Četvrtak je posljednji dan Velikog tjedna u kojem zvone crkvena zvona, a od tog dana do Uskrsa ne smije se obrađivati zemlja niti se mogu obavljati kakvi složeni radovi. Petak je dan kad bi svaki član obitelj prionuo u detaljno čišćenje doma od podruma sve do tavana, a u subotu bi se iz svakog dvorišta širili mirisi kuhane šunke, orahnjače, makovnjače i tenke gibanice. U subotu navečer svi su zajedno odlazili na vazmeno bdjenje na kojem su blagoslovili svoj sutrašnji obrok, a na sam Uskrs, još prije doručka, odlazilo se na prvu jutarnju misu.
Ovako se, još otkako je bila djevojčica, pripremalo za Uskrs u obitelji Dubravke Štrković iz Gračana, a običaji su to koje stanovnici ovog podsljemenskog naselja i danas vjerno prenose s koljena na koljeno.
Na misu u najboljem ruhu
I neke su se stvari od tad, govori D. Štrković, promijenile pa se sad na uskrsni blagoslov uz šunku, jaja i kolače nose i razne čokolade i slatkiši, no neke stvari u njezinu domaćinstvu ne mijenjaju se naraštajima. Poput načina na koje se boje pisanice, lupinom od luka i djetelinom, peršinom i raznim drugim biljem za ukrašavanje. Trenutci su to u kojima su posebno uživala djeca, jer su mogla pomagati roditeljima i bakama te tako i sama sudjelovati u stvaranju svečanog blagdanskog stola u kojem je uživala cijela obitelj.
– Jaja smo kuhali u lupinama crvenog luka i u špinatu, stavljali ih u najlonke s listovima maslačka, djeteline, jaglaca – govori ova gospođa čija obitelj generacijama živi u Gračanima. Sva su se jela pekla isključivo u krušnoj peći, a oni koji je nisu imali, prisjeća se, susjede su pitali mogu li kod njih ispeći svoj kolač. Uskrsni ručak činili su pak svake godine pileća juha, kuhana kokoš i šunka te luk i kolači.
– Mi smo se kao djeca uvijek veselili Uskrsu jer smo se na misi mogli pojaviti u svom najboljem ruhu – još je jedno drago sjećanje Dubravke Štrković iz mladosti. Običaji su ovo koji se već generacijama njeguju u cijelom Zagrebu i okolici pa tako Snježana Marković iz Čučerja ima slična sjećanja. No u njezinu kraju, za razliku od Gračana, jaja su se oduvijek ukrašavala pčelinjim voskom, i to drvenim štapićima koje bi dobivali obrezivanjem vinove loze. Kao potpredsjednica čučerskog Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva “Bosiljak”, sjećanje na ovu tradiciju na životu održava redovnim radionicama oslikavanja koristeći ovu tehniku.
– Već skuhana jaja oslikavaju se rastopljenim voskom, a zatim ih je najbolje preko noći ostaviti u hladnoj boji u kojoj se kuhao smeđi i crveni luk. Sutradan tu boju zajedno s jajima treba zagrijati, ali tek toliko da se vosak može otopiti i skinuti s pisanica. A za poseban sjaj jaja se na kraju premažu s malo špeka – opisuje postupak S. Marković.
Tko prvi doma, okopava
Posebne uskrsne običaje njeguju i u zagrebačkom dijelu Turopolja, a Mirna Maravić iz Male Mlake prepričava nam kako su stanovnici nakon vazmenog bdjenja kući nosili još uvijek vruće komade blagoslovljenog krijesa. A nakon uskrsne mise uvijek se jurilo doma jer, prema običaju, “onaj tko prvi stigne doma, taj će prvi okopati kukuruz na polju”. Na uskrsni blagoslov jela – odnosno svetilo, kako tamošnji stanovnici kažu – uvijek se nosila velika košara u kojoj se nalazila cijela šunka od pet do šest kilograma, kao i uskrsna pogača.
– Obvezno su tu bili i sol, pisanice i gibanice od oraha i maka. A košara se obavezno pokrivala posebnim pokrivalom, koje bi se kasnije objesilo na štrik. Još jedna zanimljivost bila je da je svatko za ručkom morao pojesti jedan komadić blagoslovljene hrane, a ono što je preostalo nikad se nije bacalo, već se spalilo – govori nam Mirna Maravić, vrsna poznavateljica turopoljske povijesti.
Danas je Veliki petak: Pogledajte kakve su tradicije i običaji u našim krajevima
I ljudi iz njezina kraja svoja su jaja bojili slično kao i drugi Zagrepčani, no oni su ipak koristili vlastiti, turopoljski luk za najbolju crveno-smeđu boju. Za ružičastu boju koristila se cikla, zelenu boju davala bi djetelina i kopriva, a ljubičasti kupus jaje će obojiti u plavo.
– Što je jaje svjetlije, to će boja na uskrsnim pisanicama biti intenzivnija – objašnjava M. Maravić.
