FOTO Hodočastilo 1555 Goričana: Na putu ih ugodno iznenadile stepenice, uređuje se hodočasnička staza

U dosada neviđenim okolnostima i prema posebnim epidemiološkim uputama u subotu je uspješno održano još jedno zavjetno hodočašće Velikogoričana Majci Božjoj Bistričkoj.

S obzirom na epidemiju koronavirusa, bilo je upitno hoće li do ovogodišnjeg hodočašća uopće doći, no u dogovoru s epidemiolozima i Stožerom civilne zaštite nekoliko tjedana prije samog puta stiglo je zeleno svjetlo.

Ovo po redu 29. zahvalno hodočašće Velikogoričani će možda najviše pamtiti po maskama na licu koje su prema uputama epidemiologa nosili sve do Soblinca odakle se značajno povećavao razmak između hodočasnika, ali upravo se zbog virusa ove godine i išlo uz posebnu nakanu – molitvu za prestanak pandemije izazvane korona virusom i što skoriji povratak normalnom životu.

Svakako ohrabrujuća činjenica jest ta što je ove godine put svetišta Marije Bistrice krenulo puno više mladih osoba dok su se oni stariji očigledno u većoj mjeri no inače odlučili ostati kod kuće i tako čuvati od eventualne zaraze.

Kako smo doznali od redara i organizatora koji su osiguravali kolonu, na hodočašću su očekivali oko 1000 vjernika pa su u skladu s time i pripremili obroke u Ščitarjevu te vodu, maske i dezinficijense. No broj okupljenih hodočasnika nadmašio je sva očekivanja pa se tako u Mariju Bistricu, kako je kasnije službeno potvrđeno na svetoj misi, zaputilo točno 1555 hodočasnika, ali nitko nije ostao niti gladan ni žedan, a većina je maske i dezinficijense za ruke ponijela u svojim ruksacima.

Ove godine pratilo ih je suho no sunčano i vruće vrijeme, a za sve one koji zbog žuljeva i bolova nisu mogli nastaviti tu su bile dežurne ekipe Hitne pomoći i volontera koji su ih zbrinjavali.

Posebna novost koja je iznenadile sve hodočasnike bile su djelomično postavljene stepenice na dionici puta koja prolazi šumom između Kašine i Laza Bistričkog. Kako je na misi otkrio rektor svetišta preč. Domagoj Matošević, izgradnja stepenica pokrenuta je na inicijativu svetišta, a sve s ciljem kako bi se hodočasnicima olakšao taj dio puta koji zna biti dosta problematičan ako je tlo mokro ili pada kiša. Stepenice bi u potpunosti trebale biti završene do idućeg, jubilarnog 30. hodočašća, a uz to je najavljen i projekt izgradnje nogostupa na tom dijelu puta kako bi hodanje uz cestu bilo što sigurnije za sve hodočasnike.

Po završetka svog puta dugog 42 kilometra hodočasnici su obišli oltar i tamo se kratko pomolili na svoje nakane, a potom se uputili na ispovijed. U 18 sati započela je sveta misa koju je predvodio preč. Domagoj Matošević.

U svojoj propovijedi rektor Matošević kazao je da su Josip i Marija s Isusom svake godine hodočastili u Jeruzalem kako bi se tamo poklonili u hramu. Naglasio je da evanđelist Luka sigurno s razlogom napominje da su oni išli na hodočašće svake godine i time kao da želi reći da je za svetu obitelj ovo hodočašće u Jeruzalem bilo važno.

-To nam zapravo govori da i naša hodočašća svake godine imaju jednu težinu, jednu važnost. Važna su za naš život, a osobito za naš duhovni život. I vi dragi Velikogoričani već 29 godina svake godine idete na ovo hodočašće koje zapravo je zahvalno. Dvadeset i devet godina želite zahvaliti gospodinu za dar mira, za dar tada završetka rata, za dar vašeg zajedništva. Kako je to zapravo lijepo, kako je to duboko. I na neki način i vi postajete dio jedne velike tradicije i povijesti ovog svetišta. Na primjer, hodočasnici iz Varaždina ove su godine 331. puta hodočastili u Mariju Bistricu. Idući vikend će doći hodočasnici iz Zagreba, 289. puta. Zamislite koje se tu bogatstvo krije. Koliko je ljudi došlo u ovo naše svetište tokom povijesti sa svojim životima, svojim vremenima, svojim molitvama, suzama, radostima, zahvalama, i na neki način su duhovno natopili ovo naše svetište i zato to svetište i nama danas svakome osobno progovara. Mislim da nam hodočašća zapravo toliko puno znače zato što su oni slika našega života. Vjerujem da je jedan od najljepših trenutaka u vašem hodočasničkom danu, sigurno ih ima više, ali to je onaj kada dođete u Mariju Bistricu pa prođete posljednji zavoj prije kapelice svetog Ladislava i onda konačno ugledate našu baziliku. To je jedan trenutak radosti jer prvi puta ugledate baziliku i znate da ste blizu i svom cilju- kazao je Matošević.

