Marta iz OŠ E. Kvaternika osvojila posebnu nagradu za rad 'Što je zapisano, ostaje i sačuvano!'

Osnovna škola Eugena Kvaternika i ove je godine sudjelovala na natječaju koji osmu godinu zaredom provode Gradska knjižnica Velika Gorica i Hrvatska pošta 'Pišem ti pismo'.

Ovogodišnji natječaj tematski je bio vezan uz glazbu i to povodom 130. obljetnice rođenja skladatelja i glazbenog pedagoga, župana Plemenite općine Turopolje Franje pl. Lučića, rodom iz sela Kuče. Osim što je kao turopoljski župan potaknuo osnivanje brojnih knjižnica i čitaonica diljem Turopolja, Hrvatskoj i svijetu ostavio je i niz nezaboravnih notnih zapisa – od autorskih skladbi do umjetničkih glazbenih obrada tradicionalnih napjeva.

O naj pismima odlučilo je prosudbeno povjerenstvo u sastavu: književnica Nada Mihoković-Kumrić, glazbena pedagoginja i glazbenica Ana Lovrenčić i knjižničarka Gradske knjižnice Velika Gorica Ivana Grubačević.

Vrlo je pohvalno da se na ovakav način još uvijek njeguje pisanje pisama. Na natječaj je pristiglo pregršt predivnih pisama iz cijele Hrvatske.

Posebnu pohvalu za literarni rad u kategoriji dječjih radova osvojila je Marta Crnogaća učenica 7. a razreda OŠ Eugena Kvaternika.

Njezina mentorica je profesorica Hrvatskog jezika Ivana Dubovečak.

“Što je zapisano, ostaje i sačuvano!”

Otkako sam se rodila, na zidu radne sobe moga tate, velikoga ljubitelja glazbe, bivšega člana rock benda, visjela je slika. U njezinom središtu veliki bijeli klavir u gotovo sasvim bijeloj sobi.

Gotovo cijelu ranu mladost prolazila sam pored slike bez da me je na bilo koji način privukla, zainteresirala. A onda sam, gotovo sasvim nesvjesna toga što činim, jednoga dana stala pred nju, dotaknula  je i – ostala kao ukopana. Jedina misao koja mi je narednih dana prolazila kroz glavu bila je zašto je tata tu sliku tako davno stavio na zid, zašto mu je toliko draga da je nikada nije zamijenio drugom? Mogla sam o svemu pitati tatu. Ali ja sam se danima pitala: „Kad bi mi barem klavir sa slike ispričao sve o sebi.“ Tada bih znala i zašto tata toliko voli tu sliku kad mu godinama stoji na zidu i tu će vjerojatno zauvijek i ostati.

I kad sam, ponsena strujom brojnih obveza, već pomalo bila i zaboravila da sam par dana bila unesena u pitanje o bijelom klaviru, na moju adresu stiže bijela omotnica. Na njoj samo moje ime na prednoj strani. Adrese pošiljatelja na poleđini omotnice nije bilo. Otvaram kuvertu i vadim pismo. Rukom pisano, na svilenksato bijelom, blago sjajnom papiru. Baš kao što je površina klavira sa slike.

„Draga djevojčice,

mnogi ljudi na svim dijelovima globusa gledali su me, slušali me, divili mi se. Ali malo tko tako mlad i s takvim ushitom kao ti, djevojčice“. Tako je glasila prva rečenica u pismu. Poptuno zanesena pismom, krenula sam u tatinu sobu i stala pred sliku koja me se prije par dana toliko dojmila. I nastavila čitati. „ Ja sam John Lennon Piano. Još poznatiji kao „bijeli klavir“.

Sad sam već bila u stanju da čitajući čujem kako mi se klavir  obraća glasom, kao da s njime pričam. „Neobično ime“, u nevjerici sam izustila, još ne sasvim svjesna da pričam sa slikom! „Nazvan sam po iznimnom pjevaču i skladatelju  Johnu Lennonu, članu slavnog britanskog pop-rock sastava The Beatles, vjerojatno najpopularnije i najpoznatije takve skupine svih vremena“, nastavio je klavir pričati kako sam čitala rečenicu po rečenicu.

Već sam bila toliko unesena u priču da sam bila sigurna da više zapravo ne čitam što piše u pismu već da to što piše slušam glasom kojim mi govori klavir sa slike. I sad, kad na papir polažem slova i riječi ove čudesne priče, zaželjevši je čim dulje sačuvati, pitam se bih li trebala izbjeći navodnike jer ja, zapravo, nisam stvarno razgovarala s klavirom. To se, pod dojmom pisma, zbilo u mojoj glavi. Ali priča je toliko čudesna i dojmila me se da ću dopustiti da se povjeruje da je klavir sa slike stvarno živo biće.

