Povežite se s nama

Kultura

Glazba je moj lijek! Pomažem djeci s teškoćama u razvoju, pišem, skladam…

Pjevačica, voditeljica glazbenih igraonica, lektorica, autoica dječjih prestava i terapeutskih priča, profesorica povijesti… Sve je to Ana Lovrenčić, začetnica “Anine glazbaonice”, žena koja može sve

Objavljeno

na

Negdje na društvenim mrežama, baš u vrijeme nastajanja ovog teksta, naišla sam na izreku koja kaže: “Radi ono što voliš i više nećeš raditi nijednog dana u životu.” Umjetnica o kojoj ćete čitati u nastavku ostavlja baš takav dojam. Radi nekoliko stvari, a izgleda kao da se zabavlja. Bez ovog “kao”.

Ana Lovrenčić. Pjevačica, voditeljica glazbenih igraonica, lektorica, piše dječje predstave i terapeutske priče te je posvećena muzikoterapiji. Njezina ljubav i talent prema glazbi nisu slučajni, čuli ste nebrojeno puta da ima nešto i u genima. Osim što je imala glazbeno talentiranu prabaku, odrastala je uz djeda violinista.

– Prvo ga je brinulo što brat i ja do neke četvrte godine nismo imali savršenu pjevačku intonaciju, a druga i najsmiješnija njegova briga bila je da ću biti alt (što ipak nisam!), a ne romantični sopran iz mjuzikla, u koje je bio zaljubljen. Općenito ga je brinula pomisao da ću biti pjevačica. Dakle, razočarala sam ga na svim poljima – kaže Ana.

Naravno, te gene i talent trebalo je potkrijepiti i formalnim obrazovanjem, no kad imate deset godina, ići u dvije škole i nije nešto pretjerano napeto i zabavno. Otprilike takav slučaj bio je i s Anom.

– U četvrtom razredu sam upisala glazbenu školu, ali sam imala nesreću što sam u prve tri godine promijenila 14 profesora, pa kako više nisam znala tko što traži od mene, počela sam puštati nokte, vježbala sve manje, davala susjedima da sviraju umjesto mene, da roditelji misle da ja vježbam, ali sam jako lijepo pjevala i zato su se trudili zadržati me u glazbenoj – priča kroz smijeh.

Solo-pjevanje upisala je u Sisku, kod profesorice Marice Pernar. Tamo se zadržala dvije godine jer se dosta brzo razočarala u stav prema glazbi. Tamo su joj rekli da tu stvaraju umjetnike i stoga je zamolili da pobaca sve kazete jazza jer bi pjevanje takve glazbe moglo škoditi njezinim glasnicama i finoći izvedbe. Kako kaže, to joj je bilo jako tužno jer je u to vrijeme s bendovima počela pjevati blues i jazz i taj stav u školi bio je baš demotivirajući. U to je vrijeme počela razvijati tremu, osjećala se loše i povremeno od stresa gubila glas.

– Nakon toga sam napustila tu školu i otišla u Vokalni studio Bacchabundus kod profesorice Mirele Brnetić, koja me onako dobro promućkala, bila i profesor i psihoterapeut, i dovela me baš tamo gdje je trebalo. Kod nje sam završila to svoje pjevačko obrazovanje, a uz to sam redovito sam išla na mnoge internacionalne vokalne radionice, pa i na predavanja logopeda kako bih se bolje upoznala s funkcioniranjem cijelog vokalnog aparata, a na kraju sam se time odlučila i baviti – ističe Lovrenčić.

Inače, studirala je hrvatsku kulturu i povijest, a čak joj je i diplomski bio povezan s glazbom. Tema je bila “75 godina jazza u Zagrebu”, što je Ani bila odlična prilika upoznati začetnike jazza u Hrvatskoj i od njih slušati o toj temi iz prve ruke.

– Nakon fakulteta upoznala sam skladatelja Igora Savina, s kojim sam godinama pjevala, te smo snimili album “Međudžezje”, međimurske pjesme u njegovim jazz aranžmanima. Meni je to jako drag projekt. Uskoro sam se zaposlila kao lektorica. Još su me s faksa preporučili školi za ekonomiju i menadžment, da lektoriram udžbenike, i to je bio prvi korak u taj posao, koji od tad svakodnevno radim. I privatno, svaku knjigu koju čitam, u sebi je lektoriram, čak i pjesme dok ih pjevam – govori Ana.

