Prva truba Velike Gorice: Na sprovodima su tražili da sviram i "Veselo,veselo Zagorci"

Kratki susret o kojem vam danas pišemo mogao bi se svrstati u rubriku nepoznato o poznatima. Glavnog protagonista zasigurno ste i sami susreli nekad, bilo na raznim gradskim događanjima, posebice godišnjicama i obilježavanjima prazničkih dana, ili barem na onim tužnim životnim rastancima, na sprovodima. Iako možda do sada niste znali njegovo ime, njegovu trubu zasigurno ste čuli.

Nedavno smo ga susreli na polaganju vijenaca povodom Dana pobjede kod spomenika golubice gdje je, 'ko zna po koji put, sa svojom trubom uveličao taj dan. Poznato lice koje često susrećemo, u ugodnom razgovoru, konačno je dobilo "ime" i otkrilo nam je više o sebi. Stjepan Katalenić umirovljeni je profesor trube koji je učio naraštaje puhača od Velike Gorice do Vukovara.

-Živim u Zagrebu sa suprugom, no jako sam vezan za Veliku Goricu, Osim što ovdje često sviram u raznim prigodama, nekada sam vodio i Puhački orkestar DVD-a Velika Gorica. Do umirovljenja sam radio u Hrvatskoj vojsci uz koju sam jedan od osnivača Orkestra Hrvatske vojske, i nakon umirovljenja sam nastavio svirati s njima još osam godina, a danas im uskočim tu i tamo na ispomoć jer se osjećam da sam u top-formi-kaže kroz smijeh simpatični 72-godišnjak.

-Za vrijeme bivše države vodio sam i dirigirao neko vrijeme Puhački orkestar DVD-a Velika Gorica, a orkestre sam vodio i u rodnom Ludbregu, Varaždinu, Zaprešiću, surađivao sam i sa zagrebačkim mažoretkinjama, i tako sam proputovao pola Europe. Danas često sviram u Gorici, bilo solo trubu ili u sklopu malog puhačkog orkestra kojeg vodim, a u kojem ima i Velikogoričana-kaže Stjepan koji je svojim iskustvom dotakao i Klapu Leggiero iz Velike Gorice, a koju sada vode mlađe snage koje se, kažu, ističu svojim vokalnim mogućnostima.

Zbog toga mu nije strana ni suradnja s vatrogasnom glazbom, pa kad god ga pozovu rado se odazove i priključi kad su veće manifestacije u pitanju.

Posljednji ispraćaj uz "Đelem,đelem"

Iako često svira na sprovodima, odrađuje to koliko može profesionalno, kaže, u početku je bilo suza koje nije mogao suspregnuti, kao što je bilo na jednom sprovodu davne 1966. godine. Danas to sve odrađuje spremno, a kad je u pitanju glazba na ispraćajima, bilo je svakakvih zahtjeva i želja.

-Na sprovodu obično sviramo pjesme koje se i pjevaju, prvenstveno one crkvene, ali traže se i svjetovne, najčešće su to "Otiš'o je otac moj polako", "Suza za zagorske brege", ali bilo je i neobičnih zahtjeva pa sam tako jednom prigodom na sprovodu svirao "Veselo, veselo Zagorci"! Bio je to sprovod jednog čovjeka iz Poljanice Bistričke koji je to uvijek govorio da će mu to svirati jednom kad umre, a to je izričito tražio i u oporuci kao svoj pozdrav prijateljima Zagorcima, i tako je uistinu i bilo-prisjetio se naš sugovornik dodavši kako su na drugom sprovodu, jednog Roma, zasvirali "Đelem, đelem", što mu je bio još jedan neobičan zahtjev.

-U takvim situacijama uvijek nastojim porazgovarati s ljudima koji organiziraju sprovod i navesti ih da su prigodne pjesme one crkvene, ali nekad ne ide, pa svjetovne pjesme nastojimo kad god je to moguće ostaviti za kraj, kad obred završi-kaže naš sugovornik.

Što traže Goričani?

Velikogoričani nisu imali nekih ekstremnih zahtjeva kad je glazba na sprovodu u pitanjima, pa to najčešće budu "Ruža crvena", "Oči u oči", "Otišao je otac moj polako", i "Odlazak".

-Te pjesme nisu crkvene, ali ih ljudi vole jer govore o dragim osobama ili rastancima, pa ih smatraju prigodnima. Pjesma "Bliže, o Bože moj" je prekrasna pjesma koju su recimo "prisličili" danas sprovodima, ako ste gledali Titanic, orkestar ju je svirao dok je brod tonuo, i otad su samo tražili tu pjesmu na sprovodima-kaže gospodin Stjepan koji u ovom glazbenom zanatu ima i nasljednika.

-Unuk ide u Glazbenu školu i svira trubu, pa tko zna, ako će htjeti, naslijedit će me jednog dana. Svi me pitaju dokle ja mislim tako, a ja se šalim, pa dok me ne potjeraju. Dokle god osjetim da mogu idem dalje s trubom-zaključio je gospodin Katalenić naš razgovor.