Dvije stotine pedeset i četiri kilometra daleko od doma, u pitoresknom Poreču, nekoj vrsti rukometnog centra Hrvatske, naš Udarnik je posljednjih dana po tko zna koji put pokazao da je jedan poseban klub. Klub sa srcem i dušom, klub koji funkcionira kao prava sportska obitelj, a kad je tako, i nemoguće ponekad postane moguće.

– Da mi je netko prije ove završnice ponudio sedmo mjesto na kraju, istog trenutka bih potpisala. Ma, potpisala bih triput ako treba! – oduševljena je jutro poslije trenerica Ljiljana Ivaci, jedna od najvažnijih osoba u cijeloj ovoj priči o uspjehu za povijest.

Nije ništa posebno novo vidjeti mlađe kategorije Udarnika na državnim završnicama, naviklo nas je već ovo sjajno društvo na takve stvari, što je samo po sebi senzacionalno. Čak i kad se prošle godine širilo razočaranje što na državnoj završnici nije postignut rezultat kakav su željeli, nije to bilo posebno čudno, koliko god za to objektivno nije bilo razloga. Jer, da nisu takvi, u Udarniku ne bi bili ni toliko uspješni. Da nisu takvi, uostalom, ne bi bilo moguće ni sve ono što se dogodilo posljednjih dana.

Udarnikova U-15 generacija, da sažmemo sve u jednu rečenicu, osvojila je sedmo mjesto u državi. U konkurenciji klubova koji imaju puno veće mogućnosti i tradiciju, puno bolje uvjete i puno snažnije zaleđe, ove su djevojke pokazale da srce može pobijediti i sve te objektivne faktore. Cure su, najjednostavnije rečeno, bile fenomenalne, napravile su sve što je bilo potrebno da se upišu u povijest kluba, ali i velikogoričkog sporta u cjelini.

Generacija 2002. svojevremeno je također bila sedma u državi, što je dosad bilo jedinstven pothvat, a generacija 2008. to je uspjela ponoviti. Nakon što su prošle skupinu s dvije pobjede i dva poraza, u osmini finala pala je Novska, da bi ovu rukometnu bajku samo nakratko zaustavio Ivanić u četvrtfinalu. Prejaka je bila i Trešnjevka na prvom koraku razigravanja, no u borbi za sedmo mjesto, na kraju turnira koji je izuzetno naporan i u fizičkom i u mentalnom smislu, naše mlade rukometašice izvukle su iz sebe i posljednje atome snage. I slavile protiv križevačkog Radnika s impresivnih devet golova razlike!

– Dojam nakon svega je više nego pozitivan u svakom smislu. Dobila sam pravu, istinsku ekipu, a to mi je najdraže od svega. Prošlih godina to baš i nije bilo tako, nismo imali takvo zajedništvo, a ove godine upravo nas je to guralo naprijed. Cure su stalno bile zajedno, družile su se, pjevale, slavile i tugovale zajedno, bile podrška jedna drugoj… Kažem, prava ekupa u punom smislu te riječi. A to se odrazilo i na terenu, na rezultatu – ponosna je trenerica Ivaci.

– U tu utakmicu za sedmo mjesto, nakon svega što su prošle, cure su ušle malo stisnuto, pod ručnom, i zato sam im u jednom trenutku rekla: ‘Morate uživati u ovome, napravile sve nevjerojatan uspjeh i zaslužile ste ovo završiti s osmijehom na licu.’ Tako je i bilo, dobile smo utakmicu uvjerljivo i pobjedom se oprostile od turnira kojeg ćemo dugo pamtiti – dodala je trenerica ove sjajne generacije, inače i izbornica talijanskih mlađih selekcija, nekoć sjajna rukometašica…

Djevojke definitivno imaju od koga učiti, sve što su naučile prenijele su i na teren, a dodatnu energiju davali su i roditelji, okupljeni na tribinama. Nije rijetkost da se u ovakvim situacijama, na ovakvim turnirima, dogode i nekakva “iskakanja”, jer veliki su to napori i ogromni izazovi, ali svi ljudi iz vodstva kluba ovoga puta roditelje isključivo hvale, zahvaljuju im na podršci, energiji, besprijekornom ponašanju.