Sjećate se početka priče, Ana vodi glazbene igraonice s elementima muzikoterapije. Ideja se rodila kad je njena kći Leda imala tri mjeseca.

– Dok sam je uspavljivala, intuitivno sam joj pjevala vokalize; u jednom trenutku ona je počela ponavljati nekoliko tonova u nizu, tada sam si rekla: ako može dijete od tri mjeseca, može svatko. I odlučila osmisliti vlastiti program. Prvo su mi logopedi počeli slati vlastitu djecu na satove. Radila sam, između ostalog, u Centru za djecu mlade i obitelj, gdje su me educirali za rad s najmlađima. Tu sam se našla u situaciji da radim i s djecom s teškoćama u razvoju, što me navelo na to da počnem istraživati što takvoj djeci mogu pružiti i pokazalo se da mogu puno.

Nakon što je prestala volontirati u Centru, roditelji te djece molili su je da nastavi to raditi jer za njihovu djecu nema adekvatnih programa. Nakon što se zbližila s jednom defektologinjom kojoj je pokazala svoj program, odškrinula je vrata muzikoterapije i počele su zajedno držati grupe za djecu s poteškoćama. Tad je shvatila da je muzikoterapija ono čemu se želi posvetiti te se obratila Hrvatskoj udruzi muzikoterapeuta, pohađala radionice i edukacije o primjeni muzikoterapija u radu s osobama s razvojnim teškoćama te završila četiri modula muzikoterapije.

Prošle je godine unajmila prostor i opremila ga za potrebe muzikoterapije. Muzikoterapija u Aninoj glazbaonici namijenjena je djeci s teškoćama u razvoju. Muzička iskustva koja uključuju pjevanje, sviranje i pokret usmjerena su i osmišljena prema individualnim potrebama klijenta (djeteta s teškoćama u razvoju) s ciljem razvijanja i stjecanja vještina, razvijanja grube i fine motorike, poticanja i razvijanja komunikacije, jezika i govora, stjecanja pozitivne slike o sebi, pozitivnih promjena u ponašanju.

– I u redovite grupe s neurotipičnom djecom uključujem i djecu s teškoćama. Ali smatram da prije toga dijete trebam pripremiti za grupu, a i grupu za dijete s teškoćama. Kako se svake godine upisuju nove grupe, grupi treba neko kratko vrijeme da postane koherentna. U grupi potičem empatiju, ravnopravnost, prihvaćanje razlika. Sva su ‘moja’ djeca najbolja. Nemaju poriv rugati se, nema bulinga, jedni drugima pomažu i paze na najmlađe. Moram biti sigurna da će grupa biti podržavajuća djetetu s teškoćama – pojašnjava Ana.

Glazbaonica se, osim muzikoterapijom, bavi ranom muzičkom stimulacijom i ranom glazbenom edukacijom.

– Glavne aktivnosti onih najmlađih, od jedne do tri godine, vezane su za razvijanje osjećaja za glazbene parametre: za ritam, koji nam je vrlo važna pretpostavka govora i fluidnost pokreta, za tempo, dinamiku, melodiju, zatim za opuštanje vokalnog aparata i poticanje vokalizacije te korekcije glasova, pa osnaživanje vestibularnog sustava i razvoj grube motorike.

Ana priprema djecu već u dobi od četiri godine za glazbenu školu, i sve to kroz igru.

– Djeca su potpuno neopterećena učenjem, a najbolje učimo kroz igru. Recimo, dala sam izraditi jednu zanimljivu igru, glazbeni monopoly. Da bi igrao, potrebno je osnovno znanje solfeggia ili nešto znanja iz opće kulture vezanog za glazbu, djeca moraju znati udarati ritam, kad preskaču krug, nisu u ‘zatvoru’ nego su ‘u pauzi’.

Njezin se rad dosta oslanja na rainbow metodu, kojom povezujući glazbene simbole s bojama djecu uči notama. Ta im metoda omogućuje da osvijeste ljestvicu intonativno, povežu to s notnim zapisom i položajem na klavijaturi.