'Život bez cilja nema smisao'

Istaknuo je pritom rektor Matošević da nam zapravo hodočašća uvijek govore da ljudski život bez cilja nema smisla. Kada imamo i prepoznajemo cilj našega života onda nam taj cilj zapravo daje i smisao života, daje nam svrhovitost života. I kada imamo cilj onda lakše hodamo kroz život.

-Sigurno je i vama koji niste u kondiciji i koji ne hodate često bilo teško i sigurno ste prolazili određene krize i sigurno bi odustali da niste imali cilj. U životu ako nemamo cilj, smisao i svrhovitost, odustajemo i prestajemo hodati. Brzo nas razočaraju različiti događaji i ljudi. Sve gledamo negativno i postajemo depresivni. Mi kršćani, braćo i sestre, imamo cilj. Sveti Pavao je rekao da je naša domovina na nebesima, ali naš cilj ovdje na zemlji nam je dao Isus; ljubiti Boga i bližnjega svim srcem, svim umom i svom snagom svojom. Zato je uvijek hodočašće jedan dan i jedna milost da vidim i da promislim o cilju mog života. I ako sam negdje izgubio taj smisao i cilj da zamolim Gospodina pokaži mi Gospodine puteve svoje za moj život. Povedi me pravim stazama, daruj mi ponovno da ugledam cilj svog života i da osmislim svoje korake i budem radostan- poručio je Matošević.

Druga razina i ljepota hodočašća, kako je naglasio Matošević, jest u tome što u jednom hodočasničkom danu dijelimo svoj život.

-Zamislite sve ono što ste vi tijekom dana činili. Sigurno ste na početku hodočašća se i pomolili. Netko je možda uzeo biblijski tekst pa počeo razmišljati o njemu. Možda ste u manjim grupama molili krunicu. Ali ono što je sigurno jest da ste na tom putu jako puno razgovarali i smijali se. Možda je netko ispričao neki dobar vic, možda je netko zapjevao poznatu pjesmu. Sigurno o koronavirusu niste ništa razgovarali, je li tako? Možda ste razgovarali o sportu i o društveno-političkim temama. Evo večeras hrvatska reprezentacija igra utakmicu, a hvala Bogu i jedan Velikogoričanin je pozvan u reprezentaciju. Vidite koliko je to različitih tema, sve su to lijepe životne teme i u toku jednog dana dok hodamo mi zapravo dijelimo naš život, a to zapravo Bog želi. Bog želi da dijelimo naš život s njime. Bog ne želi da neku temu od njega sakrivamo jer Bog ionako zna sve što živimo. Ali puno je lakše kada s Bogom podijelimo naš život i kad međusobno razgovaramo i slušamo jedni druge. Kada od drugih upijamo i kada nas netko oduševi. Zato su hodočašća tako lijepa jer je to prilika da izađemo iz kolotečine i da dijelimo stvarnost koju živimo- kazao je Matošević vjernicima.

I treća razina hodočašća, kojom je Matošević zaključio svoju propovijed, a također jednako snažna, je stav što nas hodočašće zapravo poziva i na pokajanje, na pomirbu, na priznanje istine o našem životu.

-Uvijek prije velikogoričkog hodočašća dvije nedjelje prije imamo jedno vozočašće, a mi ga kolokvijalno nazivamo konjsko hodočašće zato što tada na prostor svetišta tada dođe jako puno kočija, kola, konja i konjanika po uzoru kako su nekada hodočasnici dolazili u Mariju Bistricu. Onda svećenik uvijek prije svete mise ode do kočijaša i konja te blagoslovi i životinje i one koji se za njih brinu- prepričavao je Matošević pa nastavio:

-Tako sam prošle godine išao obilaziti konje i konjanike i vraćao sam se da ovdje slavim svetu misu. Prošao sam pokraj jedne naše župljanke, a ona mi je rekla da se jako čujem, odnosno drugim riječima da smrdim. Nisam se imao vremena presvući, ali onda sam shvatio baš je dobro smrdljiv slaviti svetu misu. Baš je to dobro zato što Bog i tako poznaje sve ono što u meni smrdi, sve ono što u meni nije dobro. Zašto bih se ja toga sramio? Bolje da mu predam taj svoj trulež i smrad. Tako se nakon ovog vašeg cjelodnevnog hodanja možda se netko i od vas 'čuje'. Možda smo malo neugodni i jedva čekamo da dođemo doma i da se okupamo, ali Bog nas ljubi baš takve. Smrdljive. Sjetimo se da se Bog odlučio roditi i doći među nas u jednoj štali koja je isto mjesto nečistoće. Bog ne želi da se šminkamo pred njime i da se pravimo drugačiji. On želi doći u tu našu bijedu da u njoj daruje jedan novi smisao, novu radost i jedno oproštenje i milosrđe. Zato je hodočašće uvijek put pomirenja i molimo gospodina svi da nas na ovoj svetoj misi pomiri- završio je Matošević.