„Jednu od svojim najpoznatijih i najizvođenijih skladbi, nastalu nedugo nakon što su članovi Beatlesa odlučili otići svaki na svoju stranu i nastaviti vlastite karijere“, nastavio je pričati klavir sa slike, „John Lennon komponirao je i odsvirao baš na meni, bijelom klaviru koji tako očarana gledaš čitajući moje pismo“. „Kako si ti nastao?“, upitala sam u sebi. Znala sam da postoje različite vrste klavira, ali nikada nisam vidjela takav, sasvim bijeli, koji se svojom posebnom bjelinom ističe i na bijeloj podlozi na tatinoj slici. Odgovor je ubrzo uslijedio. „Nastao sam kao i većina drugih klavira“, nastavio je pričati klavir. „Moji preci su klavikord i čembalo, puno manji instrumemti s tipkama čijim podražajem se žice trzaju, dok po mojim žicama, kao i kod svih suvremenih klavira, batići udaraju po zategnutim žicama različite duljine i debljine kad prstima pritisnemo tipku. Kad te već toliko zanima i vrlo pozorno slušaš“, nastavio je bijeli, sjani ljepotan sa slike, „reći ću ti da se smatra da je prvi klavir izradio Bartolomeo Christoforio 1709. godine, dakle prije punih 310 godina. Zamjenom mehanizma koji je trzao žice onime koji je po njima udarao batićima, postigao je da zvuk bude puno glasniji, a da se glasnoća zvuka može određivati snagom udarca po tipki. I zvuk klavira bio je puno zvonkiji i čišći nego onoga naših prethodnika“. Nikada uživo nisam vidjela tako veliki klavir kao ovaj na slici. S kojom sam, sad sam već bila sasvim sigurna, razgovarala. „A što je ovo, ove žice ispod klavijature s pločicama koje se pritišću nogama? Zar se klavir svira i nogama?“, sad sam se već sasvim opušteno obraćala slici, ne stideći se što ne znam puno o njezinu središnjem i jedinom motivu, klaviru. „To su pedale“, nastavio mi je zvonkim glasom, koji mi je sve više zvučao kao zvuk klavira, pričati o sebi. „Vrlo su mi važan dio. One značajno proširuju moje zvukovne mogućnosti. Prvi klaviri ih nisu imali, ali danas ih imaju svi. Njima se, po želji pijanista, određuje trajanje tona svake pojedine odsvirane note, što izvedbi daje posebnu dimenziju i dramatiku.“

Veličanstveni bijeli predmet na slici preda mnom odjednom je utihnuo. Ali čim sam bacila pogled natrag na pismo da znatiželjna  nastavim čitati, ponovno se oglasio. Znao je da će moje sljedeće pitanje biti tko danas gradi klavire, jer na to je upućivao nastavak pisma. „Draga djevojčice“, sada mi se klavir sa slike već sasvim prijateljski obratio, „ povijest je zapamtila najveće graditelje klavira, mada ih i nije bilo jako puno. Jer tako veliki klaviri silno su složeni za izradu i jako skupi pa se mnogi baš i nisu primali njihove izrade. Ali imena graditeljskih porodica kao što su Steinway (čijih sam ruku i ja djelo), Bössendorfer, Playel, Petroff, Grotrian-Steinweg ili u novije doba Yamaha, ostat će upisani zlatnim slovima ne samo u povijesti gradnje klavira nego i povijesti glazbe pa i ljudskih dostignuća u cjelini. Da bi se izradio vrhunski klavir, ako se mene pita, a ja se sjećam svake faze moje gradnje, osim iznimne vještine i obilja znanja potrebno je i jako, jako puno ljubavi. Iskrene i čiste ljubavi.“ Glas mu je blago zadrhtao izgovarajući zadnju rečenicu ovoga odlomka. „Zato“, nastavio je milozvučnim tonom u glasu, „sve ljubavne pjesme majstorski odsvirane na klaviru tako opojno zvuče“.

„Je li John Lennon i dalje živ, svira li još ponekad na tebi“?, upitala sam, ni ne sluteći da će odgovor koji ću čuti biti najjtužniji mogući. „Nije, draga djevojčice“, sa sjetom u glasu, tonom koji je treperio, odgovorio je bijeli klavir. „John Lennon tragično je izgubio život 1980. godine, malo nakon što je proslavio 40. rođendan. Ubio ga je pred njegovim domom u New Yorku neuračunljivi mladić koji nije bio svjestan što zapravo čini“. Jedino što sam na to mogla izustiti bilo je: „Iskreno mi je žao. Oprosti. Osjećam kao da sam nekome spomenula pokojnoga oca.“ Klavir nije rekao ništa. Ali ja sam znala da želi da nastavimo razgovor.

