Život u kontejneru: „Mirno spavamo, ali strah nas je da bi ovo moglo potrajati“

Točno 40 dana prošlo je otkako se obitelj Cerovski iz istoimenog najjužnijeg naselja Velike Gorice ne može vratiti u svoj dom.

Njih ukupno dvanaestero koliko ih živi na adresi Cerovski vrh 10 iz rodne kuće istjerao je razoran potres 29. prosinca značajno im oštetivši kuću, dok je njih ostavio u velikoj neizvjesnosti i brizi oko onoga što donosi sutra. Na vratima kuće u kojoj su živjeli ubrzo nakon potresa osvanula je žuta oznaka s natpisom privremeno neuporabljivo, a istu oznaku dobila je i njihova nova kuća koja je u izgradnji, a nalazi se 20-ak metara dalje, s druge strane ulice.

Nekoliko dana nakon snažnog podrhtavanja tla tijekom kojih su bili primorani snaći se kako god znaju i umiju, obitelji Cerovski stigli su im prvi kontejneri za stanovanje koji su im sada privremeni smještaj. Prvi u pomoć uskočili su humanitarci iz Zadra koji su u Puli kupili kamp kućicu pa je poslali nastradaloj obitelji, dva kontejnera stigla su od Grada Velike Gorice, a jedan iz jedne privatne zagrebačke tvrtke.

Kako bi uvidjeli kako njihova životi izgledaju više od mjesec dana nakon potresa posjetili smo ih u njihovom malom kontejnerskom naselju gdje nas je unatoč teškim okolnostima koje su ih zatekle srdačno dočekao Darko Cerovski, glava obitelji. U kući koja je ostala znatno oštećena s njim su živjeli supruga, kćer, majka, brat, te dva sina i dvije snahe s tri unuke.

Započevši naš razgovor, Darku se prisjetio tog teškog 29. prosinca koji će pamtiti dok je živ. U trenutku udara, prisjeća se, u kući ih je bilo sedmero. Taj utorak pamtit će dok žive.

-Unutra smo bili ja, kćer, snahe i tri unuke. Kada se sve streslo ja sam mislio neću bježat nikuda. Bio sam na poslu dan ranije kada je oko 6 sati lupio potres pa sam očekivao da će tako biti i sada. Ali vraga, kak je puknuo zid tako su počele pločice padati u kuhinji, a srušila se i velika vitrina puna šalica. Stakla je bilo na sve strane. Hoćeš pobjeći van, ali nemaš više kuda pobjeći jer su ormari popadali jedan preko drugoga. Mala se uplašila još od potresa u Zagrebu pa čim vidi da se luster malo ljulja plaši se i plače da će se kuća srušiti. Ja sam nju stisnuo k sebi i mislio sam da će to proći, ali kada je počelo tresti na kraju smo morali bježati. Kako se ljuljalo, na hodniku koji je širok dva metra bacalo nas je od zida do zida, ja sam jedva s mamom pobjegao van. Kažu, stani negdje i čekaj da prođe. Ali kako da čekaš kad ne znaš što će se dogoditi i ne znaš je li gore čekati ili bježati- ispričao nam je svoje trenutke užasa Darko koji gotovo cijeli radni vijek radi policiji, a nas je dočekao nakon povratka iz noćne smjene.

Kuću iz koje su morali bježati napravio je Darkov otac 1982. godine, a kako nam je ispričao građena je od pune cigle dok je u temelje ugrađeno puno željeza. Unatoč tome zadobila je brojna oštećenja.

-Ja sam imao tada 10-11 godina i kada sam gledao u to željezo mislio sam to je najsigurnija kuća u selu, ali evo dogodilo se što se dogodilo. Nema zida u kući koji nije puknuo, i vanjski i unutarnji zidovi. Sve je sada načeto i samo puca i dalje. Kuća je dobila žutu oznaku i privremeno je neuporabljiva. Trebalo bi vidjeti što ćemo s krovom te pojačati zidove. Kažu nam da se to da napraviti, da je potrebno probušiti rupe i unutra se nekakva karbonska vlakna stavljaju. Pitam se tko će to sve zbušiti jer ima puno pukotina. Ako se to jednog dana i napravi ja se pitam koliko će to biti sigurno. Ovako kako je sada, ako neće biti potresa i ničega još 100 godina kuća može stajati u ovom stanju, ali neka nas pogodi samo jedan jači potres sav teret odozgora će se srušiti- rekao nam je Darko.

Za novu kuću koja se nalazi preko puta lani je digao kredit kako bi si sinovi sredili kuću, svatko po jedan kat. Postavili su stolariju i požbukali, stigao je i knauf, i instalacije za vodu i struju, i hladnjak, škrinja, perilica suđa, veš mašina, stol i stolice, a sada sve stoji gore na katu jer su oko nosivog stupa cigle popustile pa se jasno vidi da se krov pomaknuo. Zdrobilo je cigle koje su podzidane, a na vanjskom zidu nastala je rupa kroz koju možete provući ruku koliko se zid razmaknuo.

