Gaj (24) je višestruki državni prvak, trenira devet puta tjedno, a u Turskoj planira pokoriti Europu!

Udarci potkoljenicom i koljenom u glavu, u prednji, bočni i stražnji dio tijela, udaranje po nogama s vanjske, prednje i unutarnje strane, zaprimanje i zadavanje udaraca svim mogućim ručnim tehnikama… Svemu tome još dodajte izrazito napornih devet treninga tjedno i vrlo lako postat ćete uvjereni kako kickboxing mora biti samo za 'manijake' i one koji vole bol.

No tu predrasudu vrlo brzo će vam razbiti 24-godišnji Velikogoričanin, Gaj Ćosić, višestruki državni juniorski i seniorski prvak u amaterskom kickboxingu koji je uz to izborio plasman na Europsko prvenstvo u Turskoj gdje će u prosincu s ponosom predstavljati svoju zemlju i svoj grad.

Gajeva priča s ovim borilačkim sportom započela je zapravo sasvim slučajno kada se zasićen nogometom odlučio okušati u tajlandskom boksu koji je prije 10-ak godina stigao u Veliku Goricu.

-Ranije sam trenirao nogomet, ali jednog dana prijatelj i ja odlučili smo se za neku promjenu. Tada je tajlandski boks pokrenut u Gorici pa smo otišli tamo i malo pomalo se uvježbavali, a ostalo je povijest. Baš se navučeš, vrlo je jednostavno- započinje svoju priču Gaj.

Krenuo je u goričkom klubu Knez Mislav, no to je bilo potpuno amaterski pa je na nagovor mnogih da bi trebao probati malo ozbiljnije po preporuci otišao u klub Holy Spirit u Zagrebu. Tamo je proveo vrijednih 4-5 godina gdje je uz vrsnu školu i jednako tako kvalitetnog 'old school' trenera stjecao tehniku i iskustvo. A zatim je došlo vrijeme i za posljednji iskorak, za onu stepenicu više koja ga je izdvojila u sami vrh hrvatskih, ali i svjetskih kickboxera.

-Tada sam otišao u Spartan Gym u Zagrebu. Mladen Brestovac je, recimo, od tamo, a klub je pod vodstvom Aleksandra Pupca- Ace. Ima nas 6-7 natjecatelja. Sve su to top borci; od braće Jaman, pa Širić, Letica, sve državni prvaci, od 71 kilograma do teškaša svi smo državni prvaci. Atmosfera u klubu i treninzi su sjajni i mislim da ne može bolje od toga- priča nam ovaj 24-godišnjak.

Svoje prvo pravo natjecanje odradio je nakon svega nekoliko mjeseci treninga. Kako nam je ispričao, jednostavno je bio gurnut u vatru, no prvo natjecanje donijelo mu je i prvu medalju! Bio je to Croatia Open u Osijeku koji nikada neće zaboraviti.

-Trener me je odveo tamo nakon samo pola godine treninga, a osvojio sam treće mjesto. Prvi mečevi u životu, mislio sam da ću umrijeti. Ali naposljetku, ili jesi ili nisi- prisjetio se svojih dojmova i osjećaja u tim trenucima, no sve ih je uspješno nadvladao i time zapravo i započeo svoj zlatni put.

Tada je naime, sve krenulo malo ozbiljnije. Ubrzo je osvojio i državno juniorsko prvenstvo, pa još jedan Croatia Open do 71 kilograma. Nakon što je navršio 19 godina prešao je u seniore, a već prvu godinu u toj natjecateljskoj kategoriji uspio je osvojiti državno prvenstvo.

Od četiri godine koje je proveo kao senior, tri godine osvajao je državna prvenstva, bio treći u svijetu i osvajao europske kupove, a Croatia Open osvoji gotovo svake godine. Godine 2014. u juniorima (71) ugrabio je zlato, 2015. godine u low-kick kategoriji u seniorima (75) broncu, 2016. godine u istoj kategoriji, ali do 81 kilograma broncu, a u K1 kategoriji, također do 81 kilograma, zlatnu medalju.

Već sljedeće godine u obje kategorije, i u low-kick i u K1 (81kg) okitio se zlatom, a te je godine na Svjetskom prvenstvu ugrabio i broncu (81kg). Posebno pamti to natjecanje koje je prije tri godine održano u Budimpešti.

-Tamo je baš bilo brutalno; u prvom kolu imao sam Makedonca, u drugom kolu sam skinuo Rusa, ali sam onda izgubio od Ukrajinca. Ali ono što mi je trener rekao, ako dobiješ Rusa osvojio si svjetsko. Naime, poslije njega sam se već bio ispraznio, bili su to dosta teški mečevi, ali mi je sada žao što nisam išao do kraja i uzeo zlato. Tako da ćemo probati ove godine na Europskom uzeti medalju, a sljedeće godine na Svjetskom onda ganjati zlato.