I to je, zapravo, tajna uspjeha. Sjajne mlade sportašice, roditelji kojima je jasno što je njihova uloga, trenerica koja je u stanju sve to voditi i posložiti, pa uz sve to i potpora iz klupskog vrha, u liku sveprisutne Martine Vugrinović i neumornog predsjednika Josipa Mučnjaka.

– Ovo je velik stvar za naš klub. Ponovili smo uspjeh 2002. godišta, na čemu od srca čestitam trenerici Ljilji, kao i našoj Martini, a posebno čestitam svim našim igračicama. Ne mogu zaobići ni roditelje, veliko hvala i njima na svesrdnoj podržci tijekom natjecanja. Bravo za sve, ponosan sam – emotivan je i predsjednik Mučnjak.

I potpuno je jasno zašto su svi uključeni u ovu priču toliko sretni, ponosni, zadovoljni i ispunjeni. Jer, ne radi se tu o golom rezultatu, koji je fantastičan, nego i o svemu što se moralo proći na putu do tog rezultata. Nije nikakva tajna da u Udarniku muku muče s uvjetima, da čekaju izgradnju balon dvorane kao ozebli sunce, budući da je ovo što trenutačno imaju daleko od idealnih uvjeta.

Sedme u Hrvatskoj, naime, postale su djevojke koje treninge na cijelom rukometnom igralištu doživljavaju otprilike kao snježnog čovjeka Jetija. Čule su da to postoji, priča se o tome, ali nemaju baš prilike svojim očima vidjeti i doživjeti takvo nešto…

Umjesto toga, najčešće treniraju na trećini dvorane, improviziraju i varaju sami sebe, pa svejedno nekim čudom dođu do sedmoga mjesta u državi. Zahvaljujući ogromnoj upornosti, ludom entuzijazmu i velikoj ljubavi prema sportu.

I zato, ovo sedmo mjesto je puno veće od samog sedmog mjesta. Bravo za sve i, iz perspektive svih nas koji volimo velikogorički sport – hvala na sreći!

Udarnikova generacija 2008.
Lorena Bočkaj, Jana Gojak, Anamaria Kos, Lucija Gulič, Lana Konjar, Matea Vukić, Lana Derbuc, Leonarda Burić, Petra Gudelj, Leona Lilić, Luna Gojak, Lara Bošković, Vasilisa Jakubovskaja, Tena Markov, Ema Rogić, Elena Ćirić, Lana Buhin

Pogled na kadar s kojim se ušlo u posljednje kolo, pogotovo na klupu, na kojoj su sjedila petorica igrača u polju, od čega trojica juniora, zapravo je rekao sve. I puno prije nego što se to dogodilo mnogi su iz okruženja HNK Gorice poželjeli da netko svira kraj, da završi sezona puna muka i problema, nogometna priča u kojoj je krivulja stalno išla gore-dolje, pri čemu je ovo “dolje” ipak bilo nešto dominantnije…

Najbolje u svemu tome bilo je postojanje Rudeša u ligi, momčadi koja je ispala iz lige još davnih dana i time odagnala bilo kakve brige oko eventualnog ispadanja iz lige. Postojanje Rudeša svim je ostalim klubovima iz lige, poglavito ovima iz dolje polovice tablice, olakšalo život i usmjerilo posljednju fazu sezonu, u kojoj je bilo prostora i za isprobavanje, i za eksperimentiranje, i za ispuštanje ponekog boda bez ikakvih dramatičnih posljedica.

Takve okolnosti, pomalo neprirodne i nenormalne za okruženje HNL-a – iako, nije prvi put da se tako nešto dogodilo – utjecale su i na podsvijest igrača svih klubova, pa tako i Gorice. Nije bilo potrebe “gristi” do krajnjih granica, jer mač nije visio nad glavom, pa je sve skupa na trenutke poprimalo i “flah” notu, a samim time i taj “sviraj više kraj” pristup završnici sezone.

Nakon svega, završilo je pobjedom 2-0 protiv Istre, posljedično i sedmim mjestom, za stepenicu niže od onoga što se ciljalo nakon dolaska Rajka Vidovića, trećeg trenera u ovoj čudnovatoj sezoni. Završilo je, drugim riječima, najpozitivnije što je moglo završiti, u dobrom ozračju, ali i uz pregršt neizvjesnosti koje vladaju na svakom koraku.

