Velika Gorica prepuna je divnih, plemenitih, empatičnih ljudi kojima ne treba puno govoriti da bi u sekundi bili tamo gdje treba. Ljudi, koji sami primjećuju potrebe svojih sugrađana, životinja, institucija. Jedna takva grupa ljudi okupljena je u Udrugu VG Legacy.

– Priča oko VG Legacya krenula je s bolnicom Srebrnjak, kada smo kupovali monitor životnih funkcija i respirator. S vremenom broj ljudi u ekipi raste, pokrećemo nove akcije i tu smo za sve one koji nas trebaju. U međuvremenu je bila akcija za goričku hitnu, no potresi prošle godine ono je što ćemo pamtiti zauvijek i što nas je baš zbližilo. Radili smo jedanaest dana u komadu, nismo bili ni s obiteljima, naši poslovi od kojih živimo su stali – prepričava Dalija Zubek.

Početna ideja VG Legacya je bila jedna humanitarna akcija godišnje koja bi bila usmjerena na dječje bolnice, na nabavu medicinske opreme, ali kako je to ekipa superheroja, uvijek su tamo gdje trenutno trebaju biti, tako je praktički tek započetu akciju za goričku hitnu kojom su htjeli dodatno modernizirati i opremiti vozila, prekinuo potres, tu su bili potrebniji. Kako akcija uskoro ističe, da bi sve bilo transparentno prikupljenim sredstvima nabavit će medicinsku opremu u tim financijskim okvirima. A kako djeca rade što djeca vide, te ih samo malo treba potaknuti da i sami u nečemu sudjeluju nastao je i Mini VG Legacy.

– Prošle godine sam se priključila VG Legacyu, i dio svog slobodnog vremena posvetila sam  humanitarnom radu. Ta skupina velikogoričkih volontera, mojih prijatelja, dobrom voljom i otvorenog srca pomažu drugima, ali i potiču druge na pomaganje. Kako svoje učenike inače uključujem u svoje aktivnosti, kako bi im pružila što širu lepezu znanja, kako bih im što više omogućila i samim time ih usmjerila u životu odlučila sam svoj 2.e uključiti u akcije VG Legacya – govori nam učiteljica produženog boravka u OŠ Eugena Kumičića, Davorka Ilečić.

Prva je akcija malenih Legacya bila na Gastru Turopolja kada su prodavali kolače i sarmice, a učenici su za štand izradili ukrase i cijeli dan se družili s odraslima i pomagali u prodaji. Takvo druženje svidjelo se i djeci i roditeljima, postali su jedna velika podrška radu udruge. Limači su nakon toga samo čekali kad će biti nova akcija. Sudjelovali su u prodaji adventskih ukrasa i vijenaca, ali tako da su izradili božićne ukrase, sadili čuvarkuće… Roditelji su javljali kako od uzbuđenja ne mogu spavati jer nisu mogli dočekati družiti se sa VG  Legacyem i sudjelovati u akciji kojom pomažu drugima.

– Uslijedila je velika akcija sakupljanja potrepština za beskućnike na koju su se svi odazvali, i roditelji i limači, a potom su stigli praznici tijekom kojih su se dogodili potresi…Svoje praznike provela sam u dvorani s volonterima skupljajući i organizirajući sve za potrebite u stradalim područjima. Roditelji su se javljali da bi pomogli, da bi volontirali. Vrativši se u školu djeca su prvo pitala kako mogu pomoći. U akciji gdje je VG Legacy organizirao frizere iz cijele Hrvatske u Glini, limači su bili premali da bi sudjelovali. Tako su nastale poruke podrške, to je ono što oni mogu. Možda su mali, ali su dovoljno veliki da pomognu i sudjeluju – zaključuje Ilečić.

Upravo zbog njihove srčanosti i neizmjerne volje za pomaganjem, volonteri udruge su ih odlučili nagraditi i regrutirati ih u volontere i imenovani su u Mini VG Legacy. Svako dijete je dobilo svog VG Legacy čuvara koji će ga voditi i pratiti u humanitarnom radu. To je i način da se bolje upoznaju i povežu. Jer cilj VG Legacya je ostaviti taj trag, nasljeđe pomaganja drugima prenijeti na nove generacije. Naučiti ih da se samo srcem dobro vidi.

A kako velika ekipa funkcionira najbolje će dočarati situacija koja se dogodila netom nakon potresa 29. prosinca 2020. godine.

– Dva sata nakon potresa dio ekipe već je bio u Petrinji. Bili smo na izvlačenju ljudi iz ruševina, a kad smo se vratili već je bio oformljen Stožer Grada Velike Gorice gdje smo Dalija i ja bili pozvani, te smo dobili konkretne i najzahtjevnije zadatke. V.d. gradonačelnika Krešimir Ačkar nas je zamolio da preuzmemo koordinaciju prehrane i opskrbljivanja sa garderobom i higijenskim potrepštinama ljudi koji stižu u prihvat. Zahvalni smo mu na povjerenju koje nam je ukazao i na podršci i vjeri u naše organizatorske sposobnosti, što smo u konačnici i dokazali te je sve funkcioniralo besprijekorno. U našim redovima imali smo i medicinsko osoblje koje je uvijek bilo pri ruci svim ljudima u prihvatu  – prisjeća se Nenad Novosel.

Nije bilo jednostavno, ali kako kažu odmah su javili svima da ih trebaju, i svi su se odmah pojavili, ostavili svoje poslove i stavili se na raspolaganje. Stožer je bio u hotelu Garden Hill gdje su bili prva tri dana.

