Anri Targuš: Veteran Domovinskog rata danas je heroj u miru koji pomaže djeci da pomiču svoje granice

Sa 16 ljeta na leđima velika većina nas bezbrižno je uživala u srednjoškolskim danima, prvim ljubavima, prijateljstvima, prvim izlascima i tulumima te polako sanjala o još ljepšoj budućnosti, bilo da se radi o fakultetskom obrazovanju ili kretanju u poslovne vode, kako bi se jednog dana ostvarili u onome što volimo i tako postali svoji- neovisni i slobodni ljudi u svakom mogućem pogledu.

No, među nama ima onih koji su svoje najbolje godine dali za nešto više, za jedan ultimativni cilj, za jedan pothvat kojim će ostvariti tisućljetni san hrvatskog naroda za slobodom. Jedan od takvih naš je sugrađanin, danas s punim pravom Velikogoričanin, Anri Targuš- Targa, koji je svoje najbolje životne godine, svoju mladost i zdravlje nesebično podario svojoj voljenoj zemlji prema kojoj je od malih nogu gajio nešto više od većine.

Targu, rođenog Osječanina, rat je dočekao u njegovom gradu, njegovim ulicama, dvorištu i u školi sada već pomalo davne, no nikako zaboravljene 1991. godine kada je za njega i započela ta sveta misija. U drugom razredu srednje škole, sa 16 i pol godina, prekinuo je školovanje i junački stao u obranu svoga grada i svog doma. Uzore je Anri vidio upravo u onima koji nas i trebaju voditi svojim primjerom- voljenim roditeljima koji su se također od prvih dana svim srcem stavili na raspolaganje svojoj domovini, no i sam naglašava kako mu je domoljublje bilo usađeno još od ranog djetinjstva.

Počevši s „lakšim poslovima“ čuvanja straže i patrola, te osiguravanjem ljudi koji su kopali i utvrđivali linije u iščekivanju pakla koji će se na njih sručiti, Anri je vrlo brzo dobio i motorčić kojim je pod kišom granata hrabro jurio gradom noseći pozive za mobilizaciju, a onda je uskoro iskusio i prve ratne akcije.

Netom poslije uključuje se u 106. Osječku brigadu, odnosno u brigadne izviđače s kojima je dao veliki obol u obrani Osijeka, Baranje, Bosanskog broda, Slavonskog Šamca, Orašja i drugih mjesta.

Rasformiranjem 106. brigade polovicom 1992. godine potpali su pod legendarnu Bojnu Zrinski- specijalnu postrojbu glavnog stožera, zapravo najbolje od najboljega što je Hrvatska vojska imala u Domovinskom ratu.

Koliko je Anri bio predan onome što je radio, najbolje oslikava činjenica da ga od ulaska u postrojbu nisu odvratili naj rigorozniji uvjeti zbog kojih je većina dobrovoljaca ubrzo odustala. Od grupe od stotinjak ljudi na kraju ih je ostalo tek šestero, a već u siječnju 1993. godine iskusili su i teško vatreno krštenje unutar bojne.

Nakon prvih vojnih operacija na Južnom bojištu, Anri je s postrojbom sudjelovao u svim ratnim operacijama sve do Oluje: od operacije Cincar, oslobađanja Kupresa pa Livanjskog polja, Grahova, Glamoča, akcija Skok 1, Skok 2, vojnoredarstvene operacije Bljesak. Ukratko, bili su tamo gdje je bilo najteže i kamo nije mogao bilo tko ići.

Vojno lice s naslovnice

Na zahtjev predsjednika Franje Tuđmana da se formira borbeni dio tadašnjeg gardijskog zbora koji je čuvao predsjednika, Anrijeva postrojba bila je okosnica osnivanja 1. hrvatskog gardijskog zdruga, a on je tako postao dio najelitnije postrojbe služeći u padobrancima koji predstavljaju sam vrh svake vojske na svijetu.

Njegovo lice uskoro je završilo na naslovnici časopisa Arena u svibnju 1995. godine prilikom prvog vojnog mimohoda na Jarunu gdje je Hrvatska vojska nakon prvih godina rata pokazala svoju snagu i odlučnost da krene u konačno oslobođenje svojih okupiranih područja.

Uslijedila je i Oluja- akcija svih akcija koju su svi hrvatski branitelji dočekali s nestrpljenjem.  Uspješno su napredovali linijom Gračac, Obrovac, a potom zašli i preko granice u susjednu BiH,  kako bi uspješno napravili odstupnicu. Dok većina Hrvata akciju Oluja smatra završetkom Domovinskog rata, za Anrija i suborce nije bilo gotovo. Njihova kalvarija tek je slijedila.

Sa zadatkom oslobađanja grada Jajca kretali su se velikom brzinom, pa su prošli i kroz neka neoslobođena područja, te  tako naletjeli na zasjede srpske vojske i četnika, a uskoro se sve pretvorilo u pravu tragediju koja je za njega i službeno označila kraj rata.

