Iako na listama za 6. izbornu jedinicu ima 21. imena iz Velike Gorice samo nekoliko njih može se nadati ulasku u Sabor.

Najizgledniji kandidat je Ivan Šuker koji se na listi HDZ-a za 11. izbornu jedinicu na 2. mjestu. Kako HDZ tu tradicionalno osvaja skoro sve mandate gotovo je sigurno da će se Šuker ponovno naći u Saboru. Osim ako ga u slučaju pobjede HDZ-a ne planiraju smjestiti u neku ministarsku stolicu. Teoretski bi se moglo dogoditi da mu mjesto preuzmu kandidati koji su niže na listi u slučaju da dobiju dovoljno preferencijalnih glasova (ako BiH birači odluče dati glas svojima, a ne detepencu iz Gorice), ali to je malo vjerojatno.

Ankete za 6. izbornu jedinicu predviđaju da će HDZ osvojiti više glasova od SDP-a, ali da će broj mandata biti isti (po 6 za svakoga). Predviđa se da bi Most i Bandićeva stranka mogli osvojiti još po jedan mandat. Živi zid je na granici (neke ankete govore kako prelazi 5% ali ne osvaja mandat). Druge ankete opet više šanse daju Živom zidu pa bi bez mandata mogao ostati Bandić.

Na temelju tih rezultata vidimo da je siguran putnik za saborske klupe i Goran Beus Richembergh kojemu je 3. pozicija i više nego dovoljna.

Dražen Barišić na 8. mjestu po navedenoj matematici nema šanse, ali ukoliko HDZ osvoji izbore kandidati iznad njega mogli bi saborsku klubu zamijeniti nekom drugom pa bi se i Barišiću otvorila pozicija. Zbog toga on ima dvostruki razlog da se raduje pobjedi svoje stranke.

Ostali kandidati nemaju prevelike šanse. Jedini koji se još može nadati je Zvonko Kunić. On se nalazi na 2. mjestu Bandićeve liste koja po nekim predviđanjima osvaja jedno mjesto. Bandić širi strahoviti optimizam (neki bi rekli da blefira na sav glas) i ako je po njemu onda bi se i Kunić trebao naći u Saboru. Ako se to dogodi onda je najava njegove kandidature za gradonačelnika Velike Gorice zacementirana stvar. Jedino nekako dvojim kako će ga Bandić natjerati da 'dela' na njegov način.

Spala knjiga na 3 i pol slova. Izgleda da smo u velikogoričkoj politici osuđeni na ista lica koja traju desetljećima. Iako preferencijalni glas donosi neke male promjene ipak su svi kandidati izvan kruga velikih koalicija u lošem položaju. Ako želimo promjene trebamo nove ljude, ali s ovakvim izbornim sustavom nema šanse za to. Veliki neće promijeniti sustav koji im ide na ruku, a male stranke su žrtve egoizma svojih čelnika. Da oni progutaju svoj ponos i da sve male stranke krenu u jedinstvenu koaliciju samo s jednim ciljem, promjenom izbornog sustava i nakon toga ponavljanjem izbora, sigurno bi imale šanse da sruše politički duopol.

Dok se to ne dogodi ostaje nam uvijek ista priča.