Bilo je to u veljači 2020. godine, neposredno nakon što je Sergej Jakirović napustio klupu Gorice, kad je HNK Gorica dobila veliko pojačanje. Ne toliko zvučno, ali zaista veliko… S Jakirom je, naime, iz kluba otišao i kondicijski trener Marin Ivančić, njegov vjerni suradnik do današnjih dana, pa je trebalo pronaći novog stručnjaka za kondicijsku pripremu. Tadašnji sportski direktor Mindaugas Nikoličius i novi trener Valdas Dambrauskas obavili su nekoliko razgovora s potencijalnim kandidatima, koji su rezultirali identičnim razmišljanjem:

– Krešo Šoš! Samo on i nitko drugi.

I Krešo Šoš je došao u Goricu. Poklopilo se to s pojavom one užasne pandemije, s pauzom od nogometa, ali i normalnog života, ali bilo je to i vrijeme koje su i Dambrauskas i Šoš iskoristili da se uhodaju u goričku stvarnost, da se upoznaju i međusobno i s igračima, pa da započnu jednu prekrasnu zajedničku eru. Funkcionirali su besprijekorno, toliko dobro da je nekoliko mjeseci kasnije sam Šoš izrekao sljedeće:

– Po radu, po standardu koji je postavljen, po razmišljanjima i načinu na koji se pripremamo za treninge, ovo je jedna jako ozbiljna razina. Ako mene pitate, vjerujem da ovaj stožer može raditi na bilo kojem nivou!

A radio je, što se tiče Gorice, na iznimno visokom nivou. Najvišem kojeg je Gorica uspjela doseći svih ovih prvoligaških godina. U trenutku kad je Valdas prihvatio ponudu bugarskog Ludogoreca, Gorica je bila treća momčad u državi, Gorica je odlazila na Poljud u statusu favorita i to opravdavala, Gorica je u najmanju ruku bila vrlo ozbiljan kandidat za Europu.

Krešo Šoš, koji je u svom CV-ju imao rad u omladinskoj školi i prvoj momčadi Dinama, ali i poljske Legije iz Varšave, donio je u svom dijelu posla novu razinu ozbiljnosti, profesionalnosti i stručnosti, čega je Valdas Dambrauskas bio itekako svjestan. Baš ga je zato svim silama pokušavao nagovoriti da krene s njim prema Bugarskoj, u nove izazove, ali Krešo je odlučio ostati vjeran Gorici. Udomaćio se ovdje, osjećao se jako dobro, pa je zahvalio Valdasu na ponudi i nastavio raditi u goričkom stožeru.

Godine su prolazile, a “doktor kondicijske pripreme”, a ujedno i sjajan tip, čovjek kojeg bi svatko poželio u svome društvu, radio je sa svakim sljedećim trenerom. Prvo sa Sinišom Oreščaninom, zatim i sa Krunom Rendulićem, pa onda i sa Samirom Toplakom, Igorom Angelovskim, Željkom Sopićem, Dinkom Jeličićem i, na kraju, s Rajkom Vidovićem.

I svaki od njih doživljavao je Krešu Šoša na svoj način. Neki su mu vjerovali više, davali mu maksimalan prostor za rad u svom segmentu, a neki su više vjerovali sebi. I bili uvjereni da sami znaju više od čovjeka koji je dokazan u svom poslu i na puno višim razinama od one na kojoj je bio posljednje četiri i nešto godine. Tko je od ovih nabrojanih pripadao u koju kategoriju? Pogledajte njihove rezultate, pa ćete dobiti i najveći dio odgovora na to pitanje…

– Radio sam godinama s prvom momčadi Dinama, bio sam i u Legiji, pratio puno klubova vani, i mogu reći da tu ima svega. Ima trenera koji su organizirani, koji imaju viziju i znaju što žele, koji to znaju prezentirati igračima… Dugoročno, takvi treneri sigurno naprave progres u karijerama. Međutim, i na visokom nivou ima trenera koji se “provuku” na nekim drugim temeljima, na osnovu nekog CV-ja, priče ili preporuke dođu do razine na koju ne pripadaju – govorio je Krešo u svojim goričkim počecima, a nešto slično može se primijeniti i na sve ove njegove goričke godine.