– Većinu pjesmica sam skladala u skladu sa specifičnim zadacima programa, dakle ne radi se program koji im je već ponuđen u vrtićima, već se prelazi na višu razinu glazbene edukacije, a to je izvrsna priprema za glazbenu školu. Smatram da djeci prvo treba približiti instrument kao prijatelja, prije negoli mu ga u glazbenoj školi ponudimo kao zadaću i odgovornost – kaže Ana te ponosno ističe kako svi njeni polaznici sa samopouzdanjem odlaze na prijemne za glazbenu školu i redovito su prvi na listama.

Velika pomoć joj je i njena desetogodišnja kćer Leda, koja je i sama polaznica glazbene škole, te ona, kako kaže Ana, polaznike svojim sviranjem “zaljubi” u klavir, ali ih i podučava, asistira, a djeca je jako vole i ona im je uzor.

Kada je glazbena karijera u pitanju, Ana je u to krenula sa šesnaest godina.

– To je moj način povezivanja s ljudima, neko ‘kuglanje’ energijom. Kad ti bacim lopticu, pa je prihvatiš, pa je vratiš, a ja se iznenadim s onim što dobijem natrag. Mislim da je to ono najljepše u stajanju pred publikom. Intimno mi glazba znači jako puno.

U to vrijeme pjevala je rock i blues i pronašla se u tome. Osjećala je to i razumjela, a tekstovi su joj bili jako važni. Sjeća se kako je obožavala ležati na krevetu s rukama ispod glave i slušati tekstove. Pomislila bi kako je to netko dobro smislio, kako se ja toga nisam sjetila?

– Nedavno sam uglazbila jednu pjesmu otprije dvadeset godina. Imam jednu knjižicu iz tog vremena koju volim prolistati, i super mi je da je tu niz pjesama iza kojih još uvijek stojim.

Inspirirati je može dobar film, knjige, ali najčešće su to životne priče, njene ili nekog bliskog.

– Probudim se u dva ujutro pa na vešmašini pišem. Kolike sam tek pjesme napisala gurajući kolica! Sad sam, recimo, u dječjim pjesmama.

Osim toga, Ana piše poeziju. Kad je zadovoljna, prijavi se na natječaj, pa je tako izdavala u skupnim zbirkama. Svoju zbirku nije izdala jer, kako kaže, to je još preskupo.

Mixed up Mary band je koji je sa suprugom formirala 2015. godine. Pitam, otkud ovaj zanimljiv naziv?

– Iz crtića o jednoj curici koja sve radi po svom, naopačke. Puno detalja u mom stanu asocira na nju, ali slična sam joj i u mnogim drugim stvarima, velik dio života sam radila stvari kako se smatra da ih treba raditi, a s majčinstvom sam promijenila ploču i postala sama sebi kriterij. Radim stvari kako mislim da ih treba napraviti za moje dobro i dobro onih s kojima živim ili radim – pojašnjava Ana i dodaje kako za publiku kaže da joj se nakon koncerta čine kao osobe s kojima bi imala o čemu pričati na kavi.

Od prošle godine Ana volontira u kući za nezbrinutu djecu, također s djecom radi muzikoterapiju. Prvo je bila animator koji ih zabavlja glazbom, a onda su odlučili da će biti korisnije raditi muzikoterapiju, individualno, s ciljem prevladavanja trauma, anksioznosti, gašenja agresivnog ponašanja, stjecanja pozitivne slike o sebi.

– Pjevamo i afirmativne pjesmice, gdje dijete pjeva da može sve, da je dobro, da je voljeno, da je pametno, pa nabrajamo u čemu je sve dobro. Već se stjecanjem pozitivne slike o sebi smanjuje potreba za obračunima u skupini. Oni se stalno mjere i svatko želi biti najbolji i najželjeniji.

Kako kaže, došla je tamo sa željom da uspavljuje bebe.

– Kad osjetiš taj mir koji postigneš kod djeteta dok ga uspavljuješ, tad znaš da si na pravome mjestu – ističe Ana.
Puno toga, primijetili ste, Ana radi, ali ima i puno planova. Jedan od njih je organizacija glazbenih rođendana. I zvuči to jako zanimljivo, jer osim što ćete klince maknuti od “plejki”, oni će s jedne ovakve proslave otići bogatiji za poneku pjesmu, a možda do tada nisu ni znali da mogu svirati.

I na kraju, možemo samo zaključiti da je raditi ono što voliš neprocjenjivo i da samo treba slijediti svoje snove.