– Ljudi su odmah počeli stizati s hranom, jer smještaj je bio osiguran, ali ljudi su morali kad su izašli iz šoka i nešto pojesti. Srećom otprije nam je ostalo nešto stvari koje smo odmah tu preusmjerili, ali zvali smo prijatelje, mesnice, trgovine koje su za tu potrebu otvarane u ponoć. Ljudi su dolazili s Civilnom zaštitom bez ičega, rastrojeni i uplakani.

Uz hotel, paralelno se za prihvat pripremala i Gradska sportska dvorana jer se uz stradale s goričkog područja, te okolnih općina, očekivalo da će smještaj potražiti i ljudi s Banovine. Srećom, nije trebala, a kako kažu nakon jedanaest dana svi su shvatili da im je to na neki način bila terapija. Odmora nije bilo i za njega nitko nije pitao, svi su bili pod adrenalinom.

– Tri dana u hotelu smo bili tim ljudima sve, udovoljavali smo svim njihovim željama, samo kako bi zaboravili na loše trenutke, bili smo i psihološka pomoć, ljudi su s nama razgovarali, to se riječima ne može opisati. Nakon ta tri dana kad se sve ustrojilo, kuhinja je profunkcionirala, mi smo “preselili” u dvoranu Osnovne škole Eugena Kvaternika – priča Zubek.

Koliko velika srca imaju, pokazali su i na primjeru toga što su vodili brigu o djeci koja su svoj rođendan, umjesto u svojoj kući dočekali na prihvatu u hotelu. I ne samo rođendane, nego su i Novu godinu tamo dočekali, uz poklone i šampanjac, i maksimalan trud svih da im olakšaju te teške dane.

Puno problema imala je ekipa VG Legacya s lažnim dojavama, te je bilo izuzetno bitno da su koordinirani. Bilo je i starih dojava koje nitko nije eliminirao.

– Jedan dan smo napravili 120 kilometara od Velike Gorice do posljednjeg sela u Sisačko-moslavačkoj županiji. Strašno je da smo otkrili sela za koja nismo ni znali da postoje, a kamoli da ljudi žive tamo. Događalo se da nismo imali kud s robom, bilo je stvarno svega i svačega. Naš program je bio toliko dobro prihvaćen, pa su se ljudi kasnije počeli organizirati kao mi. Čim roba dođe, čim prije je morala ići dalje. Imali smo velik broj auta i kombija, pa se smo se podijelili u timove. Nije bilo zaustavljanja – kaže Novosel.

Osam dana proveli su u Kvaterniku, gdje je sve također bilo odlično organizirano. Svi su bili spremni i čekali naredbe kamo trebaju ići. Ispočetka su radili po dojavama, a onda su dobivali informacije s terena gdje treba otići. Usput je bilo i puno napuštenih životinja o kojima su vodili brigu.

– Mi smo uz hranu za ljude imali i vreće hrane za pse, mačke, krmnu smjesu za domaće životinje, sve smo mi to hendlali . Unutar Legacya je Tihana Maretić koja vodi Udrugu za dobrobit i zaštitu životinja LePas koja je samo skupljala pse putem. Otišla je odnijeti hranu jednoj baki, a vratila se s pesekom u rukama.

Puno je situacija koje prepričavaju, slušamo ih s knedlom u grlu i suzama u očima, a zamisliti kako je to izgledalo na terenu nije moguće ni zamisliti.

– Dijete je poželjelo krafnu s čokoladom, i to onu s rupicom po sredini. Sjedaš u auto i po gradu tražiš krafnu. A kad te dijete zagrli jer si mu ispunio želju, svaki dan bi mu donosio krafne. A priče s terena…Uh…Puno ih je…Kad sve to gledaš, mjesto i način života kako mi u Velikoj Gorici živimo to je nemjerljivo sa Sisačko-moslavačkom županijom, tek tad shvatiš kako ti treba malo da budeš sretan. Nikad neću zaboraviti, djed i baka, blato do koljena, a oni kažu da im ništa ne treba jer ima potrebitijih, a s druge strane ni njima od kuće ništa nije ostalo. Spavali su sa životinjama, u kokošinjcu – govori Novosel.

Iza ove vrijedne ekipe puno je posla koji su, kako su na početku rekli, odradili u svega jedanaest dana. Osim hrane i higijenskih potrepština, prikupili su i podijelili velik broj deka, kreveta, grijalica, rešoa, Opću bolnicu dr.Ivo Pedišić u Sisku opskrbili su s 30 madraca…

U Glini se odvijala još jedna divna priča, kako bi ljudima uljepšali ove tmurne i sumorne dane, jedan dan cijela vojska frizera otišla je šišati potpuno besplatno.

– Ošišano je najmanje 350 ljudi, a sudjelovalo je 18 frizera. Jedva sam ih natjerala da kratko uzmu predah i odu nešto pojesti. To je takva predanost i ljubav prema poslu, divni ljudi. Prekrasna akcija. Ljudi su bili presretni jer neki od potresa nisu izašli van, frizura im je bila sporedna stvar, bilo je bitno malo izaći malo među ljude, popričati… – prepričava Zubek.

Posao za VG Legacy tu nije stao, u narednom period imat će ciljane akcije. U jednom danu će prikupljati pomoć, u drugom će sve odvesti kamo treba, jer kako kažu zalihe se iz prvog vala kod ljudi pomalo tope i već je vrijeme da im se opet pomogne. S druge pak strane, ljudima je neugodno dolaziti u sabirne centre gdje pomoći ima jako i više nego dovoljno, pa im puno znači kad im netko dođe doma i dostavi potrebito.

Kao ekipa su svakodnevno u kontaktu i voze ljudima što im je potrebno, ali kako skromno kažu, to ni ne računaju. Kao zajednica možemo samo biti ponosni i zahvalni što ih imamo, jer oni su pravi mali krug velikih ljudi, baš kao što pjeva Massimo čiju su pjesmu uzeli za svoju himnu.