„Kad toliko toga znaš o sebi i tvojim rođacima i precima, sigurno mi možeš reći što se dogodilo s tobom nakom odlaska onoga bez koga ni tebe vjerojatno ne bi bilo“, nastavila sam priču, „Da, naravno, sigurno me ne bi bilo, jer izrađen sam po Johnovoj narudžbi“, nadovezao se klavir , mirno i staloženo nastavljajući svoju priču.

„Prvo mjesto nakon odlaska iz mog prvoga doma u New Yorku gdje sam se udobno smjestio bio je Muzej Beatlesa u njihovu rodnome gradu Liverpoolu, u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nakon nekoga vremena, muzej me je, za ogroman novac, skoro 1.5 milijuna funta, prodao velikom pjevaču, „bijelom kralju crne (soul) glazbe“, kao su ga nazivali, Georgeu Michaelu, nekadašnjem članu 80-ih godina prošloga stoljeća svjetski poznate skupine Wham! Dosta godina prije svoje prerane smrti, George Michael me je, nakon što je na meni svirao na nekoliko velikih svjetskih turneja, vratio tamo gdje me danas mogu vidjeti svi ljubitelji glazbe. A tko voli Beatlese sigurno voli glazbu!“

„Je li na tebi svirao još netko osim njih dvojice?“, upitah znatiželjno.  I nastavih: „Tko je bio nježan prema tvojim tipkama, batićima, žicama, a koga je ponio žar muziciranja?“ Nasmijao se. „Mnogi su svirali, tebi možda i ne baš sasvim poznati. No, izdvojit ću dvoje ljudi koje poznaješ. Jedna je Lady Gaga zbog čijega se sviranja na meni na Tweeteru digla prava buka prije desetak godina kad još nije bila tako slavna pa su se mnogi okomili na to kako obična pjevačica može dobiti priliku svirati na instrumetu koji je slavniji ne samo od nje nego i od velikoga broja, u to doba puno poznatijih, pjevačica i pjevača. Za nju mogu reći da je bila vrlo nježna prema meni. Drugi je“, nasmiješio se „čovjek  iz tvoje zemlje. Tada još dječak, kose crne kao ugljen, silno temperamentan i pomalo neobuzdan. Danas je slavan i možda još vatreniji nego što je bio kad je prvi puta prste položio na moje crno-bijele tipke. Tako je strastveno i brzo svirao da sam mu jedva pratio ruke!“ „Maksim Mrvica!“, ispalila sam, bez puno razmišljanja. Klavir sa slike slatko se nasmijao mojem oduševljenju i ponosu što sam znala o kome priča.

„Što ne bi volio da ti se dogodi, ni tebi ni tvojoj braći?“ pitala sam pitanje na koje nisam slutila odgovor jer više uopće nisam gledala u pismo koji mi je poslao klavir s kojim sada pričam „uživo“ u radnoj sobi moga oca. „Klaviri, kao ni drugi instrumenti, ne vole kada se na njima ne svira, kada su negdje u kutu, pokriveni krpom ili u kakvoj kutiji u nekom kutu između zida i ormara.  Ja imam sreću da sam tu gdje jesam i svima sam zanimljiv. Ali da nije tako, više bih, kao i ostali klaviri, volio da na meni sviraju i derišta koje treba stalno tjerati da vježbaju, nego da sam pokriven kakvom krpom s brdom nepotrebnih stvari na velikom poklopcu. Mučni bi mi bili dani u tišini, u kišnim danima u kojima te nitko od ukućana ni ne primjećuje. Čak ni da tako velik uopće postojiš!“

Suze su mi ispunile oči i uskoro jedna po jedna, mirno, polako krenule kliziti niz obraze. Kad sam ih krenula brisati, sobu su ispunili prekrasni klavirski zvuci. A klavir sa slike prestao je pričati.

Okrenula sam se i vidjela tatu. Sjedio je u naslonjaču, s osmjehom na licu u kojem sam vidjela i sjetu i sreću. Tko zna otkada je bio iza mene i slušao kako se riječima obraćam slici.  „Vidio sam te kako u zadnje vrijeme često pogledavaš sliku klavira. Pa sam ti u njegovo ime odlučio ispričati priču o njemu. I poslao sam ti pismo“.

Privila sam pismo čvrsto uz srce.

Glazba je već neko vrijeme svirala dok sam gledala oca. Zagrlio me je nježno i poveo na počinak. Iz zvučnika sada sam jasno, uz pratnju klavira, mogla čuti riječi: „You may say that I'm a dreamer, but I'm not the only one, I hope someday you'll join us and the world will be as one.“

Otac je rekao: „Zamisli, to svira John Lennon. Na bijelom klaviru. Baš ovome sa slike.“

Marta Crnogaća, 7. a, OŠ Eugena Kvaternika