Na vrijeme koje je – isteklo. S posljednjom utakmicom prošle sezone istekao je ugovor Kreše Šoša s Goricom, ugovor koji neće biti produžen, pa će svatko krenuti svojim putem. Gorica će u smislu kondicijskog rada ostati u rukama Dina Bušljete, koji je došao “u paketu” s trenerom Vidovićem, te Matije Špičića, koji je u posljednjem razdoblju imao priliku učiti od Šoša. Riječ je o kvalitetnim mladim kondicijskim trenerima, dečkima koji su pokazali da mogu i znaju raditi ovaj dio posla, no unatoč tome imamo zašto žaliti zbog ovakvog raspleta, zbog Šošova odlaska iz Gorice.

U profesionalnom sportu to tako ide, dođe vrijeme za rastanke, iz ovih ili onih razloga, ali apsolutno je nedvojbeno da je Krešo Šoš iza sebe ostavio puno toga. I da su njegove zasluge za sve dobre trenutke i sve uspjehe Gorice u posljednjem razdoblju itekako značajne. Nedostajat će u okruženju HNK Gorice i kao stručnjak, i kao čovjek, i kao prijatelj, no na kraju ove priče možemo mu samo poželjeti puno sreće i uspjeha u nastavku njegova sportskog i životnog puta…

Nema previše stanovnika ovoga grada koji barem ponekad, barem negdje usput, nisu primijetili tipa koji se vozi na biciklu, svako toliko stane, opali “fotku” mobitelom, pa krene dalje. Njegovo ime je Renato Glogovčan, 53 su mu godine, Goričanin je već posljednjih 40-ak, a tijekom svim tih godina zaslužio je nadimak koji možda i najbolje opisuje ono što radi, kako živi – Gradsko oko!

Pojavom društvenih mreža njegov je društveni angažman, jer tako se to bez problema može nazvati, postao još puno vidljiviji, a narastao je i njegov utjecaj. Tisuće sugrađana prate njegove objave, a pomaže i usmjerava čak i gradske službe.

– Dobro sam se nasmijao kad su mi ljudi iz VG Komunalca u jednom razgovoru rekli da praktički svako jutro pogledaju što sam objavio dan ranije, što sam primijetio na gradskim ulicama, pa i na temelju toga planiraju što će se raditi taj dan – sa smiješkom govori Glogovčan.

I doista, svi koji prate njegov rad znaju da se nerijetko dogodi da objavu na određenu temu slijedi objava na istu tu temu s opisom “Vrijedni komunalci žurno su se bacili na posao…” A tako to nekako i treba biti, jer Renato je glas i, prije svega, oko običnih ljudi, stanovnika ovoga grada. I tako već godinama.

– Nisam išao u školu za fotografa, završio sam srednju drvno-tehničku školu, a da sam pogriješio u izboru shvatio sam na norijadi! Tad sam prvi put uzeo “idiot” kameru i cijeli dan fotkao, tu se rodila ta ljubav prema fotografiji koja me nikad više nije pustila. Odmah nakon završetka srednje škole upisao sam tečaj za opću fotografiju na tadašnjem učilištu “Moša Pijade” u Vukovarskoj, da bi edukaciju nastavio u Foto klubu Zagreb. Tamo sam završio tečajeve za opću, digitalnu, portretnu, pejsažnu i modnu fotografiju, jedan za drugim – prepričava Renato.

U vrijeme kad je izlazio iz tinejdžerskih godina, oko njega su se događale velike promjene, što je i sam osjetio na svojoj koži. Samo dva mjeseca nakon što se vratio iz JNA, nakon što je vojni rok odradio u Srbiji, u blizini bugarske granice, počeo je Domovinski rat. Ubrzo se uključio kao branitelj, a po povratku kući, u “normalan” život, pojavio se i prvi angažman koji je uključivao fotografiju.