Sezona je, naime, gotova, došlo je vrijeme za odmor i odmak od nogometa što se tiče igrača, ali ne i što se tiče ljudi koji vode klub i momčad. Ne bude li nekakvih velikih preokreta, što također nije u potpunosti isključeno, momčad će i dalje voditi isti čovjek, Rajko Vidović.

– Nadam se i vjerujem da ostajem trener Gorice – rekao je trener Rajko u posljednjoj rečenici svog posljednjeg medijskog istupa ove sezone, a tako bi doista trebalo i biti.

Čovjek je vodio devet utakmica, pritom je imao gomilu problema, što naslijeđenih, što novonastalih, i ovo definitivno nije ni uzorak ni trenutak za prave procjene njegovih mogućnosti. Neslužbeno se može doznati kako je u ugovoru imao opciju o raskidu ugovora bez odštete od strane kluba u slučaju da ne izbori šesto mjesto, koje na kraju nije izborio, ali u klubu ne razmišljaju u tome smjeru. Vidović bi, dakle, s 99-postotnom vjerojatnošću trebao ostati na klupi.

Međutim, to je samo jedno od otvorenih pitanja, budući da nije nikakva tajna da je klub trenutačno u možda i najtežoj situaciji otkad je u elitnom rangu. Nakon vrlo dobre ili odlične prve četiri sezone, posljednje dvije ukazuju na rezultatski pad, koji se očituje u lanjskoj dramatičnoj i uspješnoj borbi za ostanak, ali i u ovosezonskom raspletu. O tome jako dobro svjedoči i bodovni učinak, koji je prošle i ove sezone lošiji nego u prve četiri, ali i ukupni dojam.

Posljedice one očajne jeseni 2022., nakon koje se trebalo spašavati što se spasiti da, osjete se i danas, a još snažnije bi se mogle osjetiti u budućnosti. Te su zime, naime, osim trenera Željka Sopića, u klub došli iskusni i provjereni igrači, frajeri koji su uspjeli izvesti čudo i nadoknaditi zaostatak za Šibenikom, ali odreda je riječ o igračima koji nisu atraktivni na tržištu. A to je klubovima poput Gorice izuzetno važna stavka. Ako nema izlaznih transfera, kojih je u prethodne četiri sezone redovito bilo, nema ni financijske stabilnosti na razini na kojoj je to bilo ranije.

Predsjednik kluba Nenad Črnko proteklih je šest godina redovito pronalazio načine, klub je prodavao igrače i pokrivao rastuće troškove u prvom redu kroz tu stavku. Uz to su se vodeći ljudi kluba nadali i da će biti prepoznati od sponzora, prije svega od lokalnih gospodarstvenika, no to se baš i nije događalo. Sve je tako ostalo na upornom predsjedniku i njegovim najbližim suradnicima, ali na taj način je sve teže funkcionirati, pogotovo kad su stali i izlazni transferi, što i nije neočekivano. Momčad je puna igrača starijih od 30, a i oni koji su bili klinci s potencijalom u međuvremenu su postali afirmirani igrači od 23 ili 24 godine. A na takvima se može zaraditi puno teže nego na mladim igračima koji su perspektiva, koji su zanimljivi svima…

Budući da ni sponzori baš i nisu ludi od želje da pomognu klubu koji je posljednjih godina promovirao naš grad više i bolje nego itko ikad igdje, budući da ni interes Goričana za gradski klub ne raste u skladu s očekivanjima, nije nelogično pomisliti i da bi se oni koji svih ovih godina vuku mogli umoriti. I, nije ni to nemoguće, odustati od svega. Borbe s vjetrenjačama iscrpljuju do krajnjih granica, pa i ne bi trebala posebno čuditi rečenica koju je predsjednik Črnko nedavno izgovorio:

– S obzirom na sve što se događa, veliko je pitanje zaslužuje li Velika Gorica prvoligaša!

Nije ta rečenica mnogima najbolje sjela, bez obzira što ju je slijedilo i vrlo logično objašnjenje, ali ona je u suštini – čista realnost. Teško je shvatiti kako je moguće da u gradu ovakve veličine i mogućnosti nema ni značajnijeg broja ljudi na tribinama, ni interesa potencijalnih sponzora, ni aktivne potrage za nekim drugim, boljim modelom kojim bi se pomoglo klubu. Klubu koji je pronio glas o Velikoj Gorici po cijeloj državi, klubu koji je imao uspjehe i sa seniorima i s mlađim kategorijama, klubu koji ima sve uvjete da spaja i okuplja.