Godina 2018. donijela mu je zlato u disciplini K1 do 81 kilograma, a 2019. u osvajanju medalja spriječila ga je ozljeda. Ova 2020. godina koju mnogi od nas neće baš pamtiti po dobrome, Gaju je zasluženo donijela još jedno zlato u K1 disciplini do 81kg. Svako osvojeno državno zlato je plasman u reprezentaciju, a tu su još i brojni europski kupovi, kao i otvoreni kupovi koje je osvajao.

Kao što smo i spomenuli, prošle godine nije osvojio državno, bio je ozlijeđen u Karlovcu na meču s Ukrajincem od kojega je dobio snažan udarac koji mu je prouzročio zrak u plućima. To mu je, kako kaže, zeznulo cijelu godinu, no ove godine se vratio i opet osvojio državno natjecanje u K1 kategoriji u ožujku u Đakovu, prije nego što se pojavila korona.

Već idućeg mjeseca čeka ga državno natjecanje u low-kick disciplini gdje će probati i to 'uzeti', a onda birati za Europsko u prosincu u Turskoj, no vjerojatno će odabrati K1, jer mu je, kako nam priča, to najdraža disciplina. Za laike, Gaj pojašnjava da su low-kick i K1 dvije discipline koje rade u klubu dok sami kickboxing koji je nastao na osnovama brojnih borilačkih sportova kao što su boks, karate, taekwondo i kung-fu, kao sport zapravo ima sedam disciplina.

-Bolji mi je K1 jer tamo možeš koristiti koljena. Low- kick imaš ruke noge, ali nemaš koljena. Uglavnom, nije neka prevelika razlika, ali mi je draži K1- iskreno će Ćosić.

Sada ga čeka to spomenuto Europsko prvenstvo u Turskoj prije kojega će itekako krvavo raditi cijelo ljeto, a zatim i jesen. -Htio bi probati svakako spremiti se za to Europsko što bolje. Ako ćemo imati dva tjedna pauze preko ljeta puno sam rekao. Vjerujem da mogu uzeti tu medalju, čak i zlato, ako se sve poklopi. Tu je i puno sreće, natjecanje traje tjedan dana, dan za danom imaš meč i to je stvarno teško- kaže Gaj.

Što se tiče broja mečeva koji ga očekuju, to se još ne zna jer je svake godine drugačije, ovisno koliko je boraca u kategoriji, ali kako nam objašnjava, ispod četiri meča nemoguće je uzeti zlato.

-Dakle to je barem 4-5 dana konstantno svaki dan mečeva, tučnjava, brutalan tempo… Drugi dan si ti već hladan, a ako i imaš neku ozljedu boli te sve pa ponovno zagrijavanje bude naporno i fizički i psihički pa nikako nije lagano. Ljudi misle pa kaj je to, imaš 2 minute rundu no kada si unutra čini se kao 22- iskreno će Gaj.

'Rukomet je brutalniji sport od ovoga'

Iako je 2019. godine bio teže ozlijeđen, Gaj nas uvjerava da je kickboxing zapravo vrlo siguran sport, a ozljede su rijetke. Posebice u amaterskom kickboxingu gdje koriste i štitnike i kacige pa sve više-manje prolazi uz masnice.

-Rukomet je možda brutalniji nego ovo. Kada ljudi gledaju sa strane čini im se jako brutalno, kao da se ubijamo u meču. Zna biti mečeva da me nikada ništa ne boli, ali lomova skoro nemaš nikada. To mora biti ne znam kakav udarac da ti nešto pukne. Uglavnom, brutalnije izgleda nego što je- otkrio nam je Gaj.

A upravo bi nakon prvenstva u Turskoj Gaj volio prijeći u profesionalne vode. Priča nam da je amaterski kickboxing po njemu osobno i malo teži nego profesionalni.

-Svi dobri borci bacaju se na amaterski jer su dobre stipendije i dobra nagrada ako osvojiš svjetsko prvenstvo, dobivaš kategorizacije kao sportaš za fakultete i sl. Svi iz profesionalnih voda dolaze raditi u amaterski kada su neka svjetska i europska prvenstva. U amaterskom kickboxingu imaš tri runde po 2 minute i to radiš cijelo vrijeme. Moraš biti spreman do bola i nema stajanja. Ti radiš, radiš, i radiš, a kao profi više kalkuliraš. Nemaš štitnike, moraš više paziti kako radiš i čuvati snagu. Ako je za naslov imaš pet rundi po tri minute. Jedino što je lakši tempo, nema toliko udaranja bezveze. Ja mislim da se teže prebaciti iz profesionalnog u amaterski nego obrnuto, kada je riječ o samom meču. Jer znaju doći profi borci na europska i svjetska i ispadnu u prvom kolu. Nisu naviknuti na taj tempo i toliko kickova i to ih onda i izbaci- kazao nam je Gaj kojemu je najveći uzor u ovome sportu Marokanac Badr Hari koji je vjerojatno i najpoznatije svjetsko ime, ali tu su još i Rico Verhoeven, Mladen Brestovac i Antonijo Plazibat koji je trenutno u Gloryju među prvih pet boraca.