– Prvi posao bio mi je kao vanjski suradnik u Glasniku Turopolja. Saša Božić slao me na gradska događanja, fotkaj ovo, fotkaj ono, i tako sam krenuo s praćenjem grada, s čime nisam nikad ni prestao, sve do današnjih dana. Radim kao freelancer i povremeno mi se javljaju iz raznih redakcija, bilo zbog preuzimanja pojedine fotografije, bilo zbog nekakvih angažmana. I to mi savršeno odgovara. Ja volim reći da sam na poslu čim izađem iz svoje grad, čim zakoračim iz ulaza. Živim na Galženici, u srcu grada, tako da mi “ured” počinje doslovno na prvom koraku – kaže Renato.

I tako naš “lutajući reporter” svakog jutra krene u obilazak grada, na ovaj ili onaj način, s ovom ili onom namjerom.

– Ponekad odlazim na određene lokacije ciljano, kako bih napravio nekakvu foto priču ili zabilježio nešto što sam primijetio, ponekad odlazim na događanja po gradu, a ponekad jednostavno sjednem na biciklu i promatram… I super je što ja zapravo imam stalnu, konstantnu izložbu, budući da sve što fotkam mogu odmah i objaviti, podijeliti s ljudima – opisuje Glogovčan svoj radni dan.

Pomaže svim tim svojim foto bilješkama i lokalnim medijima, iako će sam u šali reći “možda vam malo idem i na živce”, ali situacija je zapravo upravo suprotna. I nama jako dobro dođe takav “suradnik”, koji će skrenuti pažnju na neke detalje, probleme ili događaje koji znaju proći ispod radara. Jer, njemu ispod radara može proći jako malo toga…

– Na placu sam obavezno, pratim sve što se tamo događa, obilazim i sve druge lokacije koje smatram važnima, a sad mi se već često događa i da mi se ljudi javljaju s molbom da nešto objavim, jer “tebe svi prate, tebe svi slušaju” – kroz smijeh priča Renato.

Posebno aktivno, kao uostalom i svi mi koji živimo u ovom gradu, prati razvoj i rast grada. Ljuti ga ta famozna “betonizacija” grada, iako je i sam jedan od onih koji će manjim problemom smatrati gradnju zgrada, a puno većim nedostatak jasnog plana u toj priči. Međutim, baš su ga sve te promjene koje se događaju posljednjih godina dovelo do ideje koja će svoje uprizorenje dobiti tijekom lipnja.

– Od 7. lipnja, tijekom VG Festa, bit će postavljena izložba fotografija pod nazivom “Velika Gorica – Nekad i sad”. U samom nazivu sadržana je i cijela ideja izložbe, budući da mi je želja bila prikazati sve promjene koje su se posljednjih desetljeća događale u našem gradu. Od jednog običnog sela, što je Velika Gorica bila tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, došli smo do ovoga što imamo dana, ozbiljnoga grada, urbane sredine u kojoj je jako lijepo živjeti. Ideja mi je bila prikazati taj razvoj grada kroz fotografije istih gradskih lokacija u nekim prošlim vremenima i danas, kroz što će ljudi lakše moći shvatiti koliko je ta promjena doista velika i značajna – kaže Renato i dodaje:

– Živim u gradu, živim ovaj grad, godinama pratim sve promjene koje se događaju, nije ni neobično da se kroz sve to rodila ideja…

A nakon što se ideja rodila, trebalo je napraviti i drugi korak. Glogovčan je znao kome se obratiti.

– Otišao sam s tom svojom vizijom izložbe u velikogoričku Turističku zajednicu, u kojoj su rado preuzeli kompletnu organizaciju na sebe Moja je ideja da se izložba postavi u Tuđmanovu parku, počevši od “stotke”, odnosno od trešnje ispred kafića, pa uz stazu prema vodotornju s obje strane. Bit će tu 20 fotografija najpoznatijih gradskih lokacija, od “osmog marta”, odnosno Zvonimirove ulice, preko Tržnog centra, benzinske pumpe, zgrade Gradske uprave i lokacije na kojoj je McDonald’s, pa sve do Pučkog otvorenih učilišta i još nekih lokacija koje najbolje opisuju naš grad – približava nam ideju Renato.