Da je bar ta kuća ostala čitava bilo bi sjajno, govori nam Darko dok dodaje da donji kat nije jako nastradao, ima par pukotina-crtica, ali nova kuća je betonska, u svakom kutu su betonske cigle kroz koje idu željezne šipke. Upravo u toj kući, točnije na podu nedovršene kuće Darko je sa svojom suprugom proveo nekoliko noći nakon što su prve dane nakon potresa boravili u malenoj drvenoj kućici iznad sela od svega 10-ak kvadrata. Drugi članovi obitelji također su se snalazili kako su stigli.

-Odmah nakon potresaj jedan sin otišao je kod tasta u Lučelnicu, a za njima mama i brat. Drugi sin otišao je u Peršinovec kod svog tasta, a žena i ja smo bili četiri noći u toj kućici. Zatim smo spavali u novoj kući u prizemlju gdje nema ni vrata. Stavili smo madrace na pod, najlon i tri deke i poplun pa smo spavali tamo 3-4 noći. Bio sam par noći kod punice u Šiljakovini, ali što kada ne možemo svi otići od doma. Imamo svinje, krave i ovce i nismo mogli otići. Ja nisam vidio nikoga, ali prvu večer poslije potresa susjed je rekao da su po selu već hodali lopovi koji su pokušavali iskoristiti situaciju. I kako smo onda mogli otići, a da nikoga nema doma?- pita se Darko.

Olakšanje je stiglo u prvim danima nove godine kada je put do njih pronašao prvi kontejner koji su nabavili dobri ljudi iz Zadra. Svaki put kada spomene te ljude nakratko zastane u govoru pa pogleda u nebo nastojeći suspregnuti suze. No ne od nemoći, tuge ili straha, nego iz ogromne zahvalnosti koju osjeća prema tim ljudima.

Na blagdan Sveta tri kralja u Cerovski vrh stigla je ekipa VG Komunalca koja je krenula s pripremom terena za postavljanje kontejnera koji su tjedan dana kasnije iz mraclinske tvrtke Kova trebali stići stradalim obiteljima. I stigli su 13. siječnja i mještanima donijeli olakšanje. Kontejneri su spojeni na vodu, a sanitarni kontejner ima tuš i umivaonik, dok je u kuhinji sudoper koji je također spojen. Vodu u spremište koje se nalazi ispred kontejnera vozi im VGVodoopskrba. Kada se spusti nivo spremišta na pola, priča nam Darko, rečeno im je da se jave, pa im cisternu vode dovezu čak ponekad i isti dan.

U kontejneru koji je preko Zadrana stigao iz Pule trenutno borave Darko i supruga mu te njegova kćer. Kontejner preko puta njih postao je privremeni dom za Darkovu 69-godišnju majku, dok ostala dva za sada stoje prazna, odnosno čekaju toplije dane kako bi se Darkovi sinovi s malom djecom mogli useliti u njih. Problem im je predstavljalo hladno siječanjsko vrijeme jer bi djecu na kupanje morali nositi u sanitarni kontejner pošto u svojem imaju tek krevete. Iako nas posljednjih dana prati južina, već od kraja idućeg tjedna najavljeni su veći minusi pa su za sada na smještaju kod tastova.

Što se tiče Darkove kam kućice, ispričao nam je da kada se temperatura spušta za minus 5 ispod ljestvice grijalica je radila dan i noć, no svejedno je bilo teško zagrijati prostor kada su zidovi tanki, a uz to puše na sve strane. Ipak, zadovoljan je i zahvalan onime što ima.

-Da nemam gdje ja bih spavao u autu, ali natrag u kuću ne želim ulaziti. Ništa se nikome od nas nije dogodilo do sada i ja ne želim riskirati da se sada dogodi nešto zlo. Ja ne znam hoće li potres biti za sekundu ili za 100 godina. I što ako nas 12 uđe unutra i onda kuća zatrpa nekoga. Ovdje ima dovoljno mjesta da si možeš skuhati i leći odmoriti. U kontejneru ima tuš, WC i sve što je nužno. Možeš se istuširati normalno, a u početku sam se tuširao u kući, ali kada vidite pukotine s obje strane zida bojite se da se sve ne srušiti, operete se nabrzaka i bježite van- kazao nam je Darko.

Kada smo ga upitali što mu najviše nedostaje kada kontejnere usporedi sa životom u kući prvo će istaknuti da je prije imao puno više komfora.