Kultura

Jubilarni 300. Matičin četvrtak u znaku pisaca i pjesnika turopoljskog dijalekta

Gost je Boris Kuzmić, redovni profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Objavljeno

na

Jubilarni 300. Matičin četvrtak ugostit će Borisa Kuzmića, redovnog profesora na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a koji će govoriti o piscima i pjesnicima koji pišu na domaćem, turopoljskom dijalektu.

Kuzmić je objavio pet knjiga i šezdesetak znanstvenih radova, pretežito iz hrvatske povijesne dijalektologije. Recenzirao je nekoliko knjiga, velik broj članaka, sveučilišnih i znanstvenih projekata.

Član je Matice hrvatske i Kajkavskoga spravišča. Bio je članom uredništva časopisa “Croatica” (2016.–2022.). Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba za 2021. godinu zajedno s četrdesetak jezikoslovaca. Znanstveni su mu interesi: povijesna dijalektologija hrvatskoga jezika i jezik suvremene hrvatske dijalektne književnosti. Od 2018. intenzivno objavljuje radove o jeziku suvremenih turopoljskih kajkavskih pisaca.

Iz goričkog Ogranka matice hrvatske pozivaju sve da dođu u četvrtak u Područnu knjižnicu Galženica u 19,30 sati.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Velikogorički Brass festival završen koncertom Gileno Santane i Gabriela Selvagea

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Četvrtog dana na 18. Velikogoričkom Brass festivalu koncert su sinoć (ponedjeljak, 06.05.2024., početak u 20 sati) u Dvorani Galženica održali Gabriel Santana (Brazil/Portugal) – truba i Gabriel Selvage (Portugal) – gitara. Ovim koncertom završen je 18. Velikogorički Brass festival.

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Gileno Santana, brazilsko-portugalski glazbenik, skladatelj i nastavnik, jedan od vodećih trubača svoje generacije. Svirao je diljem svijeta, uključujući i Harvardsko sveučilište i znamenitu školu Juilliard. Nastupao je i s Mingus Big Bandom, jednim od najslavnijih big bendova na svijetu.

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Gabriel Selvage je u dvadeset godina profesionalnog bavljenja glazbom izdao 6 nosača zvuka, 2 DVD-a i knjigu pjesama te nastupao na svim kontinentima. Počeo je svirati s 13 godina, a sa 17 je već snimio svoj prvi album. Instrumentalist, pjevač, aranžer i skladatelj osvojio je mnoge nagrade te je dobio Latin Grammy s albumom kojeg je sam producirao i aranžirao

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Pred početak koncerta umjetnički ravnatelj Festivala Tomislav Špoljar, prof. pozdravio je posjetitelje (bio je iznenađujući broj mladih odnosno djece) i zahvalio se na njihovom dolasku. Svoje oduševljenje glazbenim kreacijama dva vrhunska izvođača posjetitelji su pozdravljali dugotrajnim pljeskom, čak i ovacijama.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

U Buševec stiže komedija o muško-ženskim odnosima ‘Prvi muževi se bacaju u vodu’

Najdugovječnijih hrvatskih glumica Jadranka Elezović utjelovit će šest potpuno geografski i socijalno različitih žena.

Objavljeno

na

Jedna od najdugovječnijih hrvatskih glumica, Jadranka Elezović stiže 18. svibnja u Buševec s duhovitom komedijom “Prvi muževi bacaju se u vodu”.

U više od 40 godina umjetničkog staža koje je provela u kazalištu “Kerempuh” obradovala nas je brojnim kazališnim, ali i televizijskim ulogama. Ona posljednja televizijska, babe Stane Skorupović iz serije “Na granici”, donijela joj je novu popularnost i među sasvim mladom publikom što glumicu posebno veseli.

Komediju “Prvi muževi bacaju se u vodu” autorski potpisuje jedan od naših najizvođenijih komediografa Matko Elezović te na duhovit način progovara o muško – ženskim odnosima iz viđenja šest potpuno geografski i socijalno različitih žena od domaćice, poslovne uspješne žene pa sve do animir dame. Svih 6 likova donosi nam upravo Jadranka Elezović ponovno oduševljavajući publiku maestralnom glumom.

Ne sumnjamo da će nakon popularnih predstava „Vesele žene hrvatske“ i “Vlaška posla” i duhovita komedija “Prvi muževi bacaju se u vodu” jednako oduševiti, razgaliti i nasmijati buševečku publiku.