Svaka fotografija bit će tako podijeljena u dva dijela; na gornjem će biti crno-bijela varijanta s prikazom kako je određena lokacija izgledala u prošlosti, a na donjem Renatova fotografija iste lokacije danas. Sve skupa bit će i interaktivno, jer na svakoj od tih fotografija naći će se QR kod koji će voditi na stranicu istog naziva kao izložba.

– Želio sam kroz to uključiti i sugrađane u cijelu ovu priču, jer na toj stranici moći će se ostaviti komentar, možda i podijeliti neku svoju priču o toj lokaciji. Tu sam živio, tu sam se zaljubio, tu mi je bus pobjegao… Znači, da dobijemo gradske priče iz prve ruke.

Fotografije će biti velikog formata, metar puta 70 centimetara, i sve će biti vodootporne, pa mi kiša u ta tri ili četiri tjedna neće moći ništa. Međutim, svejedno će tu biti opasnosti koje prijete…

– Budući da noću neće biti čuvara, a uvijek postoji mogućnosti da se fotografijama nešto dogodi, svake večeri ću ih spremati u skladište, pa ih ujutro opet vraćati na mjesto. Bit će malo više posla oko svega toga, ali čini se da je to jedino moguće rješenje – otkriva Renato.

A dok priča, dok nabraja planove i otkriva motive, praktički iz svake rečenice izbija privrženost prema svome gradu, neskrivena ljubav prema mjestu u kojem se formirao, ali i gradu u kojem nije rođen.

– Rodom sam iz Koprivnice, tamo sam i proveo prve godine života, sve dok se s roditeljima nismo preselili u Zagreb. Iz tog dijela djetinjstva pamtim česte selidbe, budući da smo živjeli kao podstanari prvo ispod Rebra, kasnije i na Cmroku, pa na Trešnjevci… Samim time, često sam mijenjao i škole, pa sam do dolaska u Veliku Goricu promijenio čak četiri osnovne škole!

Početkom osamdesetih obitelj Glogovčan konačno se skućila onako kako je to mali Renato želio.

– Kad smo kupili stan u Velikoj Gorici, u tadašnjem 8. martu, u crvenoj osmerokatnici, rekao sam roditeljima: “Ja više nigdje ne idem. Vi se selite gdje god želite, ali ja se odavde ne mičem!” Ispalo je da sam bio u pravu, jer nikad se više nisam maknuo iz ovoga grada – prisjeća se te 1981. godine Renato.

Kad je stigao u Veliku Goricu, a se opet vratimo na ključni dio ove priče, okruživao ga je bitno drukčiji grad.

– Kad smo prvi put dolazili, od Velike Mlake do Gorice vodio je makadamski put. Betonac u Cvjetnom bio je jezero, a na mjestu srednje škole bila su polja kukuruza i jedna trošna kućica, iako mi neki stariji sugrađani sad tvrde da ta kućica nije postojala… Manja crvena zgrada odmah pokraj, žuta do nje i smeđa osmerokatnica tek su se gradili, a sve ostalo su bili voćnjaci, vrtovi i zapuštene livade. Pamtim i legendarni Puky shop, na mjestu gdje je danas Zagrebačka banka i ljekarna – nabraja Renato, koji na jedno pitanje vezano uz gradsku svakodnevicu ipak nije znao odgovoriti.

– Gdje je centar Gorice? I svugdje i nigdje – kaže na ovu uvijek aktualnu temu.

– Mi nemamo pravi centar grada, a kad bih morao nešto odabrati, rekao bih da je to potez robna kuća – tuđmanac. Iako, imamo ja dobru ideju za centar grada – kaže Gradsko oko, pa otkriva svoju viziju i ideju za rješenje problema.