Iz najmanje nekoliko dobrih razloga isplatilo bi se sačuvati ono što imamo, ono najbolje što je velikogorički sport ikad imao, ali na stolu je nekoliko scenarija. Konkretnije, tri scenarija…

Ili će se pojaviti nekakav investitor, za što šanse baš i nisu velike s obzirom na interes sredine i mogućnosti koje se u takvom okruženju otvaraju, ili će se pronaći nekakav novi model, koji će pomoći da se izgura ovo zahtjevno razdoblje, ili će Gorica dogodine biti “rudeš”. I ostati bez onoga bez čega ne bi trebalo ostati.

Upitnici se, dakle, redaju jedan za drugim, počevši od sportskog direktora, kojem istječe ugovor, preko dijela igrača, kojima također istječu ugovori, sve do budućnosti kluba u cjelini.

Kluba koji ima, između svega ostaloga, prvake države u pionirskom uzrastu, kluba uz čije se uspjehe uvijek lijepo vezati, kluba koji jednom pobjedom protiv Hajduka ili Dinama donese neusporedivo bolju i snažniju promociju jednog mladoga grada od bilo koga i bilo čega drugoga.

I zato, pravi je trenutak za zajedničko djelovanje, sa zajedničkim ciljem…

U četvrtak 30. svibnja na blagdan Tijelova i praznik Dana državnosti na igralištu Dinama Hidrel u Novom Čiču organizira se 2. Memorijalni nogometni turnir Franjo Milanščak Gira za mlađe pionire U-13. Sudjeluje osam momčadi svrstanih u dvije skupine. U skupini A su: Dinamo Hidrel, Jelačić Vukovina, Velika Mlaka 1947 i Mladost Okić iz Klinča Sela. U skupini B su: Mladost Obrezina, Buna iz Male Bune, Kurilovec i Stupnik.

Najprije se igra bod sustavom, a dvije najbolje momčadi iz svake skupine idu u polufinale. Svaka utakmica traje 30 minuta. Pobjednik 1. memorijala minule godine bio je Jelačić iz Vukovine.

Franjo Milanščak Gira starosijedioc je Novog Čiča a čitav život proveo je u lokalnom Dinamu. Najprije kao dugogodišnji standardni prvotimac i jedan od najbolje generacije u povijesti kluba.

Iz Dinama se nikad nije micao na gotovo svim funkcijama koje postoje u amaterskom nogometu. Otišao je nažalost puno prerano. Ostavio je dva sina, Marijana i Miru, nedavno također odlične igrače Dinama Hidrel.

Izrazitom lakoćom nogometaši buševskog Poleta svladali su momčad obrezinske Mladosti, kojoj gori pod nogama i upitna je opstojnost u JŽNL-u. Već u 7. minuti na jednu upućenu loptu na desetak metara od gola utrčava Matković i sprema je u mrežu gostiju. U 30. minuti velika pilika za domaće, prvo Brajković puca u gol, golman Crnolatec izbija u prečku od koje lopta završava kod Matušina koji pogađa vratnicu. Poletov najbolji strijelac Matušin u samoj završnici poluvremena ovaj puta ne griješi, prima loptu na liniji šesnaesterca, okreće se i niskom loptom matira Crnolateca za 2:0. Nije se dugo čekalo na novi gol Poleta u drugom dijelu, u 54. minuti poslije udarca u vrata Matušina, obrezinski golman loptu odbija do Ribarića koji koji poentira za treći gol buševske momčadi. Pet minuta kasnije nakon gola, baš kao i u 72. minuti u velikim zicerima je Zagorec, u prvom fula okvir gola iz blizine, a u drugom ga Crnolatec čita. U 82. minuti jedan Matušinov lob udarac stoper Mladosti Igrishta izbija s gol linije, ali samo dvije minute kasnije golgeter Poleta Matušin je neumoljiv za 4:0. Prvu  pravu priliku gosti iz Obrezine imali su u 85. minuti kada je igrač-trener gostiju Tadić izbio na Petraca koji mu je udarac obranio, a počasni gol gostiju postigao je Vladić udarcem iz daljine, zaista prekrasan pogodak. Rezultat je realno prema prikazanom trebao biti još uvjerljiviji za Polet.

