U lovu na turopoljske tartufe: Lug obiluje crnim blagom koji postaje nova turistička atrakcija cijele županije

Iako je područje Istre, a posebice Buzeta koji je poznat i kao grad tartufa, već godinama najrazvikanije podneblje u kojemu se može pronaći to crno blago iz roda gljiva, i turopoljske šume obiluju tom malenom, ali skupocjenom delicijom.

A da bismo se uvjerili da to uistinu nisu samo priče, u pratnji iskusnih tartufara jutros smo prošetali Turopoljskim lugom i upustili se u potragu za tartufima. Jedan od naših vodiča bio je Mario Kolić iz Lekenika koji na turopoljskom području za tartufima traga već 15-ak godina. A koliko je uspješan u tome najbolje svjedoči činjenica da je jedna vrsta turopoljskog tartufa dobila ime upravo po njemu-Tuber Kolić.

-Cijelo vrijeme sam slušao o tartufima u Istri pa sam odlučio krenuti u ove naše šume i otada smo otkrili puno vrsta. Najviše ga ima tamo gdje su šume čiste, gdje nema kemije ni smeća, jednostavno je to povezano s ekološki čistom zemljom. Mi to obiteljski radimo, ali i sa svim ljudima dobre volje koji žele zaštititi taj naš turopoljski i hrvatski proizvod- kazao nam je tartufar Kolić koji se zapravo bavi obukom lovačkih pasa pa je spletom okolnosti završio u tartufarstvu.

Najčešće ih traže na području Turopoljskog luga, ali tartufi se protežu sve do Lonjskog polja. Kako nam je ispričao Kolić, riječ je o velikim šumama i jako teškim terenima, posebice u ljeto kada se pojave komarci.

-Za naš tartuf više se naradiš nego u Istri jer tamo već postoje staze kroz šume koje su ljudi napravili, a nas nema jako puno pa je to netaknuta priroda- otvoreno kaže Kolić.

Uputio nas je da postoje crni i bijeli tartuf te da je kod nas jako zastupljen crni zimski tartuf. Tu su još i jesenji pa proljetni tartuf, tako da ih zapravo ima tijekom cijele godine. Ukupno ih ima više od 180 raznih vrsta i podvrsta, no njih 5-6 vadi se za komercijalne svrhe. A razlog zbog kojega je toliko cijenjen i tražen leži u činjenici da ima prirodnog selenija te da nudi supstance kao majčino mlijeko i idealan je za stapanje s drugim okusima i jelima.

No sve ovo šuplja je priča bez pasa koji zapravo odrađuju cijeli posao. Tartufe bi bilo nemoguće pronaći da nema ovih malih pomagača među kojima se posebno ističe pasmina Lagoto Romagnolo koja ima najbolje predispozicije za lov na tartufe.

-Mi vjerujemo da naši dresirani psi mogu naći tartuf kada on pusti miris. A kada točno tartuf pušta miris mi to ne znamo. Tartufarstvo vam je da ja mogu par sati provesti u šumi i ništa ne pronaći, a vi uđete u šumu i hodate za mnom i redom skupljate tartufe, a početnik ste. To je ta čar tartufarstva da nikada ne znaš što možeš očekivati daj dan kada uđeš u šumu. Tartufarstvo moraš voljeti- rekao nam je Nikola Tarandek iz Buzeta koji je također bio jedan od naših vodiča.

Kako nam je ispričao, on je poslije završetka studija radio u građevini koja je bila lijep, ali stresan posao. A ovo je, kako nam kaže, no-stress posao jer radiš u šumi s psima.

-Taj trenutak kada pas počne kopati ti ne znaš na kojoj dubini je tartuf ni koje je veličine. Pa kad ga izvadiš počneš preračunavati koliko si upravo zaradio, a to je jako lijep osjećaj- rekao nam je Nikola.

Što se tiče dresure, pojasnio nam je da ovisi o gazdi, ali i o psu. -Nije svaki pas isti. To vam je kao što će netko od nas završiti fakultet  u roku, a netko će studirati 10 godina. Ne znači da je manje vrijedan, ali mu treba duže, tako je i s psima. Prvo morate naučiti psa da je tartuf nešto fino njima. Kada je pas štenac većina njih će doći do tartufa i okrenuti se i otići dalje. Prvo moraju zavoljeti taj miris. Možeš ga skrivati ispod kauča i jastuka da ga pas krene tražiti. Poslije vani bacaš pa zakopavaš, i tako par mjeseci i par godina. Puno strpljenja i upornosti i čekaš što će biti.

Nikola je vlasnik obrta koji primarno traži tartufe, prodaje tartufe i nudi gostima i turistima koji posjećuju Istru mogućnost da s njima idu u šumu na pokazna traženja tartufa kako bi mogli osjetiti tu čar traženja i pronalaska tartufa u šumi.