Na jednoj od tih neprijateljskih zasjeda je zajedno sa svojim suborcima teško stradao prilikom eksplozije antimagnetne mine, pri čemu su dva suborca poginula, a šestorica ranjena.

-Tu mi je poginuo jedan od najboljih prijatelja, Dario Tomašević koji je sa mnom došao iz Osijeka u Bojnu Zrinski, također maloljetni branitelj. Poginuo je i dozapovjednik postrojbe Ante Šaškor. Ja sam zadobio teške ozljede, potres mozga, sitne rane od gelera, uz veliko oštećenje kralježnice- prisjetio se tih teških trenutaka Anri.

Tijekom liječenja u Varaždinskim toplicama doktori su mu davali loše prognoze, no Anri unatoč tadašnjem lošem zdravstvenom stanju nije gubio vjeru u oporavak.

Iako su ga u postrojbi zbog teškog stanja htjeli zamijeniti i poslati u mirovinu, Anri nije odustajao ni trenutka, već je krenuo potajno vježbati. Krenuo je vježbama zgibova, te je polagano jačao leđa iz dana u dan i počeo ponovno osjećati noge što je u čudu ostavilo i same liječnike.

Ratna braća ispred sportske karijere

Anri vam je u biti bio pravi vrhunski sportaš, trenirao je prije rata i košarku i nogomet, a kada je došao u Bojnu Zrinski zapovjednik ga je čak poslao na testiranje u Inker Zaprešić,  gdje je zadovoljio svojim košarkaškim sposobnostima, pa je primljen u ekipu koja je tada igrala 1. ligu. No njega je privlačilo nešto sasvim drugo…

- Htjeli su me zadržati u ekipi, ali moja ljubav prema domovini je prevagnula. Odustao sam od košarkaške karijere i krenuo u rat- priča nam.

Za vrijeme boravka u postrojbi zaljubio se u borilačke vještine, a posebice u hrvanje pa je nakon nekog vremena u zdrugu osnovan i klub u sklopu kojega su se natjecali u civilnoj ligi i pritom imali sjajne rezultate.

-Zavolio sam taj sport. Sam ulazak u padobransku postrojbu iziskuju sto postotnu provjeru i spremnost, pa mi tako i sportski rezultati nisu izostajali. Selekcija za padobransku postrojbu je bila vrlo rigorozna, tako da je vrlo mali broj ljudi uspijevao proći testiranje - otkrio nam je Targa.

Postao je Anri i prvakom Oružanih snaga u hrvanju, čak se natjecao i u reprezentaciji u slobodnom stilu, no ni to nije bio vrh njegovih mogućosti. Godine 1997. završio je TOVKO commando obuku- najtežu obuku u Oružanim snagama RH koja u takvom obliku i intenzitetu više nikada nije provedena u Hrvatskoj.

-To je bila temeljna obuka vođe komando ophodnje. Mogli su se prijaviti samo specijalci iz specijalne policije, Hrvatske vojske i diverzanti te izvidnici iz gardijskih brigada. Od sto prijavljenih kandidata na ulaznom testu, trideset šest kandidata je bilo primljeno, dok je samo 18 završilo obuku – prepričava nam Anri.

Tijekom četveromjesečne obuke koja je uključivala temeljnu fazu, stalne operacije, preživljavanje, alpinizam, morske desante, ronjenje, skokove padobranom sa teretom, noćne skokove, simulacije zarobljavanja, gradske borbe još jednom je pokazao jak karakter, upornost i izdržljivost i spremnost za najtežu obuku.

Neposredno potom upisuje Kineziološki fakultet i činilo se da je sve na svome mjestu, no onda je uslijedio šok. S promjenom vlasti u Hrvatskoj stigla je i hajka na ZDRUG jer se tadašnja vlast bojala državnog udara. Ubrzo su ih i razoružali, a potom i premjestili po raznim postrojbama, da bi ih naposljetku prisilili na mirovinu.

-Uskoro sam postao apsolvent, ali mojoj vojnoj karijeri nažalost je došao kraj. Usprkos školovanju i profesionalnoj sposobnosti, za što nije nitko mario jednostavno sam preko noći završio mimo svoje volje u mirovini- kaže nam Targa dok lista monografiju specijalnih postrojbi i prstom upire u fotografije nekih od najrelevantnijih događaja Domovinskog rata, ali i u svoje prijatelje i suborce kojih nažalost više nema. Neke je odnio vihor rata, a neki jednostavno nisu imali snage kao Targa da se iščupaju iz turobnih ratnih sjećanja pa su tako digli ruku na sebe.

Zbog ljubavi se skrasio u Velikoj Gorici

U Veliku Goricu Targa je prvi put stigao 1995. godine, no sve je to bilo „u prolazu“. Godinu dana kasnije tu je upoznao svoju suprugu Mariju zbog koje se naposljetku i skrasio upravo u našem gradu. Danas sa svojom obitelji, dvije prekrasne kćerke – starija Leonarda je ovogodišnja maturantica i dvanaestogodišnja Bernarda živi u Velikoj Gorici koja mu je prirasla srcu.

