzima, koje su uz to dobre i u školi, što je zapravo ključno, jer jedno bez drugoga ne ide. Znam kad imaju ispite, kad dobiju poneku lošiju ocjenu… Ma one su jedna lijepa, lijepa ekipa. Dobila sam i to da na treninge dolaze i igračice koje su ozlijeđene, ne odvajaju se jedna od druge, rade ono što mogu, ali su prisutne. Kažem, cure su stvarno predivne, iako ih ne volim previše hvaliti. Stalno im to i govorim: “Bile ste sjajne, ali ja to nisam rekla!” Ukratko, divne su!

Takvi su, da stvar bude bolja, bili i njihovi roditelji.

– Apsolutno, ove godine su i roditelji bili zaista divni. Koliko smo napravili ekipu na terenu, toliko imamo i ekipu roditelja. Treba to sve ispratiti i ekonomski, i što se tiče vremena, i podrške… Bili su sjajna publika na završnici, navijali su za cijelu ekipu, držali se zajedno i ja im čestitam i zahvaljujem na podršci – kaže Lilja.

Kad je o tome riječ, stvar je dvosmjerna, jer i igračice i roditelji zahvalni su trenerici koja je u klubu posljednji pet godina, koja je donijela Udarniku novi duh, dašak profesionalizma i pregršt trenerske kvalitete, ali i puno ljubavi i pažnje. A glavni i odgovorni za njezin dolazak u klub je predsjednik Josip Mučnjak.

– Gdje smo je pronašli? Vrlo jednostavno, u Kurilovcu! Da štos bude bolji, ona nije bila ni svjesna da smo mi susjedi, da su nam kuće udaljene 200 metara jedna od druge – sa smiješkom kaže presidente Joža.

– Splet okolnosti bio je takav da je Ljiljana još prije 20-ak godina trenirala ekipu Ena sa Sicilije. Ugostili smo ih tjedan dana ovdje u Velikoj Gorici, Ljilja je došla sa svojom ekipom, a trebali smo imati i “uzvrat”. Međutim, mi nismo mogli otputovati na Siciliju samo tako, pa je sve skupa propalo, ali ostali smo u kontaktu. Kad se Lilja vratila iz Italije, sreli smo se ispred robne kuće i ponudio sam joj posao. Nije baš na prvu prihvatila, nećkala se, govorila je da će doći samo na dva-tri treninga, da neće dopustiti da joj ekipa uđe pod kožu, da se ne želi prepustiti… A danas više ne zna što bi bez ovih svojih cura!

I tu se negdje naša priča vratila nekoliko desetljeća unatrag. Ljiljana Ivaci, u to vrijeme Ljiljana Granulić, rođena je Siščanka, a u rodnom gradu rodila se i ljubav prema rukometu.

– Počela sam igrati rukomet u osnovnoj školi. Igrali smo sve sportove za školu, između ostaloga i rukomet, u kojem smo napravili smo lijepu ekipicu i bili smo pobjednici u svojoj regiji. Tadašnji ŽRK Ina iz Siska nas je “snimila” i kompletna generacija otišla je u klub. Nakon dvije godine, u drugom razredu srednje škole, ušli smo u drugu ligu, što je bio veliki uspjeh u gradu u kojem rukomet nije bio baš jako razvijen. Primjetili su to i veliki klubovi, pa su nas Lokomotiva i Trešnjevka dobili vrlo jeftino, za nekakvu garnituru dresova. Tadašnji trener u Ini rekao mi je da neću tamo uspjeti, da će to biti previše za mene, a tu se negdje u meni probudio inat. Otišla sam u Lokomotivu i na oproštaju mu rekla da ću za godinu dana biti u reprezentaciji Jugoslavije. Tako je i bilo – prepričava Ljiljana.

Sljedećih sedam godina bila je igračica Lokomotive, radila s vrhunskim trenerima, napredovala iz sezone u sezonu, a usput i bila zaposlena u Željeznicama, kao i većina njezinih suigračica. Financijska strana cijele te priče bila je takva da je godinama sanjala kupovinu automobila, ali to se nikako nije događalo.

– Maštala sam da ću kupiti Fiću, ali kako u tome nisam uspjevala, odlučila sam prihvatiti ponudu iz Italije. Bilo je to 1987. godine i sve skupa trebalo je trajati godinu dana, dovoljno da zaradim za auto… Na kraju, ostala sam u Italiji više od 30 godina, a zapravo i sve do danas, jer i dalje sam izbornica talijanske U-15 reprezentacije – kaže trenerica Ivaci.