-U kući imam puno više mjesta. Soba mi je imala 22 kvadrata, a cijeli kontejner ovdje ima toliko kvadrata. Ali opet kada pogledam imam sve unutra što mi treba. Grijanje je kao što sam rekao ponekad problem, ali evo čim je malo toplije onda je sve u redu. Novi kontejneri imaju klimu koja ih zagrije u pola sata. Ali rečeno nam je da ako temperatura bude ispod -10 da te klime ne mogu raditi jer se plin smrzava. Danas je 15 iznad ništice, a idući petak najavili su do minus -10. Ah ništa, nadamo se da će pogriješiti u prognozi- kroz smiješak nam govori Darko, izuzetno vedar čovjek koji iz svega nastoji izvući ono pozitivno bez obzira na situaciju.

Najvažnije im je što posljednjih tjedana mogu na miru spavati, bez bojazni od urušavanja objekta koje bi mogli donijeti eventualni potresi. No s nama je podijelio brigu o onome što donosi budućnost jer mu nikako ne ulijeva povjerenje situacija u Zagrebu gdje se godinu dana gotovo još ništa nije obnovilo, a mnogi i dalje spavaju u kontejnerima.

-Čak i da se kontejner sruši ne može nam ništa biti tako da mirnije spavamo, ako ništa drugo. Obećali su nam da će sve riješiti, a što bude od toga ja ne znam. Dobre volje i strpljenja imam, što drugo mogu. Ali kada pogledam da su ljudi iz Zagreba koji su nastradali u potresu još uvijek u kontejnerima i da se još ništa nije počelo raditi onda ne znam što da kažem. Ne moramo odmah dobiti fasade ni ostalo, samo ono nužno da se može useliti pa onda polako. Ako bude kako su nakon rata obnavljali onda ništa od toga. I tada je izvana skupljeno puno donacija pa ništa. Sve u svemu, kada pogledam nisam vani, nisam na kiši, a dobili smo kontejnere sa strujom i vodom. A kaj bude dalje ja ne znam. Hoće li država moći što napraviti ja ne znam. Mogli bi kad bi htjeli to je sigurno- iskreno nam je rekao Darko.

Ovim privremenim stambenim rješenjem zadovoljan je i brat Josip. I on ističe činjenicu kako mu je najvažnije da može mirno zaspati bez straha da će mu nešto pasti na glavu.

-Moram reći da sam zadovoljan ovim privremenim smještajem, kaj bum drugo. Kada gore u kući ne mogu spavati, ovdje se mogu u miru naspavati, a ne razmišljati hoće li mi šta pasti na glavu ili ne. Malo je tijesno, nema mjesta za ormare, ali što možete. Važno je da imamo ono nužno- rekao nam je Josip.

Ipak, sa svojim sinovima ne slaže se njihova majka koja nam je rekla da se još nije privikla ni na što.

-Nemam dovoljno mjesta, a nedavno sam operirala kuk što mi nikako ne pomaže u ovoj situaciji. Recimo jedini stol nalazi se u ovom kontejneru gdje Darko spava, dok u ostale ne možete ništa staviti. Ja sam se uvijek na drva grijala i klimu ne podnosim, glava me boli pa sam sva nikakva- kroz suze nam je iskreno rekla baka Cerovski.

Dok je još iznosila svoje dojmove u razgovor se ubacio Darko kako bi istaknuo da jesu i da moraju biti zadovoljni onime što imaju jer još uvijek ima puno ljudi, posebice na području Sisačko-moslavačke županije, koji su u potresu izgubili sve, a ni do danas nisu ništa dobili, žive bez struje i vode…

-A kaj da nismo dobili ništa i da nije bilo ničega, kaj bi onda bilo? Imaš najosnovnije i to je to, i ja bih radije bio u svojoj kući, ali nije sigurno. Koliko ljudi ima u Petrinji i Glini koji nisu dobili ništa. Jednostavno nemaju ništa, neki ni kontejnera. A drugi su dobili kontejnere, ali nemaju struje i vode. Ljudi još čekaju kontejnere, a prošlo je više od mjesec dana. Mi moramo biti zadovoljni onime što imamo i ja bih ovim putem još jedanput zahvalio svim ljudima koji su nam pružili pomoć počevši od Zadrana pa sve do gradonačelnika Krešimira Ačkara i gradskih službi koji su nam pomogli s kontejnerima.

Na naš upit ima li odgovor koliko dugo će ova situacija potrajati odgovara nam da ne zna, te da je to ono što ga najviše brine.

-Oni vele privremeni smještaj, no to je širok pojam, tko zna koliko to dugo može potrajati. Nisu naše kuće bili hoteli ja to stalno ponavljam, ali u te kuće ne možemo ući natrag jer ne želimo riskirati da netko izgubi glavu. Ne trebaju nama fasade niti ne znam ja kakvi sve radovi. Bili bismo presretni kada bi se napravilo ono što je nužno, to jest kada bi se osigurali zidovi i statika kuća kako bi se mogli vratiti u svoje domove. To je sve što nama treba- završio je Darko.