-Mi tražimo u dolini rijeke Mirne u Motovunskoj šumi. Sam ulazak u šumu svakog dana je isti. Ovisiš o psu jer je tartuf podzemna vrsta gljive. Nikada ne znaš što te čeka. Katkada zna proći par dana a da ne nađemo ništa, a imaš super-kvalitetnog psa, a katkad uđeš u šumu i svakih par metara nađeš tartuf. To je kao lutrija- otkrio nam je Nikola i dodao oni traže isključivo bijeli tartuf- najcjenjeniji Tuber Magnatum Pico koji je čak 10 puta skuplji od crnog.

A nakon što nas je ukratko uputio u male tajne tartufarstva, s ceste smo s njime i ostalim tartufarima zakoračili u šumu Turopoljskog luga. Da cijela ova priča o tartufima na području Turopolja itekako drži vodu uvjerili smo se već nakon 50-ak metara kada su psi Floki i Mala nanjušili i iskopali prve primjerke crnog tartufa. Prvo je Mala pronjuškala jedno mjesto u zemlji te pričekala gazdu da krene kopati, ali ubrzo smo shvatili da ga je već sama uspjela izbaciti iz rupe. No, u isto to vrijeme Floki koji je dalje njuškao šumom pronašao je još jednog tartufa pa ga donio pred noge Nikole koji nimalo nije krio oduševljenje napretkom svoga psa. Kako je kazao, u tom trenutku cijena mu je porasla barem za 1000 eura.

-Što se tiče tartufa, svatko svog konja hvali, ja ću reći da je naš istarski tartuf bolji. Smatram da crni tartuf kojega sam imao prilike ovdje vidjeti i naći nema neke razlike u usporedbi s istarskim. Tartuf ovdje čak može imati intenzivniji miris, a ne mora trajati onoliko koliko u istri. Ovisi koliko će trajati, tri dana, 15 dana itd., puno je faktora u igri- rekao je Nikola te dodao da oni u Istri najčešće rade paštu s tartufima, ali da s tom delicijom rade sve; čips, sladolede, čokolade. Nema jela u koje ne možeš staviti tartuf, tvrdi Nikola.

Otkrio nam je tako da se crni tartuf može kuhati i termički obrađivati, a da ne gubi svoja svojstva, no bijeli tartuf se ne kuha jer se stavlja nariban na gotovo jelo.

Da tartuf ima veliki potencijal da postane prepoznatljiv brend i novi turistički proizvod Zagrebačke županije dobro je svjesna Ivana Alilović, direktorica županijske Turističke zajednice.

-Konkretno na području Lekenika imamo više tartufara koji se bave turama i obilascima našega luga. Kako bismo dodatno promovirali ovakve aktivnosti Turistička zajednica Zagrebačke županije smatrala je da jedna ovakva atrakcija svim našim budućim gostima može biti jedan dodatni povod kako bi krenuli prema Zagrebačkoj županiji. Prije dolaska na ovu poziciju o tome sam čula i naravno jela u nekim vrsnim restoranima Grada Zagreba, a moram reći i da postoji Žumberački tartuf također. Bilo je samo pitanje trenutka kada ćemo tu jednu atrakciju staviti kao jednu od naših glavnih promotivnih aktivnosti za promociju Turopolja- rekla je direktorica Alilović.

Naglasila je pritom da je podneblje Turopolja istraživano kao jedno od najplodonosnijih što se tiče crnog blaga, odnosno crnog tartufa te da možemo reći da na našem području postoji veća količina crnog tartufa nego u Istri.

-Stvar je u tome što mi kroz našu promociju nismo adekvatno izvršili aktivnosti kako bi se postavili kao jedna destinacija gdje se tartuf može koristiti ne samo za turizam nego i za gospodarstvo. U vremenu prije COVID-19 epidemije turisti koji su obilazili naše šume bili su mahom iz SAD-a i Izraela te su spremni izdvojiti određeni iznos kako bi spoznali gdje se nalaze područja crnog blaga u našem kraju. Nužna je jedna lančana reakcija, stvaranje dodane vrijednosti u turizmu što znači da nije mahom dostatno promovirati kroz izlete na lov na tartufe nego je te tartufe potrebno staviti na naše stolove ugostiteljskih objekata. Istaknula bih tri naša restorana s područja Turopolja; Mon Ami, Pivnica Turopolje i Babriga koji otkupljuju tartufe s ovog kraja i koji su odlučili potaknuti lokalno tržište i stvoriti dodatnu promociju na tom dijelu. Turistička zajednica želi da ovo postane novi brend i novi turistički proizvod županije- zaključila je Alilović.