Klub iz samog srca živopisne Sicilije, iz gradića Ena, koji ne dobacuje ni do 30 tisuća stanovnika, taman je ušao u prvu talijansku ligu, a Ljiljana je bila jedina strankinja u ekipi.

– Ne mogu reći da mi je dolazak na Siciliju nije bio posebno traumatičan, iako su mi sve slike o Siciliji bile vezane uz mafijaške filmove. Sjećam se da su cure nakon naše prve utakmice u Palermu sve otišle u kafić, a ja se nisam usudila, jer u glavi sam imala sliku gdje nekakav mafijaš dolazi u kafić i pobije sve redom. S te strane, iz priča o mafiji, imala sam strah, ali na kraju sam toliko zavoljela taj narod i tu sredinu,  da mi je danas to drugi dom – priznaje Ljilja.

Bilo je to vrijeme kad je Diego Maradona bio kralj u Napulju, a Ljiljana Ivaci kraljica u Eni. I vrijeme kad je čuvena mafijaška organizacija Cosa Nostra bila u naponu snage, pogotovo u tom dijelu “čizme”. Priče na tu temu sačuvat će za sebe, iako ih ima i više nego dovoljno. Svjedoci kažu da je zbog svog značaja bila zaštićena od svih mogućih problema, da su je posebno cijenili, čuvali i pazili.

– Tih godina svi su u tom gradiću živjeli za rukomet. Prvo sjećanje mi je upoznavanje sa suigračicama, jer oni su generalno sitan narod, i tad sam primjetila da sve cure imaju jako male ruke. Nisam mogla vjerovati da one uopće mogu igrati rukomet, tako sitne, s malim ručicama. Bilo mi je važno, kao jedinoj strankinji, pokazati da mogu biti kvaliteta iznad njih, a to sam i uspjela. To je mala sredina, morate shvatiti da su te cure 1987., kad smo došli na aerodrom u Cataniju, prvi put vidjele pomične stepenice! A ja sam u svemu tome uživala, jer to je dvina sredina, gradić u kojem se svi poznaju, a mi smo im puno dali kroz rukomet. Velika mi je čast što sam nakon svega postala i počasna građanka Ene. Uvijek kad dođem tamo, srce mi posebno zakuca – ne krije Ljilja.

A srce je posebno zakucalo i jedne večeri u mjestu zvanom Drnek, malo prije odlaska za Italiju.

– Došla sam s društvom na svirku u Drnek i primijetila jednog slatko dečkića na bini. Bio je to moj današnji suprug Dado Ivaci, osnivač grupe Sjaj, kojeg znaju mnogi Goričani – počinje svoju ljubavnu priču fatalna Liljana.

Ubrzo je dogovorila odlazak u Italiju i, kako sama kaže, već otpisala tu vezu.

– Nisam vjerovala da jedan muzičar u takvim uvjetima može ostati zaljubljen, ali on nije odustajao. Kako su u to vrijeme pozivi u inozemstvo bili izuzetno skupi, malotko mogao si je to priuštiti, on se penjao na banderu s telefonskim žicama i spajao se svojim telefonom kako bi me nazvao u dvoranu u Enu i malo čuo! Bio je vičan toj tehnologiji, znao je kako to napraviti, a danas to valjda i mogu ispričati, neće ga valjda zbog toga goniti, ha, ha…

Na prvi njezin talijanski rođendan Dado je odlučio otići na Siciliju i iznenaditi djevojku bez koje nije mogao. Već 1988. zajedno su se vratili u Veliku Goricu, vjenčali se, pa nastavili zajednički život u Eni.

– Sišao je s bandere i došao k meni, ha, ha… I dan danas smo zajedno, imamo i sina, koji je završio fakultet u Milanu i trenutačno radi kao tehničar u talijanskom VAR sustavu – zadovoljno i ponosno govori Ljilja.

Igračku karijeru završila je 1994. godina, nakon teške operacije ramena, nakon čega se bacila u trenerski posao. Ukupno je u Eni provela 20 prekrasnih godina, sve dok se klub nije ugasio. Kako je od 2004. bila i izbornika talijanskih mladih reprezentacija, dobila je priliku preuzeti klub u Mantovi, u kojoj je također ostala godinama.