Treninzi dvaput dnevno

Ponedjeljkom, srijedom i petkom Gaj odradi po dva treninga dnevno, a utorkom, četvrtkom i subotom po jedan. Ovisi, naravno, koja je faza priprema, u kojem je tjednu i sl., ali uglavnom su to jutarnja trčanja, a popodne sparinzi, rad sa fokuserima i na vrećama.

-Utorak i četvrtak je recimo nekakva specifična snaga i eksplozivnost. Sve ovisi kako trener rasporedi i vidi kako dišemo pa sukladno tome slaže treninge i program. Nas je tamo šest dečkiju koji treniramo stalno i imamo svoj termin od sat i pol vremena. Mi smo svi državni prvaci i to baš bude top. Imati takve dečke u klubu i s takvim ljudima trenirati to je stvarno rijetkost da se jednom treneru poklopi da ima šest takvih boraca i da svi zajedno treniraju- rekao nam je Gaj, a potom prepričao jedan svoj prosječan dan.

-Ponedjeljak ujutro- dignem se, i ovisno o tome u kojem smo tjednu, trčim 6 do 8 kilometara. Poslije popijem kavu, pojedem ručak, a popodne me ponovno čeka trening. Zagrijemo se, ima puno zafrkancije prije treninga i poslije treninga, no dok se radi-radi se. Popodne to budu vreće i fokuseri, poneki sparing i poslije toga doma i na spavanje, a ujutro sve ispočetka- ispričao je Gaj.

'Teško je živjeti od ovog sporta'

Živjeti od kickboxinga jako je teško, skoro pa nemoguće, uvjerava nas Gaj. On kao državni prvak ima stipendiju 1. kategorije što je nekih 3000 kuna mjesečno kroz četiri godine. No s obzirom da je u prvoj kategoriji sportaša to mu donosi izravan upis na fakultet. Priznaje nam da ga za sada vuče KIF, no konačnu odluku još nije donio.

-Htio bi sada probati uzeti medalje na europskim i svjetskim prvenstvima pa onda pokušati odraditi poneki profi meč da vidim kako mi je tamo. Ponuda je već bilo, ali to je neka sitna lovca. Od kickboxa kod nas je jako teško živjeti. Morao bi imati nekog jakog sponzora koji će financirati sve tvoje troškove, suplemente i hranu. Ako želiš biti profi moraš početi paziti na sve; od toga što jedeš i što piješ poslije i prije treninga, a to sve jako puno košta. Kod nas u profi vodama ako 100-2000 eura dobiješ to je super. A kasnije sve ovisi o tebi, ako si atraktivan borac, imaš rezultate i pobjeđuješ, onda sve to daje neki dodatni plus- tvrdi nam Gaj.

Baš kao i vi dok čitate ovaj tekst, i mi smo se pitali gdje Gaj crpi toliku energiju i što ga drži budnim i motiviranim za dalje.

-Da nije takva ekipa kakva trenutno jest u Spartan Gymu ne znam bi li me držalo još uvijek sve to. Ovako jedva čekaš da ideš na treninge i vidiš dečke. Ali i lijepo je doći na neko natjecanje, jer to bude lijepo druženje i dobra zezancija. Bude napeto zbog borbi, ljudi te gledaju malo, bude dobra atmosfera i to mi daje motivaciju za dalje- otvoreno nam je kazao Gaj.

Kao što ste mogli i iščitati, jedini slobodan dan u tjednu mu je nedjelja. To je vrijeme za rekuperaciju i punjenje baterija, a taj jedini 'day off' provodi u društvu djevojke i prijatelja.

-Nogomet odigram nedjeljom, to mi poslije svih tih udaraca dođe kao ispušni ventil. Imam i firmu s taxi vozačima pa se malo oko toga navlačim i to me financijski i gura malo, a slobodne trenutke najviše volim provoditi s djevojkom s kojom odlazim u šetnje, na izlete ili jednostavno uživamo u zajedničkim kavama- rekao nam je Gaj.

Svoj sastanak s nama precizno je isplanirao između svih obaveza koje mu prosječan dan donosi pa smo se nakon kratkog razgovora uz kavu morali rastati i pozdraviti do neke druge prilike. Gaj se uputio prema svojoj dvorani u Ilici koja nije baš blizu njegovog doma, ali je dvorana u kojoj ustrajno i odlučno lovi svoje snove. Prva stanica bit će mu natjecanje u Turskoj, a mi mu na tom putu želimo svu sreću i još puno medalja oko vrata. Naravno, onih zlatnih, jer kako i sam Gaj kaže, zadovoljila bi bilo kakva medalja, ali uvijek ideš po zlato, a ne po broncu. -Zlato je zlato, to je ono što me zanima- završio je Gaj.