-Supruga Marija je razlog mog ostanka u Gorici. Ubrzo mi se Gorica svidjela, upoznavao sam brojne ljude i polako stjecao prijateljstva. Odmah me privukla kao mirno mjesto za život i obitelj. Nakon nekoliko godina osnovali smo obitelj, koja mi je najveća podrška u svemu. U međuvremenu sam završio kineziološki fakultet tako da sam sada stručni prvostupnik trenerske struke, trener hrvanja- rekao nam je Anri.

Kako u Gorici dulje vrijeme nije postojao hrvački klub, nakon promišljanja Anri je nakon godinu dana odlučio svoje znanje i iskustvo iz tog sporta prenijeti na nove generacije. Godine 2017. pokrenuo je svoj  „Hrvački klub Velika Gorica 1991.“ s kojim je vrlo brzo počeo nizati i prve rezultate.

-Za rad i motivaciju djece potrebna je prije svega ljubav prema djeci, energija i pozitivan stav koji su ključ svakog uspjeha - govori nam Anri koji se nakon umirovljenja nastavio aktivno baviti borilačkim vještinama, čak se uspješno natjecao u Powerliftingu te bio višegodišnji prvak Hrvatske u Masters kategoriji.

Targin klub sada je već prepoznatljiv klub koji je i punopravni član i Hrvačkog saveza i član Hrvačkog županijskog saveza te punopravni član i sportske zajednice Grada Velike Gorice u kojoj je Targa od ove godine i član Izvršnog odbora. Krećući s petero klinaca uspješno su u kratkom vremenu proširili cijelu priču, pa tako na prvenstvu Hrvatske već imaju treće mjesto u slobodnom stilu što je, kako nam priča Anri, za njih veliki uspjeh jer zagrebački klubovi imaju dugačku tradiciju i po 250-300 djece u klubu.

- Imamo dobre rezultate i na međunarodnim turnirima također. Tu su Prvenstvo Zagreba- bronca treće mjesto, na prvenstvu Zagreba i Zagrebačke županije imali smo 2019. godine dva 1. mjesta, te po jedno 2. i jedno 3. mjesto- nabraja uspjehe svojih klinaca Anri koji je vrata svog kluba bez ustručavanja otvorio i djeci s autizmom te ih tako uspješno integrirao u sportsku zajednicu omogućivši im da kao i sva ostala djeca preskaču svoje granice.

Grafit kao spomenik

Vjerovali ili ne, ovu živuću legendu ovjekovječila je Torcida grafitom u poznatoj Vukovarskoj ulici u Splitu, a u sklopu ostalih heroja Domovinskog rata.

- Vukovarska ulica u Splitu jako je značajna, puna je murala posvećenih braniteljima iz Domovinskog rada, gradu heroju Vukovaru i njegovim žrtvama. Svake godine na Dan Vukovara u toj se ulici zapale svijeće u spomen poginulima u Domovinskome ratu. Iznimna mi je čast da je i lik moje malenkosti zaslužio biti dionikom zidova Vukovarske ulice- s ponosom nam kaže Anri.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala je 30. ožujka 2017. godine Prvi hrvatski gardijski zdrug i Bojnu Zrinski za iskazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu Redom kneza Domagoja s ogrlicom. Na toj ceremoniji borbeni stijeg nosio je upravo Anri što predstavlja najveću moguću čast.

Biti dragovoljac je Božja volja

Kada se osvrne na vrijeme iza sebe i mladost ostavljenu negdje u promrznutim rovovima, Anri nam kaže kako iskreno osjeća da svi oni koji su bili dragovoljac početkom 90-ih da su bili odabrani od Boga. To je bilo povijesno vrijeme i mi se nismo slučaju našli u tom vremenu, bio je to poziv, priča nam.

-Osjetio sam taj poziv, da sam baš ja odabran i da bez obzira na maloljetnost, točnije 16 i pol godina krenem u rat. Moje najjače oružje u ratno vrijeme, pa tako i sada je krunica. Bez nje ne bismo izdržali sve poteškoće i strahote rata i ona nam je davala snagu i jakost u borbi- uvjeren je Anri.

Sve ove današnje nedaće, kaže, moramo pripisati tome da smo još uvijek mlada država. Prošlo je tridesetak godina i morat ćemo proći još tih „dječjih bolesti“. Nikada ne smijemo zaboraviti da su Domovinski rat i branitelji temelj ove države. To je tisućljetni san hrvatskog naroda imati svoju samostalnu državu. Kruna za koju su hrabri branitelji nesebično žrtvovali svoju mladost i živote.

Anrijeva životna priča i trnoviti put mogu i trebaju biti inspiracija svima nama da u ovim zahtjevnim vremenima čvrsto ostanemo na svome putu i hrabro kročimo prema naprijed. Vjera u dobro i ljude treba biti glavni pokretač za dobrobit društva – zaključio je Anri.