Vrata od Krča - kulturno dobro: "Zlatna vrata Turopolja" podignuta 1779. godine

 „Ovdje su rascvjetane livade plemenitih Turopoljaca koje su, tijekom pet godina udruženim radom i zalaganjem, iskrčile marljive ruke. 1774. godine započele su krčiti, napokon 1779. godine razdijeljene su na svu braću, koja ovdje zadobiše jednake dijelove“.

Šuma Turopoljski lug spominje se prvi puta početkom 13. stoljeća kao Velika šuma - Magna silva, koja se u svom turopoljskom dijelu prostirala od Velike Gorice do Lekenika. Godine 1249. ban Stjepan, po jednom pitanju prava korištenja šume - žirenja svinja u njima, utvrdio je točne granice pod upravom Turopoljaca koje su ostale nepromijenjene do danas.

Pomanjkanje sijena za zimsku prehranu stoke prinudilo je župana Ivana Plepelića iz Plesa da predloži na spravišču održanom 11. svibnja 1775. godine da se radi stvaranja novih sjenokoša iskrči lekenički dio Turopoljskog luga. Zaključeno je da svaka plemićka zadruga mora dati po jednu osobu za krčenje luga koja bi radila puna tri dana. Nakon završetka posla 1779. godine napravili su Turopoljci na tom mjestu Krčka vrata ili Vrata od krča, drveni slavoluk, koji i danas stoji na tom mjestu. Vrata od krča predstavljaju jedinstveni spomenik ljudskom radu, iskrčena šuma postala je livada sjenokoša, a zemlja je podijeljena na 1600 jednakih parcela prema ovlaštenim pravima.

U čast ovom zajedničkom uspjehu na granici krčevine i ostatka šume Turopoljci i danas stoje "Vrata od krča" - dva drvena stupa (danas betonska) preko kojih je pružena velika greda. Za vrijeme velike poplave 1914. godine vrata su srušena, te su ponovno obnovljena i postavljena 1916. godine. I tijekom 20. stoljeća bilo je radova na obnovi slavoluka, a tužna sudbina zadesila je vrata i 2  016.g. i 2019. godine kada su ponovno uništena te obnavljana.

Turopoljci su odvajkada znali da prosperitet svoje Plemenite općine mogu zahvaliti vrlo kvalitetnoj pasmini turopoljske svinje i bogatim turopoljskim šumama hrasta lužnjaka. Iskorištavanje turopoljskih šuma budno su nadzirali lugari i strogo kažnjavali prekršitelje, bez obzira je li se radilo o nedopuštenom branju žira, puštanju svinja i stoke u šumu u doba zabrane ili o krađi stabala.

Na čelu uprave šumama bio je Nadlugar, a potom su slijedili lugari, vojvode, detići... Prve pisane vijesti o lugarima nalazimo iz 1571. godine – nadlugar Juraj pl. Arbanas. Lugari su obavljali izdavanje doznačenog drva i vodili osobitu brigu da kod sječe ne bude štete.

Hrastove šume turopoljskog luga oduvijek su bile od životne važnosti za Turopoljce i važan dohodak za Plemenitu općinu turopoljsku. Slobodno možemo reći da je hrast pratio Turopoljca „od kolijevke do groba“, jer je sve bilo od drva. Kuće – čardaci, pa i kurije koje nazivamo drveni dvorci, građene su od mladog hrasta. Naime, mi u Turopolju uopće nemamo kamena. Tako i svi uporabni predmeti na gospodarstvu i domaćinstvu. Od njih su se gradili mostovi koji su nas spajali na zemlji, kao i kapele koje nas spajaju s onim Božjim. No, uz drvnu građu, najveći dohodak hrasta je bio zapravo njegov plod – žir. Naime, poljoprivreda našega kraja bazirala se na svinjogojstvu naše, danas priznate autohtone pasmine, turopoljske svinje koja je veći dio godina bila u šumi i hranila se žirom. Godine 1572. godine tako pronalazimo zapisnik sa spravišča održanog u sučiji Kuče kojom se zabranjuje sječa žirorodnih hrastova. Tako se zapravo mladi hrast koristio za građu, a stariji se čuvao za žir. Tako je nastao i pojam „žirovina“, cijena koju je odredila žirna komisija za Bartolovo – 24. kolovoza, za pašarinu žirom u šumi. Kada je godina bila rodna žirovina je bila manja, a u šumi je moglo biti više krmaka – par tisuća. Opredjeljenost prema žiru je stvorila i jedan problem. Sama šuma je ostarila pa se tako krajem 19. stoljeća određuje sječa 14500 prastarih stabala, a samo u prodaji stabala 1896. godine nalazimo preko 2000 trupaca hrasta starog od 200 do 300 godina, doklem je danas normalan ophod do 140 godina te ćemo u šumi pronaći svega desetak hrastovih staraca.