– Tek kad smo se preselili na sjever, u Mantovu, shvatili smo sve specifičnosti talijanskoga juga. Oni nemaju puno, ali imaju veliko srce i zato smo uživali na Siciliji svih tih godina. Jednako kao i poslije u Mantovi, gdje sam također ostala sve dok se klub nije ugasio.

Budući da je bila samo izbornica, da je sin završio fakultet i postao svoj čovjek, Dado i Lilja odlučili su se 2019. vratiti kući.

– Udala sam se u Velikoj Gorici, ali do tad nikad nisam živjela ovdje. Vratili smo se u pravi trenutak, baš prije pandemije, tijekom koje smo imali dovoljno vremena za radove na kući na kojoj nitko ništa nije radio 30 godina. U svemu tome srela sam i predsjednika Mučnjaka i prihvatila njegovu ponudu, zbog čega mi je danas izuzetno drago – završava naše predivno druženje predivna Lilja.

Ili, kako bi njezini Talijani rekli, bellissima Lilijana Ivaći! Sa sobom je donijela i svoj rukometni moto.

– Ovo što nosiš u srcu, za to treba pobijediti! Za taj grb, za taj dres. To stalno govorim curama, igrate za svoju državu, za svoj grb, to mora biti tvoj poticaj. Taj grb Udarnika, koji nosiš na srcu, mora biti ono što te nosi – zaključno kaže draga Ljilja.

Sjajno kuha, obožava vožnju na biciklu i, više od svega, rukomet. A i nju samu, realno, takvu bellissimu, nije teško zavoljeti…

Tri tjedna nakon što smo dobili prvog finalista velikogoričkoga kupa, nakon što su Gradići izborili završnicu ovog natjecanja u sudaru s Poletom iz Buševca, na lukavečkom Lukavellu odigrano je drugo polufinale, sudar između klubova koji se bore za ulogu druge snage turopoljskog nogometa. Lukavec je pred svojim navijačima ugostio Kurilovec, a okupljeni iz oba tabora vidjeli su sadržajnu, dramatičnu i uzbudljivu utakmicu, u kojoj je odluka pala tek nakon izvođenja jedanaesteraca. Na “lutriji” su na kraju sretniji i spretniji bili domaćini, pa će 12. lipnja na buševečkom Zvrniku finale igrati Lukavec i Gradići.

Iako, nisu ni Kurilovčani bili daleko od ulaska u finale. Dapače, najmanje polovica ovoga ogleda pripala je Kurilovčanima, koji su u prvom poluvremenu bili bolja momčad, imali više šansi i dobrih situacija, pa su i na predah otišli s vodstvom. Iako, tih 1-0, do kojih je Kurilovec došao golom Luke Sedlačeka, nije idealno oslikalo prvih 45 minuta, budući da je opća ocjena kako ne bi bilo nezasluženo da je prednost gostiju uoči odmora bili i veća, značajnija.

Lukavčani su uspjeli preživjeti to prvo poluvrijeme, u svlačionici su se presložili, trener Idrizi napravio je i neke promjene, što je donijelo i promjenu odnosa snaga na terenu. Lukavčani su se konsolidirali, preuzeli kontrolu nad utakmicom, a preko Antuna Grozdeka uspjeli i izjednačiti. Efikasni ofenzivac Lukavca iskoristio je pogrešku gostujuće obrane, sam izašao pred vratara i poslao loptu u mrežu za izjednačenje.

Kurilovec je pronašao način za odgovor na nešto bolju prezentaciju Lukavca i uspio opet povesti nakon što je nadahnuti Sedlaček golu dodao i asistenciju. Centaršut u sredinu bio je idealan i Kurilovčani su golom glavom Frana Krste Lukavečkog došli do nove prednosti, koju ni ovoga puta nisu uspjeli sačuvati. Ponovno je koban po goste bio Grozdek, koji je drugim golom postavio konačnih 2-2.

Moglo se to i promijeniti, svoje prilike u završnici su imali i jedni i drugi, no mreže se više nisu tresle i odluka je padala s bijele točke, nakon raspucavanja. Kurilovčani su zapucali svoj treći penal, a Lukavčani su u petoj seriji propustili prvu meč loptu. Serija je tako nastavljena, obje momčadi realizirale su svoj prvi sljedeći pokušaj, da bi Kurilovčani zapucali drugi, a Marijan Grdenić pogodio za prolazak Lukavca u finale.

Bit će to 12. lipnja na Zvrniku finale Kupa NS Velika Gorica, ali i finale sezone, posljednja utakmica prije odlaska na nogometno ljetovanje.