Predstava počinje u 20 sati u Domu kulture Buševec. Prilog za ulaz je 10 eura, a obvezna je rezervacija mjesta na mobitel 098 829 907.

Foto: FB Tvornica smijeha

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Održan koncert Uwe Köllera i Ulricha Walthera u Crkvi bl. Alojzija Stepinca

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Trećeg dana na 18. Velikogoričkom Brass festivalu koncert su sinoć (nedjelja, 05.05.2024., početak u 20 sati) u Crkvi bl. Alojzija Stepinca održali Uwe Köller – truba i Walther Ulrich – orgulje, glazbenici iz Austrije (obadva su rođena u Njemačkoj).

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Uwe Köller (rođen 1964. u Neussu, Njemačka) je nakon studija trube (1978. – 1988.) u Dusseldorfu, Parizu i u Berlinskoj filharmoniji kao stipendist fondacije Herberta von Karajana, započeo svoju karijeru kao orkestralni umjetnik, prvo s Berlinskim filharmonijskim orkestrom, a potom u Operi u Berlinu. Od 1997. bavi se pedagoškim radom kao profesor trube na Univerzitetu u Grazu gdje je od 2000. u statusu redovnog profesora.

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Ulrich Walther (rođen 1980. u Hagenu, Njemačka) studirao je orgulje i crkvenu glazbu te glazbenu pedagogiju u Stuttgartu. Svoje glazbeno usavršavanje nastavio je kroz privatne studije kod Davida Sangera i na brojnim radionicama kod priznatih umjetnika i pedagoga. Na raznim natjecanjima dobitnik je nekoliko vrijednih nagrada. Profesor je orgulja i improvizacije na Univerzitetu u Grazu. U siječnju 2022. dovršava doktorat na Sveučilištu ”Felix Mendelssohn Bartholdy” u Leipzigu.

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Umjetnički ravnatelj Festivala Tomislav Špoljar, prof. imao je uvodnu riječ i nešto duže izlaganje u pauzi koncerta.

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Festival završava danas (ponedjeljak, 06.05.2023., 20 sati) u Dvorani Gorica POU, nastupaju Gileno Santana – truba i Gabriel Selvage – gitara.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

Put kroz povijest Vukomeričkih gorica večeras u Zavičajnoj zbirci na Ključić brdu

Tri predavanja na ovu temu održat će sakupljač usmene predaje Nikola Pejak. Ulaz je besplatan.

Objavljeno

na

Objavio/la

Večeras od 19 sati u prostorima Zavičajne zbirke Vukomeričkih gorica na Ključić brdu održat će se prvo od tri predavanja o Vukomeričkim goricama. U organizaciji Muzeja Turopolje, predavač Nikola Pejak, sakupljač usmene predaje sa šireg turopoljskog područja i predsjednik Udruge za očuvanje kulturne baštine – Mogut ispriča će posjetiteljima o povijesti imena Vukomeričkih gorica, rimskim cestama prema Pokuplju, rudnicima u Kravarskom, o poznatim povijesnim ličnostima, crkvama i kapelicama.

“Laganim se terasama diže ‘vrhovlje’ od ‘polja’. U početku je uspon posve neznatan. Podno brda ima nješto močvara i čretova, a onda se uz nisko grmlje javlja breza. Odranska šuma, Šiljakovačka dubrava i Mraclinska šuma – još posve hrastove – prelaze onda u ‘vrhovlje’, koje je prekrito vrlo lijepim bukvicima. Vukomeričke gorice nisu visoke, ali su dosta strme pa zato i doline oko Dubranca pokazuju neki osobiti romantički čar. Tu se oko Peršinovca, Kozjače i Kostanjevca na južnim slazovima dolinskim uklopiše med tamnu bukovu šumu i svježe zeleno kestenje, brojni vinogradi pored oraha i voćaka; na kraj vinograda podigla se starinska omašna hrastova ‘klet’ sa prešnicom, nekad, a i danas jošte vesela sastajališta turopoljske gospode.” – a upravo je ovako prije više od sto godina Vukomeričke gorice opisivao Emilij Laszowski.

Iduća predavanja održat će se 13. i 20. svibnja u isto vrijeme na istom mjestu, a govora će biti o tradiciji i običajima te narodnim legendama Vukmeričkih gorica. Ulaz je besplatan.

Nastavite čitati

Reporter 436 - 11.04.2024.

Facebook

Izdvojeno