JŽNL , 27. kolo

POLET (B) – MLADOST (O) 4:1

BUŠEVEC. SRC Zvrnik. Gledatelja 80.
Sutkinja: Jelena Kumer (Breganica). Pomoćnice: Marija Cikojević (Novaki) i Marijana Kumer (Breganica).

STRIJELCI: 1:0 – Matković (7), 2:0 – Matušin (45), 3:0 – Ribarić (54), 4:0 – Matušin (84), 4:1 – Vladić (89).

POLET (B): Petrac, Janječić, Šečić (od 78. Halilić), Stuparić, Ivkić, Ribarić (od 67. Sučić), Dejanović, Zagorec (od 78. Banić), Matković, Matušin, Brajković. TRENER: Josip Rožić.

MLADOST (O): Crnolatec, Caganić, Vladić, Igrishta, Novokmet (od 61. Babić), Smajić, Ivančić, Hriebienichenko (od 77. Turković), Kunić (od 77. Tadić), Šalković, Matić (od 59. Bekavac). TRENER: Josip Tadić.

U 24. kolu prvenstva 1. županijske lige jug, Dinamo Hidrel je bez problema dobio Ostrnu iz istoimenog mjesta nedaleko Rugvice. Od 1. minute bilo je jasno da je to jednosmjerna cesta. Nošeni neprekidnim navijanjem novoosnovane skupine, Hidrel je napadao u valovima i već u 7. minuti Kadoić je pogodio nisko lijevi kut nakon kombinacije po istoj strani. Domaći Ultrasi bili su na nogama.

Nakon toga opet se ponovilo viđeno doma kontra Samoborskog Otoka prije dva tjedna. Prilike za “plave” su se redale, a pogotka nema kao da je mreža gostiju “zacoprana”. Nije pomogao ni dodatni odmor nakon 22. minute (sudac je tako odlučio) i konzultacija na klupi Hidrela pa se na odmor otišlo minimalnim vodstvom domaćih.

Nakon odmora sve je riješio Domagoj Šuk u 48. minuti. Primio je loptu desno i driblingom krenuo u sredinu te prizemni udarcem efektno pogodio bliži donji kut za novo slavlje Ultrasa, ali i Šukovih najbližih među kojima je bio i jednogodišnji sin. Čestitka majstore.

Kanonada pogodaka konačno se dogodila od 75. i pogotka igrača s klupe Marija Pavlovića na asistenciju Žarine. Do kraja za Dinamo su još zabili Luka Balabanić-Džoić, Karlo Španiček i Filip Žarina (zbog lakše ozljede ušao s klupe) pa je onda iz igrao morao iskusni i neprelazni stoper Petar Vukadin.

Odmah nakon utakmice igrači Hidrela otišli su pred svoje navijače i s njima proslavili još jednu pobjedu.

DINAMO HIDREL – OSTRNA 6-1

NOVO ČIČE Igralište Dinama Hidrel. Igrano 25. svibnja od 17.30. Gledatelja 60. Sudac: Radišić (Zaprešić). Pomoćnici: Marin Oslaković (Domaslovec) i Damir Ratešić (Hrastina). Delegat: Tomislav Vlahović (velika Gorica).

STRIJELCI: 1-0 Kadoić (7), 2-0 Šuk (48), 3-0 Pavlović (75), 4-0 Balabanić-Džoić (78), 5-0 Španiček (85), 6-0 Žarina (87), 6-1 Hegedušić (90).

DINAMO HIDREL: Šimić (od 83. Šafranko), Vukadin (od 83. Valec), Španiček, Đuksi, Balabanić-Džoić, Lacković (od 61. Žarina), Šuk (od 61. Groznica), Babić (od 46. Cavrić), Hemen (od 83. I. Varivoda), Kadoić, F. Hrkovac (od 46. Pavlović). Trener: Mario Paviša

OSTRNA: Čivić, Lepan, M. Jaković, Hegedušić, Tokić, Čurković, Nestić, G. Jaković, Žarko, Stublić, Žunić. Trener: Tomislav Knez

IGRAČ UTAKMICE: Domagoj Šuk