– ZET-ova garaža, plus Vegos World i kuća pokraj Scotcha, zajedno s dvorištem iza. Doda li se i parkiralište iza ZET-ove garaže, to bi se moglo pretvoriti u jedan lijepi gradski trg. Par lokala, parkić, šetalište… Vjerujem da je to najbolje moguće rješenje. A najgore bi bilo da na mjestu Vegos stvarno nikne još jedna zgrada, kao što je najavljeno.

Policijska uprava zagrebačka izvijestila je kako je jučer nepoznati počinitelj provalio u obiteljsku kuću 48-godišnjaka u Obrezini. Sve se odvijalo usred bijela dana, između 10 i 13 sati kako navode iz policije, a ukrao je novac i nakit.

Materijalna šteta iznosi nekoliko tisuća eura.

Ovog vikenda čeka vas nastavak manifestacije 11. VG Festa i 2. Dana mladih. Organizatori su pripremili brojna događanja, a program će biti posvećen robotici, umjetnoj inteligenciji i zabavi za cijelu obitelj posebno za najmlađe.

Sve počinje već u petak manifestacijom “ Petek na Gorice“ gdje će u jutarnjim satima biti prilika za kupnju proizvoda lokalnih proizvođača, a u popodnevnim satima održava se otvorenje izložbe Renata Glogovčana, „Velika Gorica – nekad i sad“ te nastup VIS JANE, mladog glazbenika Martina Kutnara te za kraj večeri Dj Aldo Morro.

Po drugi put ove godine Tehnička škola Sisak dolazi u Veliku Goricu, a nakon sudjelovanja u Turopoljskom fašniku, ovog puta na Tuđmanac donose, između ostalog, i 3D printer kojeg će predstaviti, ali i pružiti djeci zanimljivu interakciju kroz 3D printanje. Po običaju, posjetiteljima će osigurati gaming, ali i sudjelovanje u izradi video igara.

Dani mladih posebno su posvećeni robotici i umjetnoj inteligenciji, stoga u suradnji s NOTUM Robotics Velikogoričanima će biti predstavljen Robot pas (s kojim će se posjetitelji moći i družiti), škola drona, 3D animacije gdje će djeca crtati na papir svoje omiljene likove npr. iz crtića, a potom će ih NOTUM robotics pretvoriti u 3D lika koji hoda. Imate ćete prilike vidjeti i robota LIDARA koji omogućava da vidimo stvari koje golim okom ne možemo vidjeti te mnogo toga još.

U suradnji s Ravnateljstvom Civilne zaštite kroz program “Na putu do smanjenja rizika od katastrofa” organiziraju aktivnosti u sklopu edukativne kampanje “Usvoji znanja da šteta bude manja”.

Za dobru zabavu na 11. VG festu bit će zadužen Edo Maajka, jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih hip-hop izvođača na ovim prostorima. Edo Maajka će svojim nastupom dodatno obogatiti bogati glazbeni program i osigurati nezaboravan provod za sve posjetitelje.

 

U Centru za djecu, mlade i obitelj traju upisi u program „Podrška roditeljstvu“. Grupa je namijenjena radoznalim roditeljima koji žele otkriti kako pristupiti roditeljstvu drugačije, preispitati svoj stil i način odgoja te razviti kvalitetniju komunikaciju i roditeljske vještine.

Program se odvija u malim grupama kroz 8 susreta koji se održavaju dva puta tjedno u večernjim satima od 1. do 24.srpnja, a vodit će ih socijalna radnica Iva Bačurn, inače integrativna dječja psihoterapeutkinja.

– Po završetku grupnog dijela programa, roditelji će imati mogućnost četiri susreta individualnog savjetovanja/razgovora prema vlastitim potrebama. Sudjelovati mogu jedan ili oba roditelja – ističu iz Centra.

Upisati se možete osobno u Centru, na telefon 6231-734, mobitel 091/6231-734 ili putem e-maila [email protected]. Pohađanje programa je besplatno, a prijave traju do 25.lipnja.